Ljubo Jurčić: Račanova bolest ima pozitivne i negativne strane
Gost našeg ovotjednog PUB expressa je dr. sc. Ljubo Jurčić, sveučilišni profesor ekonomije i nestranačka osoba koji se u
.jpg&width=0&height=600&vAlign=top&hAlign=center&quality=60)
Prema najnovijim istraživanjima, SDP je popularniji nego prošli mjesec. To se pripisuje djelomično i Račanovoj bolesti. Zanimljivo je da nitko ne likuje. Istodobno je HDZ pao zbog afera, od satova do sigurnosne provjere pripadnika civilnih službi. Sada ste prvi prema nezavisnom istraživanju.
Jurčić: Pa mi smo i inače prvi, samo zavisi kako koja istraživanja kako pokažu (smijeh). Ali, šalu na stranu. Bolest Račana ima i pozitivne i negativne strane. Negativna strana je ta ljudska strana. Sama bolest čelnog čovjeka je teret za stranku i šteta za stranku, a i u ovoj situaciji čak ima dva efekta. Jedan efekt je sentimentalni ili suosjećajni. Kad se čovjek razboli onda više nije političar nego je samo čovjek i na kraju ako idemo do krajnosti svi smo isti. Sad kad se stalo i pogledalo Račana kao čovjeka, kao biće, kao političara, teško mu se mogla naći neka zamjerka. Nedvojbeno se sada vidjelo da onaj koji ga je pokušao prikazivati negativno da je to bilo skoro 100% bez osnove. Teško mu je bilo naći kakvu zamjerku, a ono što se tumačilo negativno to sad ispada da je to zapravo u većini slučajeva pozitivno. To je ono što ja uvijek kažem Narod ne mora znati ali osjeća. I sad je zapravo baš sa ovim događajem bolesti osjetio da možda i nije bio pravedan prema gospodinu Račanu. Svi su govorili da je SDP Račan, da bez Račana nema SDP-a, a zapravo je njegova zasluga da njegova stranka može funkcionirati bez njega. Sada nam zapravo uprava ili čelništvo SDP-a i ne treba jer sigurno još dva mjeseca imamo posla koji je dogovoren prije nove godine.
U splitskom okršaju sa Sanaderom ste obećali gospodarski rast od 6%. Znači da imate nekakav sažeti program. Gdje se točno vidite u toj budućoj kadrovskoj križaljci?
Jurčić: O križaljci se kod nas još ne priča, priča se samo o poslovima koje treba odraditi prije izbora i poslovima poslije izbora. Ono što je moja pozicija u SPD-u je to da ja izradim gospodarski program, gospodarsku strategiju sa osnovama za socijalnu strategiju, za mirovinsku, zdravstvenu, za obrazovnu. Jer gospodarstvo je temelj današnjeg društva. Ne može se razgovarati o zdravstvu ako se ne zna odakle pribaviti 2 milijarde dodatnih kuna. Ne može se govoriti o razvoju i napretku u školstvu ako nema 2 milijarde dodatnih kuna. Ne može se govoriti o izjednačavanju mirovina starih, novih i porastu mirovina ako nema 2 milijarde dodatnih kuna, a sve te kune moraju izići iz gospodarstva. Naša je politika da mi to sve možemo i moramo riješiti povećanje domaće proizvodnje, a ne prodajom domaće imovine. Moj posao je bio izrada gospodarske strategije kao osnove za sve ostale strategije. Drugi dio posla je što sam s političkim krilom SDP-a, najviše s Račanom, dogovarao kako politički okvir treba izgledati da bi se ta gospodarska i ostale strategije mogle primijeniti i provesti u Hrvatskoj. Račan je stvarao obrise političkog okvira, političke platforme, a ja sam ga ispunjavao gospodarskim programom. Tako da bi iz toga zapravo proizišla i funkcija nakon pobjede. Znači imamo politički okvir, a premijer je sam po sebi politička funkcija i svaki ministar je politička funkcija. A ja koji sam najviše kreirao taj program... vidim sebe kako vodim tu primjenjivu gospodarsku strategiju.
