'Mama treba biti dobro': Zagorka osmislila kreativan i vrijedan projekt za podršku mladim majkama

Jelena Ribić Pavelić, spisateljica i poduzetnica iz Donje Stubice, već godinama radi na brojnim autorskim projektima koji su svojom osebujnošću, ali i jednom pristupačnošću doprli do brojnih čitatelja i korisnika. 

Tijekom svog bogatog rada, Jelena je velik dio projekata posvetila osnaživanju djece, kroz personalizirane bajke, ali i brojne druge projekte. Njezin najnoviji projekt zove se 'Ponekad', a ovog su puta u njezinom fokusu mlade majke, odnosni mladi roditelji.

Svoj je projekt Jelena predstavila ovog utorka u Gradskoj knjižnici Ksaver Šandor Gjalski u Zaboku, gdje su joj se pridružile gošće Danijela Ljubić i Elizabeta Biličić. – S Jelenom surađujemo već treću godinu, na projektu Osjećanje osjećaja, za djecu s emocionalnim teškoćama, kroz čitateljski klub. Mi u Gradskoj knjižnici pratimo potrebe naših korisnika, a ovaj se projekt obraća trudnicama i mladim majkama, stoga smo ugostili i na ovaj način ovu autoricu i suradnicu koja se pokazala sposobnom iznjedriti takve opsežne i škakljive projekte – rekla je Branka Tuđa, ravnateljica GK Zabok.

Kako je nastao projekt, autorica Jelena Ribić Pavelić otkrila je okupljenima na predavanju i druženju, a potom i nama u intervjuu koji vam donosimo.

ZL: Kako je nastao projekt Ponekad, s kojim idejama i kada si ga odlučila realizirati?

Jelena: PONEKAD je konceptualni pristup podršci mentalnom zdravlju. Projekt se bavi svakodnevnim izazovima, odnosno fokus je na onoj boli, tuzi, osjećajima bespomoćnosti, krivnje, srama i težine koji se ne uklapaju u nijednu dijagnozu, već su dio patnje koja se događa svima i koja je neizbježna. PONEKAD su zapravo poklon kutije koje sadrže pisma ljudi koji su nedavno prošli kroz neko specifično teško iskustvo, a namijenjene su kao poklon podrške onima koji sada kroz to prolaze. A što me inspiriralo? Svjedočimo tome kako razgovori o mentalnom zdravlju postaju sve prirodniji u društvu i to je dobro. Ono što nije dobro, barem se meni tako čini, jest to što u težnji da podržimo tu neku emocionalnu i duševnu dobrobit čovjeka, u prevelikoj mjeri fokusiramo se isključivo na dijagnozu. Drugim riječima, trudimo se stvoriti svijet u kojem je svatko ohrabren da, bez ustručavanja i osjećaja srama, u stanjima koja su simptomatska i već uvelike utječu na kvalitetu života, potraži stručnu pomoć. To je lijep, plemenit, ispravan cilj i lijepo je što težimo takvom svijetu. No, mislim da smo preskočili jedan važan korak: prije nego što izgradimo društvo u kojem ljudi bez ustručavanja traže stručnu pomoć, trebamo izgraditi društvo u kojem ljudi bez srama od osude i banaliziranja osjećaja koje izgovaraju, mogu potražiti pomoć od obitelji, partnera, prijatelja. To je prva linija podrške u životu svakog čovjeka, a svatko za sebe može procijeniti koliko je ta linija čvrsta i sigurna. Imamo li uz sebe ljude pred kojima izgovaramo svoje najbolje i najgore, bez straha da ćemo iz tog razgovora izaći poniženi i oslabljeni? Bez obzira na to prolazimo li kroz život s dijagnozom ili bez nje, svakako u nekom trenutku prolazimo kroz teške trenutke, jer patnja je neizbježna. Pa ipak, ona je u velikoj mjeri predvidljiva ako je promatramo u kontekstu životnih razdoblja.

ZL: Koji su to emocionalni izazovi s kojima se ljudi susreću svakodnevno?

