Kazalište Vidra - Premijera komedije Lopovluku nigdje kraja nema
Autor
Vojin Perić
Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život , u petak, 28.9. 2007. u kazališnoj dvorani Vidra, a u 20,00 sati, premijer
.jpg&width=0&height=600&vAlign=top&hAlign=center&quality=60)
Sve o predstavi, te krivcima koji su je uprizorili pročitajte prilogu.
LOPOVLUKU NIGDJE KRAJA NEMA
KAZALIŠTE SLIJEPIH I SLABOVIDNIH „NOVI ŽIVOT“
Premijera: rujan 2007. godine
Režija: Autor teksta uz pomoć ansambla
Scenografija: Igor Pauška
Odabir kostima: Zdravka Ivandija
Glazba: Miljenko Zeko
Oblikovanje svjetla: Nenad Lalović
IGRAJU:
DIREKTOR DOBRIĆ – VOJIN PERIĆ
Osoba zbrčkane prošlosti, sitna riba, poslušnik nekoga od gore
MALIK RADE – ZEKO MILJENKO
Kradljivac, rijetko pokazuje lice, stalno se kreće sa paravanom na kotačićima, premazan svim mastima i uljima
PIZ DARIJA – RUŽICA DOMIĆ
Djelatnica u «Odjelu za turizam», pokazuje svoje prirodne ljepote, prostitutka – djevojka na svom mjestu
DOBRAŠ EVICA – KRISTINA ŠPORČIĆ
Tajnica, primitivka – nešto kao Dobrić
IMRAK VID – NIKOLA VUJNOVIĆ
Prva slijepa osoba, intelektualac
SLABOG LEDA – IVANA VERAN
Druga slijepa osoba - intelektualka
NIMFOM ANKA – DAJANA BIONDIĆ
Pripravnica – naučila na pamet kako da se dopadne šefu
BIG BOSS
Siva eminencija, netko od gore
NOVINARKA - ANA BIONDIĆ
Naivka zalutala u novinarstvo
Inspicijent: Ana Biondić
Tehnička podrška: Branko Ostojić i Anto Jelečević
Šaptač: Ivana Veran
CRNO-CRNI SVIJET
Čitamo li neku od dnevnih tiskovina, ili udobno zavaljeni u fotelju buljimo u najskuplji model TV-ekrana, uvijek isto; očekujemo izvješća o nesrećama, pljačkama, pronevjerama, očekujemo crnu vijest koja će potvrditi našu lošu volju, našu naviku da zacrnimo i najcrnje, da obrazložimo pljuvanje po svemu i svačemu, da s psovkom krenemo u još jedan u nizu loše iskreiranih dana. Oni gore su nesposobni, oni ispod njih guzolizice, oni desno crni, oni lijevo crveni, oni tamo dotepenci, oni ovamo lopovi, pa gdje ćemo jadni mi, jedini pošteni, jedini patnici i radoholičari, jedini bez kojih bi ova zemlja još dublje potonula, a vijesti postale još crnje i beznadnije. Pa onda rasprave tko je koga potplatio, tko je kome namjestio, tko je ukrao, a tko rasprodao, tko je bio na položaju u rovovima, a tko za stolovima, tko je narod opljačkao, a tko ga je izdao, previše suludih optužbi da bi nam pravosuđe bilo zdravo, previše sumnji da nam u vrtu svakodnevlja ne bi iz sve snage cvao korov kriminala.
E pa, šećući se baš po tom vrtu, mislima plijeveći spomenuti korov, ušiju obloženih crnokroničkim napisima, istipkao sam u računalo ovu priču, u kojoj žrtve svih navedenih sumnji, pitanja i drugih različitih crnila, postaju slijepe osobe, željne afirmacije, dokazivanja u društvu i ostvarenja nekih osnovnih ljudskih prava. Baš oni će biti prevareni na najljigaviji način, baš oni će biti svedeni na polusvijet, odakle zapravo – po mojem mišljenju i dolaze varalice i tobožnji drmatori, baš slijepe osobe, u mojoj priči odbijaju bolesnu mogućnost zarade i ostaju dostojanstveni i zdravi, lišeni kompleksa i predrasuda koje većina ima prema njima.
Probisvijet Niko Gović, dolazi Odnekud, jer mu je otac bio «netko», pa je putovao i živio širom nam bivše, tako da je svim uljima i mastima premazan, svim jezicima obdaren, svim nakaradnim i perverznim idejama sklon i bogat. Nakon što nam ispriča šarenu biografiju u kojoj skoro ništa nije normalno i uobičajeno, otkriva ideju kako će u svoju psihopatičnu firmu zaposliti dva slijepca da prose okolo za njega i tako mu skupljaju profit, a on će im za uzvrat dati mizerne plaće, pa će u isto vrijeme biti dobrotvor i kriminalac, lojalan građanin i beskičmenjak jedino sam sebi bitan i dovoljan.