Možete li sažeti svoj budući gospodarski program u nekoliko točaka?
Jurčić: Ciljevi programa su napisani, to je dokument od možda desetak stranica. Mi kroz taj program želimo dati ponudu hrvatskom narodu, a naravno polazimo od postojeće situacije. Analiziramo postojeću situaciju i gledamo koji su to prvi problemi koje treba rješavati. Hrvatska je suočena s visokim vanjskim dugom koji će sada prijeći 30 milijardi eura. Na svaki dug se treba plaćati kamata, a ta kamata je danas u prosjeku 4, 5 posto. Ako je rast gospodarstva isto oko 4 posto, nama sve što više ove godine zaradimo, de fakto ide na kamate. Zbog toga ne može doći do rasta standarda stanovništva, odnosno do rasta plaća. Po svemu sudeći, gospodarski rast će biti statistički negdje oko 4,5 posto, a plaće su rasle oko 1 posto realno. Znači tu već pokazujemo da veći dio tog rasta odlazi na nešto drugo, a tko zna ekonomiju zna da de fakto to je otišlo na kamate, na taj dug i plus imamo još drugu situaciju po osnovi stranog vlasništva u hrvatskim poduzećima. Ti strani vlasnici mogu slobodno iznositi dobit van. Tu ode par milijardi kuna, ode 1 posto BDP-a i to je isto manji standard hrvatskih građana. Druga situacija je da su hrvatski građani zaduženi preko 100 milijardi kuna, a samo 30 posto tog duga ide na stanove kao na trajna dobra. Ostatak duga ljudi troše na tekuću potrošnju. Zadužujemo se da preživimo jer naš tekući dohodak nije dovoljan da pokrije tekuće obveze. Ljudi se moraju zaduživati da održe svoj standard i zapravo danas se standard održava lakoćom dobivanja kredita, a ne dohotkom koji se zarađuje. Tu je i prošlogodišnji deficit trgovačke bilance od 11.110.000.000 dolara, a to znači da smo toliko roba više potrošili nego što smo proizveli. Dio tog većeg uvoza od izvoza podmirit ćemo izvozom usluga, prije svega turizma i prijevoza, to su opet najjeftinije usluge. Ali O.K.. Tu ćemo pokriti negdje oko 8 milijardi, tako da će nam 4 milijarde ostati kao neplaćene i to se pretvara u dug. I četvrta stvar je neefikasnost domaćih investicija. Od svih tranzicijskih zemalja mi najviše investiramo, ali nam je najmanji ekonomski rast, a investicije su te koje trebaju generirati ekonomski rast. Rješenje svih problema je povećanje domaće proizvodnje. Jedino što Hrvatsku može spasiti su stope rasta preko 6 posto koje mi mislimo postići druge godine, a treće i četvrte od 7 do 9 posto. Politika kojom to želimo postići sad više nije makroekonomska politika nego industrijska i regionalna politika
Što podrazumijevate pod regionalnom politikom?
Jurčić: Da. Drugo područje je regionalna politika koja će imati za cilj uravnoteženi razvoj svih regija, ali nećemo tu ići samo s porezima i decentralizacijom, nego ćemo zapravo fizički vidjeti što u kojem dijelu Hrvatske treba napraviti od infrastrukture. To je zadatak države i fizičke i institucionalne i gospodarske i socijalne, da bi se stvorili uvjeti za ove djelatnosti o kojima sam govorio. To spada u grupu regionalne politike. U svakoj regiji treba biti izgrađena infrastruktura za najmanje 4 djelatnosti, u svakoj djelatnosti trebaju biti barem 4 poduzeća koja će moći biti snažna, tako da ako i neko poduzeće u toj djelatnosti oslabi, padne, bankrotira, da ne ide u likvidaciju nego da ga preuzme netko od jakih. To ne znači da u nekoj industriji neće biti 44 ili 444 poduzeća. Obveza države je da stvori stabilnost regija i industrija i ona gradi infrastrukturu.