Jelena: Više od 1/2 milijuna ljudi u Hrvatskoj svake se godine po prvi puta susreće s emocionalnim izazovima svog životnog razdoblja. Svake godine oko 300 000 građana Hrvatske tuguje zbog gubitka voljene osobe. Oko 200 000 građana uči živjeti s kroničnom bolesti nekog bliskog za čiju su dijagnozu ove godine doznali. Svake godine 35 000 djece prvi puta zakorači u školu i susreće se s prvim neuspjesima, te izazovima uklapanja u svijet. Oko 60 000 građana svake godine postanu roditelji i nose se s izazovima svojih novih uloga. Oko 50 000 građana ušlo je ove godine u mirovinu i mnogi od njih se osamljuju. Oko 5 000 obitelji godišnje se raspadne i bori se s posljedicama tog gubitka. Isti broj ljudi s tim istim izazovima nosio se godinu ranije. Neki drugi ljudi, to su prošli onu godinu prije. 140 takvih pojedinaca svih uzrasta autori su pisama za PONEKAD kutije. Projekt izgrađen oko onih razdoblja koja su dokazana kao najstresnija i najizazovnija kroz životni vijek: polazak u školu, rano majčinstvo, gubitak voljene osobe, suočavanje s potencijalno smrtonosnom dijagnozom (za oboljele i njegove bližnje), umirovljenje i rastava braka. Svi ti ljudi trenutno prolaze kroz teške i bolne trenutke koji ne ulaze u nijednu dijagnozu. I ja se želim baviti tom vrstom TEŠKOG.

ZL: Projekt je u velikoj mjeri namijenjen mladim majkama, mladim roditeljima. Koji su izazovi s kojima se ti susrećeš u majčinstvu? Koji su izazovi s kojima se majke i roditelji danas najviše susreću, prema nekim iskustvima onih s kojima si u kontaktu?

Jelena: Meni je majčinstvo najspektakularnije životno iskustvo i biti mama mi nikad nije bilo teško samo po sebi. No i ja, kao i mnoge druge mame koje poznajem, previše toga moramo same i ta neka iscrpljenost, koju je u velikoj mjeri moguće izbjeći uz pravu podršku, to me uvijek zapravo rastuži. Mame su puno umornije, zabrinutije i tužnije nego što bi trebale biti. I ovaj projekt je neki moj način kako da taj stup podrške koji nam treba, a koji trenutno očito ne dolazi prirodno, izgradimo zajedno jedna za drugu. Da su prijašnje generacije majki bile tu za svaku novu na način da su iskrene, tople i da ne osuđuju, već bismo odavno imali bolje društvo. Prije svega, mislim da se definicija ‘’dobre mame’’ promijenila u posljednjoj generaciji do mjere da je suviše opterećujuća. Kad pogledate da su naše mame, što je samo jedna generacija unazad, u podizanju nas ovisile isključivo o savjetima i smjernicama okoline, a mi odjednom imamo svo znanje svijeta na tu temu na internetu, jasno je da je lista onog što čini dobru mamu i što mame sebi stavljaju kao imperativ, puno veća. Uz to, sve one tradicionalno prihvaćene stavke dobrog majčinstva (briga o kući, domu i financijska neovisnost) i dalje su tu. Nemam ja problem s tradicionalnim dijelovima te uloge, ali količina podrške u balansiranju svega toga trebala biti puno veća. Žena se, uz biološke procese u trudnoći i tijekom ranog majčinstva, istovremeno nosi s najvećom odgovornošću na svijetu, a to je da beba bude dobro. Pa onda, dok se to događa, sasvim je normalno očekivati da njezina okolina brine o tome da ona bude dobro. Svaka mama koju sretnete u trgovini, na ulici, u parku, na igralištu, nekoć je bila djevojčica koja je rasla u obitelji koja je možda različita od moje i vaše. Neke od tih djevojčica imale su mame od kojih su primale nježnost, pa je sada i same znaju pružiti. Neke nisu imale takve mame, pa su o nježnosti učile kroz život i neke svoje procese koji sigurno nisu bili lagani. Neke djevojčice gledale su mame koje su imale podršku od partnera, obitelji, pa sada znaju da ne moraju sve same i ne ustručavaju se tražiti od svoje okoline ono što im je potrebno. No, puno je više onih koje su svjedočile scenarijima majki koje su sve morale same. Sve one, bez obzira na prošlost, danas pokušavaju biti SVE. A ne mogu. Nije svaki start isti i nije fer da se na sve stavljaju ista očekivanja. Ne mora svaka mama prekinuti sve generacijske obrasce u svojoj obitelji, ponekad je dovoljna jedna. Možda je i snažnija i važnija poruka cijelog projekta u tome da su one mame koje žele biti bolje, i spremne su na sve da bi svojoj djeci takve mogle biti, već dovoljno. Te su mame već dovoljne, baš takve kakve jesu. I hvala svakoj od njih. Cijela država vam se treba nakloniti, jer podižete generaciju nekih sretnijih budućih građana. Roditeljstvo, pa tako i majčinstvo, nije neki generalni pojam oko kojeg možemo, trebamo i smijemo nabrajati dužnosti, obaveze, očekivanja i potencijalne probleme koji majčinstvo prate. Mama se ne postaje na jedan način, ne postoje neki standardizirani, jednaki uvjeti za majčinstvo. A ti uvjeti često utječu na to koliko je to iskustvo teško. Ne nosi se s istim izazovima majka koja je ekonomski stabilno i ona koja je bez primanja, no to ne znači da ona koja ima riješen financijski segment nema svoje TEŠKO. Želim reći, majčinstvo je ponekad teško onoliko koliko su teške mamine okolnosti i svaka od njih ima pravo reći da joj je teško i dobiti podršku koja će joj olakšati.

