Loborski fašinjek najstariji je u Zagorju. Ove će se godine održati po 124. put

Fašnik u Loboru 1976., izvor monografija 'Lobor i njegove priče', autora Vladimira Matejaš, u kojoj su fotografije već objavljivane

U nedjelju 23. veljače Loborski fašnik ili Fašinjek održat će se, prema podacima kojima raspolažemo, po 124. put, zbog čega slovi za jedan od najstarijih, ako ne i najstariji u Hrvatskom zagorju. Povijesne zapise o dugoj tradiciji fašnika u Loboru s nama je već jednom podijelila predsjednica KUD-a Suzana Matejaš i rekla da prvi zapis o loborskom fašniku počinje 1971., gdje tadašnji župnik Josip Kotarski, u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena objavljuje monografiju o Loboru u kojoj, između ostalog piše, o običajima za fašnik. Već su tada sastavni dio fašnika bili fašnički svatovi, ali u skromnijem obliku. Zorica Vitez pak 1985. objavljuje izvorni znanstveni rad pod nazivom Pokladni običaji u loborskom kraju, koji je plod njezinog desetogodišnjeg istraživanja fašnika u Loboru.

Loborski fašnik 60 -ih, izvor monografija 'Lobor i njegove priče', autora Vladimira Matejaš, u kojoj su fotografije već objavljivane

Osnivanjem KUD-a Lobor koji je preuzeo organizaciju na sebe, Fašnik se planirao mjesecima unaprijed, a glavne su uloge u fašničkoj povorci imali mladenci. Mladenac manjeg rasta i mršav, dok je mladenka morala biti krupnija, tako da je mladenku redovito predstavljao kakav stasiti Loborec. Nekad najjači i najposjećeniji u Zagorju, kada su u Lobor dolazili ljudi iz cijelog Zagorja, danas je ipak izmijenjen, i ne toliko posjećen. Jedan od razloga je i taj da sada gotovo svaka općina ili grad organizira svoj fašnik, ali i više nema generacije koja je to pokrenula i 'gurala'. - Došla su druga vremena i malo smo se previše uozbiljili - to mišljenje dijele naši sugovornici Stjepan Rihtarić i Vlado Plancutić, koji su u fašniku sudjelovali i kao djeca i kao odrasli. – Ja sam nekoliko godina glumio mladenku u fašničkoj svadbi koja je bila i glavni događaj loborskog fašinjka. U povorci sam sudjelovao i kao dijete, a aktivno u ulozi mladenke od 1982. Mladenec mi je bil Franjo Androić. Tražilo se da mladenka bude viša od mladenca, a ja sam imao 1,92 m, taman da budem prava 'stasita' mladenka. Sa sobom sam nosio stolac kako bi me moj mladenec mogel dosegnuti i kušnuti. Frizerka Barica Ivanuš bila je zadužena za moj outfit i šminku. Čak mi je na rukav vjenčanice dela gumiju kud sam si stavil ruž za usne i zrcalce, kaj mi nije moglo pasti. Morao sam često popravljati ruž, jer sam svako malo ljubio muže u publici i ostavljal im tragove na obrazima – prisjetio se Rihtarić svog aktivnog sudjelovanja u fašniku. - Dvije godine mladenka je bio Stjepan Benković Benđo, isto 'jedan mali muž' od 140 kg. Dobra su to bila vremena, a Lobor je bio premali koliko je ljudi znalo dojti. Navečer na zabavi u domu, ma nisi mogel najti mjesta za sjesti.. Bila je to velika manifestacija, a ljudi su se znali itekako nasmijati jer smo mi delali kojekakve cirkuse – otkrio je Rihtarić.

Stjepan Rihtarić i Vlado Plancutić

Stjepan Rihtarić i Vlado Plancutić

Glavni pokretač loborskog fašnika bio je KUD Lobor. Osnovan je 1973. na inicijativu velikih entuzijasta, poklonika i štovatelja kulturnog stvaralaštva loborskog kraja, pokojnih Stjepana i Alojza Martinuša te dugogodišnjeg tajnika društva prof. Ivana Jurekovića. Ljudi su se rado odazivali i sudjelovali u povorci, a kostimi su se šivali tjednima prije. Vlado Plancutić kaže kako se sjeća prve mladenke, bilo je to prije 50 i nešto godina, uloga je tada pripala Draganu Hendiji. Najviše mu je u sjećanju ostala povorka istine, 1991. kada je počeo rat. Dečki su tada nosili transparente, bila je tu i pratnja policije u koloni dugoj kilometar i pol, dodaje. - Žao mi je da nije Fašnik ostao na onom nivou od prije. Vojnovec i Vinipotok nekad su držali 70 posto mačkarade. Veliki obol tome su dali Štef Rihtarić, Benković Boltek, njegova supruga Draga, zatim Imbra Kuharić – Šeribljin.... nabraja Plancutić, prisjetivši se i pokojnog Josipa Raškaja, mladog hrvatskog branitelja, kojemu je Vladova žena sašila kostim za fašnik, nakon čega je otišao u rat i u jesen 1991. poginuo.

I kao djeca maskirali su se i hodali po selu. - Znali smo dobiti kakav krafljinek, jajčeke, štrukljec... Penez prije 55 let baš i nije bilo. S tim jajcima sme išli u dućan po melju i marmeladu za gibanicu, prisjetili su se naši sugovornici. - U sjećanju kao jedan od najgorših mačkara ostao mi je čovjek koji je imel batinu i s njom je tukel po riti koga je god videl. Kad je znal dojti u školu, tak sme svi bili ko miši. A, inače, smo znali i pobeći s nastave da bi išli na fašnik – kaže Rihtarić. -Bilo je tu svakakvih komičnih i malo stravičnih maski. U košu je bil čovjek, napred je bila maska starčeka. Jedan je imal brentu na leđima i šlaf provučen kroz šlic i tud je točil pijaču. E tad su žene malo reagirale.... Šraf Željko Hendija i njegov brat Mladen su slagali kamilu, imala je drvenu glavu koja je škljocala ko da te bude grizla, a otraga udarala nogom. Nosilo ju je dvoje ljudi. Željko Hendija Šraf svake je godine bil fašnički načelnik i njemu se je predaval ključ – kaže Vlado, koji nam je ispričao jednu svoju angedotu kada je bio on jedan jedincati put mladenka u mačkarima, u jednom seoskom svadbi. – Tak su me uredili da sam izgledal kao prava pravcata ženska. Moj tast je s menom tancal, i nije prepoznal da sam mu ja zet. Čak me malo i ofiral – smije se Vlado. On i Štef rado bi da se vrate dobra stara vremena čak i da krenu u oživljavanje nekadašnjeg Loborskog fašinjka. – To je jedna tradicija, običaji koji se ne smiju zaboraviti, iako se neki iz toga ismijavaju dandanas. Znate kak su stari ljudi znali reći: Lefke je s pametnuga bedaka napraviti, a s bedaka pametnuga nemrete... - kaže Rihtarić.