SDP je socijalna stranka. Što je s tim segmentom?
Jurčić: Sljedeća mjera naše politike je porezna politika, odnosno socijalna politika koja se sastoji od solidarnosti između bogatih i siromašnih, solidarnosti mladih i starijih, solidarnosti zdravih i bolesnih. To je ono što ocrtava današnju socijaldemokraciju – solidarnost. Druga politika u okviru socijalne politike je ravnomjerna raspodjela nacionalnog bogatstva. Mi sada u Hrvatskoj imamo situaciju da negdje oko 10 do 13 posto ljudi štedi, da 80 posto ljudi živi na kredit, a onih par posto se ljulja između minusa i plusa na tekućem računu. Zbog toga ćemo mi napraviti nadogradnju fiskalnog sustava. Mi ovdje dijelimo fiskalni proračunski sustav, nadogradnju fiskalnog sustava gdje će se porezi naplaćivati prema ekonomskoj snazi poreznog obveznika, a ne prema nekim administrativnim kriterijima koje je netko smislio. Mi ćemo oporezivati dodanu vrijednost bez obzira da li proizlazi iz rada i kapitala, a budući da smo socijaldemokrati, onda ćemo malo pojačati naglasak na oporezivanje kapitala, naravno s time da se neće gušiti poduzetništvo, nego dapače poduzetnici će vidjeti da se taj porez koji se uzima da se vraća kroz kvalitetniju infrastrukturu i institucije. Na taj način mi bi dogradili fiskalni sustav koji bi s jedne strane stvorio socijalnu ravnopravnost, a s druge strane stvarao uvjete za razvoj gospodarstva. Ukratko, naša strategija se sastoji u praktičnom smislu od tri stupa. Prvi stup su industrijski projekti i regionalni projekti, znači što sve treba napraviti u pojedinoj djelatnosti, što sve treba napraviti u pojedinoj regiji. Drugi stup su proračun i financijske politike. Treći stup naše strategije je reorganizacija državne uprave, da razumije te projekte, kako njima upravljati i kako ih financirati.
Zvuči super, no vidi se da ste profesor i analitičar. Međutim stvarnost je u Hrvatskoj dosta nepovoljna za dobar start zbog korupcije u svim porama. Da li je moguće uopće sprovesti nešto što je tako idealno zamišljeno kad su pipci posvuda?
Jurčić: Korupcija je prvenstveno političko pitanje. To nije pitanje morala, etike. Mito je pitanje poslovne etike, a korupcija je pitanje vladajuće politike. Kad sam rekao na početku da trebamo čvrstu politiku i čvrsti okvir, tu je ugrađena i korupcija. Korupcija počinje od glave. Ne mogu se dva privatnika korumpirati. Uvijek neki dužnosnik ili političar višeg ranga u državnoj hijerarhiji da koncesiju koja vam ne pripada, da ugovor koji vam ne pripada i da vam cijenu koja nije objektivna. Ako se to napravi jedanput i ako netko to napravi u vrhu, a vrh je niti pet ljudi... Ako netko napravi od njih takav kiks i sudjeluje u takvoj situaciji makar možda nema direktno prste, onda se zapravo protiv korupcije ne može boriti.
Mi se zamišljamo ravnopravnim Europi i razvijenom svijetu, ili barem blizu. Ali možemo se usporediti i s Bangladešem. Što bi netko tamo, recimo, gradio neke rukometne dvorane?