ZL: Što je ono najvažnije što danas treba mladim majkama, roditeljima?

Jelena: Ja mislim da roditelje danas nitko zapravo ne vidi, a svi ih osuđuju. I uvijek je taj neki pristup ovoj generaciji roditelja (a i svakoj prijašnjoj) obilježen nabrajanjem svega što rade krivo, što bi trebali drugačije… Čak i kad dobiju to neko priznanje da se moraju nositi s izazovima novog doba, to gotovo uvijek bude u kontekstu da se ne znaju nositi s tim izazovima i da se ne nose dobro. Roditeljima, posebno mladim majkama, potrebna je podrška, a ne osuda ili pasivno agresivna sugestija svega što bi mogla drugačije. Podrška je svakako nešto što je nedostajalo prijašnjim i nedostaje novim generacijama roditelja. Mislim da je najvažnije da se oni sami prvo zapitaju što im zapravo treba, kakva je ta podrška koju očekuju i što konkretno ona podrazumijeva. Nisu nam svima potrebne iste stvari i ista vrsta podrške, no važno je znati što ti treba, tražiti to, pa možda i primiti. Kad govorimo konkretno o mladim majkama, spomenut ću jedno PONEKAD pismo iz kutije koje je adresirano riječima ''Ponekad ćeš se zaboraviti smijati''. Voljela bih da svatko tko trenutno u životu ima neku mladu mamu zapamti tu rečenicu. Jer svaka od njih ponekad će se zaista zaboraviti smijati. Potrudite se da je nasmijete vi, koliko god često možete. To je podrška koju svi možemo dati danas.

ZL: Danas se puno priča o mentalnom zdravlju. Kako ga održavati, koliko to utječe na našu svakodnevicu, na naše uloge koje imamo u životu, a posebno ulogu roditelja?

Jelena: Mentalno zdravlje posljednjih je godina velika tema kojoj se pristupa raznoliko, generalno ili specifično, preventivno ili kroz borbu za efikasniji zdravstveni sustav u pružanju podrške nakon određene dijagnoze. No, između poraznih statistika i zabrinjavajućih projekcija, između pokušaja uklanjanja stigme oko mentalnog zdravlja, te lokalnih i nacionalnih kampanja podizanja svjesnosti o važnosti mentalne higijene, čitavo se vrijeme nekome događa nešto teško. To TEŠKO ne uklapa se u nijednu statistiku, ne traži dijagnozu i može se opisati kao NEIZBJEŽNO. Jer, tuga, patnja i ‘’teško’’ sastavni su dio baš svakog života. Pa ipak, iako možemo s preciznošću predvidjeti i opisati emocionalne izazove koji nas dočekuju u određenom životnom razdoblju, o tome i dalje ne govorimo. A te je izazove važno izgovoriti. Jer, kao što sam spomenula, prije nego što izgradimo svijet u kojem se nitko ne srami potražiti stručnu pomoć, moramo izgraditi svijet u kojem je normalno moći izgovoriti ‘’Teško mi je. Trebam te!’’ . Te rečenice možete izgovoriti jedino u sigurnom okruženju, među svojim ljudima. Mislim da puno građana nema takve ljude – pred kojima izgovara svoje najteže misli i osjećaje. A neizgovoreni osjećaji i misli su oni koji su zapravo opasni – njih ne zaboravljamo, oni ostaju začahureni u nama i što ih je više i što duže su tako skriveni, to nam je teže biti sretan.

ZL: Koliku ulogu mentalno zdravlje ima u izazovima s kojima se roditelji susreću, odnosno u odgoju djece?

