'Kriza je, ali na selu tko ima malo grunta i vrtek, nemre biti gladen, a mene nije sramota dojiti svoje krave'

Je, kriza je, al na selu tko ima malo grunta, vrtek…nemre biti gladen. Ne kupujem po metroima, getroima i jedem kaj hoću - repu, grah, zelje i kiselu juhu. I svakak moraju biti žganci od bele melje i kuruzni kolač . Imam živinu, svinjetinu gotovo i ne jem i pajceke ne hranim. Kravice mi daju mleko, imam sir, koze, ribnjak…pa kaj bi više. Samo treba delati, a mlađima se baš i ne dela . Žena i ja se v jutro zdignemo i prvo v štalu. Znate, selska su gospodarstva opustjela, staračka su. Negda je v Ladislavcu bilo 60 krav, denes ne znam jel ih ima pet - kaže 65-godišnji Karlo Soić, zvani Sojka, iz Ladislavca, sela smještenog uz cestu što iz Zlatara vodi prema Loboru.

Čovjek je zanimljive osobnosti, koji je prijevremeno umirovljenje 2003. godine dočekao za volanom autobusa negdašnjeg zlatarskog Croatiatransa. Upoznao je kao vozač gotovo cijelu Europu, osim Grčke.

Posljedice nesreće

Iza njega je tri milijuna prijeđenih kilometara. I tko zna koliko bi ih još bilo da 1966.nije doživio, i preživio, katastrofalnu nesreću u Zagrebu. Autobus je bio pun putnika. Paralelno je vozio drugi vozač stupove za rasvjetu, naglo je skrenuo u desno, i u trenutku stupovi su pripriječili Sojkinu stranu vožnje. -Z rukama sam otrgel volan. Srećom, nitko nije poginul. Posljedice su prisutne. Imam problema s kičmom, kukom, desnom rukom - prisjeća se vozač koji je zadovoljstvo življenja našao na gruntu, u ljubavi prema prirodi i životinjama. No, ostala su lijepa vozačka sjećanja.

Na Titovoj Vangi

S ponosom se prisjeća kako je šetao bajnim Titovim otokom Vangom u Brijunskom arhipelagu, na koji su pristup imali samo provjereni najviši tadašnji politički dužnosnici. To je bilo 1984. godine. -Dopelal sam v Fažanu partijske komitetlije. Imali su seminar na Brijunima. Sjećam se kak me je jedan pital zakaj v autobusu imam Majku Božju i raspelo, je l znam da to ne smem imati. Pa sam mu rekel da čuvaju njega i mene. Među njima je bila i jedna Smilja iz Aranđelovca, stroga baba, i prišla mi je u Fažani i rekla: „Zagorec, ideš s nama na Brijune“. Ja sam imal 36, a ona prek 50 let. I tak smo prošli provjeru, otplovili na Brijune, oni su prešli na seminar, a ja sam malo hodal okolo, pa sel na klupu. Onda je z brodicom doplovil neki gospon sa slamnatim šeširom, prešel je k njima nutra i za vuru zišel van . Pristupil mi, videl je da sam Zagorec, a on je imel neko talijansko ime. Reč po reč smo se spajdašili i saznam da je on Titov domar na Vangi. Pital me kolko imam fraj? Rekel sam do pet popodne, a on meni:“ Tito je tvoj Zagorec i sad ću ja tebe propeljati da vidiš što nikad nisi“. Pripovedal mi je kak se Tito priprema za put v Indiju. A Vanga… nekaj lepšega nisam nikad videl. To je drugi svijet. Naranče, limuni, mandarine… vinograd. U kuću se nije ulazilo, videl sam je iz pristojne daljine. Mislim da se na Vangu ni danas nemre - prisjetio se Sojka.