Jurčić: Ja bih to još pojednostavnio. U Hrvatskoj su investicije veće nego domaća štednja. Svaka dodatna investicija povećava potražnju za novcem iz inozemstva. Uz investicije sada 27 posto BDP-a, a štednja 20 posto, mi na takvoj osnovi 7 posto današnjih investicija financiramo direktno iz štednje inozemstva, dakle direktno se zadužujemo. Ako na te investicije dogradimo još dvorane, mi ćemo se za to još dodatno zadužiti, a te dvorane nam neće stvoriti niti proizvodnju, niti devizni priljev da to možemo otplatiti. I ovo što se priča javno-privatno partnerstvo, to je isto podvala, zato što je najbolja situacija da ja dignem kredit, izgradim sportsku dvoranu, kredit me košta 10.000 kuna mjesečno i državi iznajmim po 15.000. To je apsolutno kontra javno-privatnog partnerstva. Javno-privatno partnerstvo bi bilo kad bi država i grad dao teren, privatnik izgradio sportsku dvoranu i kasnije s tom sportskom dvoranom upravlja privatnik, iznajmljuje je državi, sportskim klubovima, i nakon 15, 20, 30 godina, kakav je ugovor, tu dvoranu s terenom vrati državi. To zapravo nije partnerstvo, nego nekakvo graditeljstvo na leasing. Graditelj je potpuno siguran, ne snosi nikakav rizik, a država će imati obvezu da plaća najam bez obzira je li prazna dvorana ili ne. I to se krivo tumači i prezentira narodu.
Vi ste sad od nedavno postali i Zagorec, kupili ste grunt pokraj Donje Stubice. Spominjali ste i regionalnu politiku kao jedan od stupova. Imate li već nekakvu predodžbu što bi se tu u Zagorju radilo da bi se kraj razvio?
Jurčić: Da, kupio sam komad zemlje u Podgori, dolazit ću tu. Ja sam tu kao suport, ja dajem metodologiju kako se to radi, a domaći ljudi ovdje će to raditi. Ta regionalna politika prije svega počinje od prirodnih resursa. Znači od ljepote zemlje i ostalih prirodnih bogatstava koje postoje na nekom terenu. Drugo polazi od izgrađene infrastrukture, znači kakve su ceste, željeznice, voda, elektrika, telekomunikacija itd. što je fizička infrastruktura, a postoji i institucionalna infrastruktura. Znači da li postoje neke agencije, instituti, škole, srednje škole, više škole, stručne škole itd. Ljudi to ne shvaćaju da su to sve proizvodni faktori. Regionalni savjeti za gospodarstvo naprave tu specifikaciju, tih svih resursa prirodnih mogućnosti, izgrađene infrastrukture, kapaciteta koji su izgrađeni, a ne koriste se, svega radno sposobnog stanovništva zaposlenog i nezaposlenog. To je prvi korak, a drugi je korak onda što možemo da se nezaposleni resursi zaposle.
Mislite da je za Zagorje uz takve ljepote bitna industrija?
Jurčić: Imate oko 6000 nezaposlenih, ali imate i drugu situaciju što će se vama dogoditi ovdje i što se već događa. Budući da je visoka renta u Zagrebu za zemljište, na tom zemljištu se više ne isplati u Zagrebu imati tvornice tako da će te tvornice ići u okruženje Zagreba, a najprirodnije je da ide prema zapadu zato što je to tržište zapada. Tako da u ovom kraju vi nećete imati problema da li će vama industrija doći ili ne, nego ćete imati problema kako zaštititi krajobraz. Te tvornice vam imaju perspektivu od 15 godina, maksimalno 20 i ako se ovakav trend nastavi, ovdje će biti neefikasna za 20 godina tako da vam mogu ostati ruine od toga. Tako da su tu bitni standardi građenja, zaštite okoline. To je isto taj projekt koji ćemo mi naglasiti za zaštitu okoliša. Sad će se preusmjeriti kretanje ljudi tako da će za 5-6 godina ljudi stanovati u Zagrebu zato što su tamo izgrađeni stanovi. Tako da se ne treba fiksno gledati samo vaša radna snaga. Konačno, i ja ću doći tu u vaš kraj.
Ne čini li vam se nevjerojatnim da jedna ovako lijepa i resursima bogata zemlja nije bogata. Kako je to uopće moguće?