U svojoj firmi Gović zapošljava jednu prostitutku, koja donosi lovu nakon noćnih šihti, jednog lopova, koji krade sve i svašta, a dobro pozicionirani vlasnik firme ga izvlači iz gabula, a slijepci će biti odjel marketinga, jer će taj termin pred javnošću zakamuflirati njihovo stvarno zanimanje – prosjaka.
Što će dalje biti, poštovani čitatelju ovih redaka vidjet ćeš sam, jer zavjesa samo što se nije otvorila, a prvi song izmamio tvoj gromoglasan smijeh.
Sve u ovoj priči je postavljeno hiperbolički, iskarikirano i pomaknuto, tako da ljutnja na bilo koju od crnih replika koje će glumci izgovarati nije na mjestu, naime, cilj mi je isključivo ismijati neke društvene anomalije i tobožnju brigu društva o slijepim osobama, odnosno svim osobama sa invaliditetom.
Svaka podudarnost sa bilo čim stvarnim je slučajna ili paranoično iskonstruirana u glavi kritički raspoloženog gledatelja.
P.S.
Ovo nije komad velikih kazališnih dometa, ali je prijedložak za smijeh od srca – punim ustima.
UGRIZ ZLATNOG LAVA
Postoje trenutci kad vrijeme stane, pa se zaokruži i zakovitla, pa zatravi i zasanja, te ti kao konačnost pljusne u lice i postane vječnost. A onda protrljaš oči i zapitaš se – ima li kazalište svoju vječnost; onda opet zatvoriš oči i pustiš slatkoći da traje. I utoneš tako u opojni ritam otvaranja i zatvaranja očiju, listaš stranice jedne male umjetničke povijesti, nesiguran da si i ti dio toga, da smo svi mi zajedno sa svojim zajedničkim «Novim životom» dio velike pozornice koja ne dopušta svijetu da do kraja postane okrutan.
Prije nego štovanom čitatelju ovih redaka objasnim i obrazložim ushit i magnovenje prvog ulomka, neka mi bude dopušteno za očekivati da o Kazalištu slijepih i slabovidnih «Novi život», već ponešto zna, no, neka tom istom čitatelju bude dopušteno da nije informiran, te da nas gleda prvi put, a onda neka meni bude zapovjeđeno da ovdje ipak poradi opće jasnoće i nekih starih dobrih običaja istočim par rečenica iz već spomenute povijesti, a onda nastavim provalom oduševljenja.
Dramski studio slijepih i slabovidnih «Novi život» svijetlo dana ugledao je na prvi dan proljeća 1948. godine, kada su njegovi glumci izveli svoju prvu predstavu, a publika dugo pljeskala u nevjerici. Preko 3200 puta slijepi i slabovidni glumci prezentirali su svoje umjetničke kreacije, tako da su do danas odigrali oveću knjižnicu domaće i svjetske literature. Okušali su se u svim žanrovima kazališne umjetnosti, da bi svoj zenit, svoj kazališni vrhunac dosegli u plesnom projektu «Nos vamos a ver», čije plodove još uvelike beru i opijaju se mukom koja je nakon skoro 60 godina sazrela u veliku i žuđenu iluziju.
Spominjati sva gostovanja kojima su izrezali Europu kao finu, ali davno probanu tortu, pričati o festivalima i nagradama kojima je potvrđivano njihovo umjetničko odrastanje, plakati nad nerazumijevanjem institucija i guranjem na marginu; - ima li smisla? Govoriti o Svijetu koji dolazi na njihov jedinstveni BIT (Blind in theatre), pričati o projektima koji su realizirani na rubu besparice, raspravljati o rolama u koje je svaki od glumaca uložio dio svojeg života, a za to nije dobio bilo kakav honorar – ima li volje i razloga? Jer, da ima smisla, poodavno bi jedan od najstarijih teatara u Zagrebu dobio status i bavio se isključivo umjetnošću, a ne vlastitim preživljavanjem, da ima volje, sljepoća bi prestala biti razlogom zašto netko ne može upisati akademiju ili zvati se glumcem koji igra u Kazalištu.
Zbog svih ovih pitanja i dilema, zbog energije koja se godinama troši na stvari koje u uređenom društvu dolaze same po sebi, zbog kroničnih problema koji uokviruju ovaj mali teatar iz Šenoine 32, dan 15.07.2007. ostat će zlatom izvezen u srcima svih članova «Novog života», jer im je te nedjelje u Umagu, uručen Grand Prix međunarodnog festivala komornog teatra «Zlatni lav». Nevjerica, pobjeda i ponos trenutno su na repertoaru Kazališta slijepih i slabovidnih «Novi život».