Selski dan

Jedan Sojkin dan, kaže, izgleda uobičajeno, selski. - V jutro dojdem v staru hižu prek ceste, popijem kavicu i prejdem v štalu. Moj je posel dojitva. Imam dvije krave, Mujcu i Lisu i junicu Žutku. S 13 godina navčil sam dojiti. Nije to sramota, makar se ljudi tome smijeju. Čujem kak ljeti u prolazu govore: „Vidi Sojku, krave pase“. A ja se s tim štimam, dok se drugi skrivaju od toga i zato je na selu problem. Nakon štale se oko devet vur vrnem v hižu. Žena Štefica, koja u međuvremenu podoji koze, pripravi doručak, kiselu juhu s kuruznom meljom. To je kak i ajnprem, samo se prvo kobasice skuhaju i na to se zakuha kuruzno brašno i prekrasna je juhica. Za ručak bude, na primjer, čušpajz mahune i tak, isto komaček mesa. Dok Štefica to dela ja se po lepom vremenu prošpanciram 1,5 km do kljeti, sprejdem se po friškom zraku…Ima se s čim zalejati, ali sad po zimi na bregu nema nikoga da si s nekim spiješ - kaže nam Sojka.

Primorski korijeni

Inače, Loza Soića potječe iz Primorja, sela Krasice, na bregu iznad Bakra. Sojkin pradjed Matija doselio se u Zagorje. Naime, Soići, izvorno Šoići, su bili trgovci. Natovarili bi naprtnjaču, s iglama i sličnim stvarčicama, i krenuli pravac Zagorje.

- Zaustavili su se u Loborskom Završju i tu su počeli trgovati. Tu je i moj tata došel na svet koji je, kad je za to došlo vreme, v Završju otprl štacun. Kak su bila dva brata, shvatil je da je najbolje da se makne i v Ladislavcu je kupil grunt. Mama je Golešica iz Ladislavca, a Goleši su bili mužikaši, vurmaheri…Još čuvam 110 godina staru harmoniku djeda Josipa. Inače, Ladislavčani su većinom Zlatarščani, a ima Loborcov dotepencov- pripovijeda simpatično Sojka, koji je po obrazovanju autolimar i osam je godina proveo u tome zvanju, zamijenivši ga potom volanom.

Prijatelj Jura

Vraća se priči o životu na selu, koje neizmjerno voli. Pokušava tu ljubav prenijeti i na dvoje svoje djece, sina Stjepana i kćer Marinu koji su mu podarili petero unučadi: Matiju, Patrika, Silvija, Teu i Anu. -Mene vnuki neizmjerno voliju, ali tatu i mamu malo veslaju. Živine je doma, posla, ali nikome se ne ide v kotec, štalu…neće smrdeti, a doletiju k meni jer trebaju penezeke. Velim Mateku, zasnaži kotec, buš dobil 50 kuna, a dam i 100. Ja se sa svojom živinom razgovaram. Moj je prijatel jarac Jura, fakin je, igra se z pesom Vukom i ljudi ih slikaju kad ih vide kaj delaju. Fućnem i Jura dojde k meni. Na kostanju imam dvije lijepe vjeverice, hranim sjenice, koseke…pogotovo zimi - ispričao nam je Sojka.

Vinograd

Sojkinu carstvu pripada i stari vinograd kojeg Sojka, nakon nesreće, umalo nije posjekao. -Mislil sam kaj bum obdelaval starinsko trsje, bum ga posekel. Na breg je došel Joža Štahanov , prešel je po trsju i rekel: „Imaš rajnski rizling, mirišljavi traminac, ako ga buš poništil nikad ga ne buš imal“. Onda sam od trinaest napravil sedam redov po 156 čokotov, i sad imam 660 čokota rajnskoga, 300 traminca mirišljavog i oko 100 plemenke, beline, sve starije od 60 let - s ponosom kaže naš sugovornik.