Jurčić: Isto to me je pitao i nobelovac Mandel. Vozili smo se, a on meni veli ´ja ne razumijem kako vi uspijevate biti siromašni´. I kad ovdje dođu Izraelci koji žive na pustinji, a imaju dohodak pet puta veći nego mi, vele ne razumijemo kako možete biti siromašni kad vam je Bog sve dao. Imamo jedan problem u Hrvatskoj. Svatko misli kad dođe na vlast da Hrvatska počinje ne s njima, nego još gore što počinju tek učiti. Zapravo ne stignu ni shvatiti kakva je situacija u Hrvatskoj, a mandat već prođe. Drugo, politika u nedostatku tih argumenata vraća se u ´91., pa ´81., a najsigurnija je ´45. Zapravo politiku treba promijeniti u tome da vidimo što želimo biti 2025. i što danas i sutra trebamo raditi da 2025. budemo to što želimo biti u rangu Europe, što možemo s ovim resursima. Problem koji je u Hrvatskoj sad tekući, kratkoročni je što gajimo kult nerada umjesto da gajimo kult rada i to podržavamo s politikom i percepcijom. To je duboki ne samo ekonomski, nego i politički problem i tu ćemo trebati posebnu strategiju da uvjerimo i da stvorimo sustav u kojem se isplati raditi u kojem se može živjeti do rada. Prvi primjer moraju dati političari i stručnjaci. Al´ budući da politika dođe nespremna na vlast i ne vidi rješenja i nema dovoljno struke, onda se krene linijom manjeg otpora,: ako se ne mogu pobrinuti za društvo, pobrinut će se za sebe i tu nastaju one devijacije u politici i društvu. To se opet rješava sa sustavom, s prvih četiri-pet čelnih ljudi u jednoj državi.
Postoje neke kalkulacije da bi Čačić mogao biti premijer, da biste mogli u koaliciju, a da biste vi onda bili ministar gospodarstva. Što mislite o toj opciji?
Jurčić: Mi u ovoj fazi imamo dva dijela, do izbora i poslije izbora. Radimo program, križaljke se nisu radile. Što se tiče HNS-a, on je prirodni koalicijski partner. Govorim sad u svoje ime. Sve što je od centra lijevo to je prirodni koalicijski partner, a drugo je sve stvar političke tehnologije, izborne tehnologije. Formirat će vlast onaj tko dobije najveći broj glasova, a ostalo će sve u koaliciji biti predmet pregovora, s tim što će SDP imati kompletnu strategiju za svaki dio gospodarskog i društvenog života u Hrvatskoj i mi nećemo toliko ovisiti što se tiče funkcioniranja vlasti niti o jednom koalicijskom partneru. Mi ćemo ponuditi našim partnerima koaliciju, ali ćemo im zapravo ponuditi strategiju kako mislimo voditi državu, a oni mogu dobiti ministarsko ili neko drugo mjesto, da vode neki resor, ali da resor vode na način koji je već propisan u strategiji.
Čuda su navodno moguća, spominjalo se ´irsko čudo´. Jel´ i nama treba čudo da bismo krenuli naprijed?
Jurčić: Nekad je munja bila čudo, kad su saznali što je onda više nije bila čudo. Tako ni irsko čudo nije čudo. Prije 30-40 godina bili su razvijeni k´o mi, danas su duplo razvijeniji od nas. A zapravo Irci su strategiju počeli provoditi od 1960. godine, tako da to nije nikakvo čudo. Koreanci nisu postali poluvodička nacija zato što su kosooki nego zato što su se pripremali 20 godina. Naša je sreća da imamo njihova iskustva i kad vidimo što trebamo raditi, nema čuda. Dakle ne očekivati čudo nego sustavan, stručan, znanstven pristup i biti strpljiv i uporan. Sramota je za hrvatsku politiku, kad ih slušate, oni zapravo očekuju da će netko drugi donijeti razvoj Hrvatske. Tako uvijek strane direktne investicije, one pomažu, ali nisu došle da razviju tu zemlju, nego da iskoriste lošu poziciju te zemlje da bi pribavili korist sebi.
Razgovarala: Ljiljana Pavlina