Jelena: Što s tiče roditelja – mentalno zdravlje djece odraz je mentalnog zdravlja njihovih obitelji, pa onda ako roditelji nisu dobro i ne činimo ništa da im pomognemo da budu dobro, kako možemo očekivati da djeca budu u miru, sreći i mentalno stabilno? I umjesto da kao društvo investiramo u izgradnju boljeg sustava podrške roditeljima, mi ih najčešće osuđujemo i samo produbljujemo njihov osobni doživljaj sebe kao neuspješnog roditelja. Mame i tate treba osnaživati, no bojim se da ih većinom oslabljujemo.

ZL: Kako u održavanju tog mentalnog zdravlja pomaže projekt Ponekad? Što i koga on trenutno uključuje?

Jelena: U prvom izdanju PONEKAD se bavi skupinom društva koja je posebno važna, a to su mlade majke. Kutija pònekad je poklon namijenjen trudnicama i mladim majkama, a sadrži 24 intimna pisma žena koje su nedavno prošle kroz to iskustvo. Svako pismo adresirano je osjećajem ili situacijom u kojoj je svakoj mami potrebna podrška. U svakoj kutiji nalazi se i jedno prazno pismo koje može ispuniti osoba (ili više njih) koja kutiju poklanja. Na taj način, pònekad prestaje biti samo poklon, već postaje gesta podrške. Kroz svoje pismo možete mamu ohrabriti da vam se obrati u svim svojim stanjima - i kad je ponosna sama na sebe i kad se sama sebe srami. Kupnjom pònekad kutije ne podržavate samo mamu kojoj ste je poklonili. Dio prihoda od svake prodane kutije omogućit će provođenje programa MAMA TREBA BITI DOBRO.

ZL: Kako je zamišljen program 'Mama treba biti dobro'? Na koji način će uključivati korisnike/korisnice?

Jelena: Ponekad se dogodi da, usprkos snažnoj želji za izgradimo zdrave temelje za našu obitelj, ti temelji u nekom trenutku počinu pucati. Želimo pomoći mladim mamama da se vrate tim pukotinama i pokušaju ispočetka. Zato sam osmislila program MAMA TREBA BITI DOBRO putem kojeg financiramo stručnu podršku mladim obiteljima (majkama i očevima) kroz financiranje individualnog rada sa stručnjacima iz područja psihologije, psihoterapije, roditeljskih kompetencija i partnerske terapije. Cilj programa je pomoći roditeljima da nauče kako prevenirati emocionalno sagorijevanje, te pomoći onima koji se već suočavaju s posljedicama istog. U prvom krugu prijava, javilo nam se 25 mladih majki i dva oca male djece. Svi oni žele biti dobro i dobri svojoj djeci, no zbog različitih okolnosti koje su ih snašle ne znaju kako biti dobro. Drugi krug prijava za program bit će objavljen početkom 2025. godine.

ZL: Koji je cilj projekta?

Jelena: Projekt usmjeren podizanju svjesnosti o simptomima i učestalosti emocionalnog sagorijevanja majki u postnatalnom razdoblju, a koje je često uzrokovano nedostatkom podrške majčine okoline. Nekako mi se čini da smo svi prihvatili činjenicu da je život ponekad težak. No samo zato što se ta težina podrazumijeva, ne znači da o njoj ne treba razgovarati. Na primjeru mladih majki potvrdilo se upravo to – puno je neizgovorenih osjećaja tog životnog razdoblja, a žene ih ne izgovaraju jer misle da je to dio puta koji su prošle mnoge žene prije njih i s obzirom da nikad te neke stvari nisu spominjale, često pomisle da su slabije od svih tih žena prije, nesposobnije, osjetljivije, nedovoljne. A to naprosto nije točno. Biti mama velika je stvar i ponekad je jako teško. I u redu je to izgovoriti. Svjesne stvarnosti u kojoj se brojne mlade majke suočavaju s neizgovorenim strahovima, brigama, tugama i mislima, kao i nedostatkom podrške u tom važnom i posebno osjetljivom životnom trenutku, 24 žene odlučile su postati podrška. Svaka o njih napisala je intimno pismo budućim majkama. Prisjećajući se teških, bolnih i zbunjujućih trenutaka vlastitog iskustva ranog majčinstva, u svojim pismima majke su opisale osjećaje koji su ih iznenadili, kojih su se ponekad sramile i koje se ponekad nisu usudile podijeliti s okolinom zbog straha od osude. Htjele smo da kroz ta pisma svaka mama, ma kakva njezina stvarnost bila, sa svojim osjećajima nikad nije sama. Dogodilo se sve to mnogim ženama prije nje, samo smo mi to odlučile izgovoriti.