Ribogojilište u potoku

A ponosan je i na stari, dobro očuvani mlin koji je darovao kćeri. Dakako, nije u funkciji. U potoku Sojka uzgaja šarane koji su često poslastica čapljama. Ima i zasebno mrjestilište. Domišljat i spretan, kakav jest, u dvorištu je sagradio i fontanu , po uzoru kakvu je vidio u Padovi. -Na bregu sam skopal sakupljačnicu vode, položil 386 metara cijevi, tako da prirodnim padom u fontani stalno teče svježa voda. U njoj je bilo i dvadesetak pastrvi – kaže Sojka, koji ima još jednu strast – pjevanje. Pjevanje je zavolio još kao zlatarski pučkoškolac, zahvaljujući ondašnjoj učiteljici glazbe Veri Brdarić, koja je sa zborom na Glazbenoj smotri mladeži u Varaždinu 1966. osvojila prvo mjesto. Nešto je i stvar genetike, po majčinoj liniji. Više od 20 godina pjeva i u crkvenom zboru, koji je snimio i nosač zvuka.

More, sol i Čehinje

Na gostovanjima zbora izvan Zlatara bilo je i pamtljivih zgoda. Tako su jednoga ljeta gostovali u Rogoznici, 32 kilometra udaljenoj od Šibenika. Lijepo ih je u svojoj kući za odmor primila zlatarska obitelj Parlov. Kako je bilo vruće, Sojka je s pajdašima pošao na kupanje. Sa zborašima uvijek putuje i mala, blagoslovljena inoksica puna rizlinga. Da ne bi bili žedni, dečki su na plažu ponijeli dvije flaše vina, koje je natočio Dubravko Čubek, profesor u zlatarskoj Srednjoj školi. -Bilo je veselo na kupanju. Oko nas Čehinje, Mađarice…Kak sam ožednil, vičem iz mora;“Čubi, daj donesi rizlinga“. Dobežal je s flašom i ja sam dobro potegnul , kad ono- morska voda u flaši. Čehinje su se smijale. Mora da su s njima na silu pile, samo da me zeznu- prisjeća se Sojka koji s nekolicinom kolega godinama pjeva sugrađanima i na njihovu posljednjem putovanju „na Rodovini“ i drugim grobljima. - Ljudi nas sve više traže, a i sve više ljudi vmira- kaže Karlo Soić, koji se dobro snalazi i u kuhinji.

Karlo Soić Sojka sa zastavom u Lourdesu

Majstor za torte

Odrastao je uz majku koja je 50 godina kuhala po svadbama. Bila je vrsna i u pečenju torti. Znala ih je petkom ispeći i desetak. - Kolko je kremi bilo. Kak deca s užitkom smo lizali ostanjke. Još čuvam šibu s kojom se sneg tukel, trajbali bjelanki. Kad se dobro stuklo, posuda se obrnula i šiba je morala stati v posudi. Puno sam navčil kaj se kolačov tiče. Volim kuhati i peći i nije me to sram delati. Davno je tome kak sam kolegi Vladeku Markušu obećal kak mu bum , kad se bude ženil, spekel tortu velku kak kotač od autobusa. I došel je taj dan. Mama mi je napisala kaj treba – 250 jajec, pet kilograma čokolade, šest kilogram štaub cukora…Jedanaest torti sam mu napravil. Još čuvam mamine krasopisom pisane recepte –spominje Sojka.

Recept za kraj

Za kraj lijepoga druženja u njegovu domu, Sojka nam je otkrio i recept omiljena mu jela koje i sam priprema. - To je čušpajz z vrganji. Na tavicu se dene malo masti, lukeka, preprži se malo, onda se deneju vrganji, pa se dolijeva, more i malo vinčeka, paprike, paradajza, ja denem i feferonek, a moji mladi to ne voliju, ide i krumpirek unutra. Poslije ručka, umjesto da odrijema, odlazi svojim miljenicama, dvjema lipicanericama, 15 godina staroj Lindi i desetmjesečnoj Lani. Kupio ih je prošle godine u Gusakovcu i tako ostvario životnu želju. Nerijetko ih i poljubi, jer ljubav je, kaže, u svemu najvažnija u životu.