Marija iz Dubrave Zabočke proslavila 100. rođendan: 'Kak bi ja delala, samo da mogu'

Marija Hranić, danas Tušek, ovih je dana proslavila stoti rođendan u svom domu u Dubravi Zabočkoj. Rođena 3. prosinca 1924. godine, Marija je svjedočila vremenima koja su oblikovala povijest, ali i osobnim izazovima koji su je naučili kako se boriti za bolje sutra. Iz skromne drvene kuće na osunčanim bregima, gdje je živjela s roditeljima i devetoro braće, Marija je krenula na životno putovanje ispunjeno teškim radom, odricanjima, ali i neiscrpnom ljubavlju prema obitelji i prirodi. Danas, s navršenih stotinu godina, njezina priča inspirira svojom jednostavnošću i snagom ljudskog duha. 

Djetinjstvo

Kuća u kojoj je rođena i u kojoj je rasla, već odavno ne postoji, a tuga i radost koji su se izmjenjivali unutar drvenih zidova malene kućice, još uvijek živo postoje u Marijinom sjećanju. Marija Hranić, živjela je s majkom Amalijom, ocem Petrom i sa svoje devetoro braće u kućici koja se ugnijezdila među osunčanim bregima. Zbog velikog siromaštva i neimaštine otac bi išao za kruhom put Zagreba raditi kod bogatih obitelji raditi kao najamni radnik. Svakog bi se jutra penjao preko Sljemena da bi stigao na posao na Gornji grad gdje su bogate zagrebačke obitelji imale kuće s velikim vrtovima i vinogradima. Radio je za hranu, a ne za novac kako bi prehranio obitelj koja je doma s nestrpljenjem čekala njegov povratak. Puno se puta vratio i praznih ruku, kada bi ih na putu do doma opljačkali 'banditi sa Sljemena'.

Marija je bila najstarija među braćom pa su se njeni roditelji mnogo na nju oslanjali. Već kao dijete morala je preuzimati mnoge odgovornosti, od brige za mlađom braćom, do čuvanja, ispaše domaćih životinja i poslova na polju. Bila je tu i Bušica, kravica bolje stojećih susjeda koju je Marija vodila na ispašu kako bi zauzvrat dobila nešto što bi olakšalo tešku svakodnevicu. Dva razreda škole, za koju nije bilo puno vremena niti mogućnosti, pohađala je i završila u Svetom Križu Začretje kod učiteljice Švarc. Moglo bi se reći da je već tada puno više učila iz života nego iz knjiga. Marija i njena braća imali jedne cipele koje su na putu od škole do kuće morali izmjenjivati kako ne bi u školu dolazili bosi.

Snalažljivost

1941. sa 17 godina, mama ju je odvela u Zagreb u službu kod obitelji koja je stanovala na Knežiji. Obitelj koju je služila bila je bogata zagrebačka obitelj podrijetlom iz Zagorja. Gazdarica se bavila čišćenjem odijela. Kod njih je kuhala i čistila, a grad je upoznala raznoseći čista odijela. Gazda kuće u kojoj je radila bio je boksački trener. Znao joj je dati karte za boksačke mečeve, za kojima je vladao veliki interes, a koje bi ona preprodavala kako bi zaradila za kruh i slala ga u Zagorje. Nije bila ni na jednom meču. Nakon nekog vremena čistionica se zatvorila pa je Marija po preporuci pronašla novi posao kod gospođe u Draškovićevoj ulici. Kod nje je naučila šivati na šivaću mašinu. Zadnja joj je služba bila na Pantovčaku kod dvije sestre, Amalije i Gizele. Kod njih je radila sve kućanske poslove, a zbog svoje marljivosti i napornog rada platile su joj tečaj krojenja. Jedna je bila udata za Nijemca, a druga sestra bila je neudata i dosta boležljiva. U njihovu je kuću često znao dolaziti doktor, koji je puno pušio. Marija je, kada bi čistila, znala naći mnogo nedovršenih cigareta iz kojih bi sakupljala duhan kako bi ga kasnije prodala za koji dodatni dinar. Kuća u kojoj je radila kao služavka bila je smještena u blizini šume na Pantovčaku pa bi skupljala i gljive. Svakako se snalazila kako bi prikupila prijeko potreban novac za sebe i obitelj. 

Nedjelja popodne bila je jedini dio tjedna kad bi bila slobodna. Išla bi u šetnje s prijateljicama, a nakon šetnje na tečajeve plesa uz živu glazbu. Kupila si je i prve cipele koje je dala raditi kod obrtnika postolara. U vruća zagrebačka ljeta sa svojim je prijateljima išla na kupalište na rijeci Savi, a kako je znala šivati na šivaćoj mašini sama si je sašila kupaći kostim. Njen život u Zagrebu odvijao se u doba Drugog Svjetskog rata, nije bilo lagano, no živjeti se moralo. S prozora kuće na Pantovčaku uvečer bi se vidjeli bljesci bombardiranja u Sveticama. Svojim je očima pokušavala gledati u bolje sutra. Društvene promjene nakon rata utjecale su i na Mariju. Žene se tada pozivalo da prestanu biti istovremeno i služavke i čistačice i kuharice i pralje i švelje i kinder frajle, te da se opredijele za jednu službu i uključe u Radnički savez. Marija se odlučila vratiti kući u Zagorje. Slijedeće dvije godine provela je u rodnom domu. U to je vrijeme, kao i mnoge druge kumice iz Zagorja, višak proizvoda iz svojeg vrta nosila u Zagreb na plac. Najviše je prodavala cvijeće.

Matek i troje djece

Svog budućeg supruga Matiju, zvanog Matek, upoznala je na vjenčanju svoje sestrične. Ubrzo nakon, 1947. godine, udala se za njega, preuzela prezime Tušek i doselila u Dubravu Zabočku gdje živi i dan danas. Rodila je troje djece – sinove Dragutina i Ivana i kćer Danicu. Marija i Matek živjeli su od svoje zemlje gdje su proizveli gotovo sve što im je bilo potrebno za život. Moglo bi se reći, bili su samodostatni na način na koji to i danas ponovno mnogi priželjkuju. Pili su mlijeko koje su davale krave, jeli jaja koja su nesle koke i težili najboljem životu kojeg su mogli živjeti.

Matek je osim toga radio u rudniku, a vikendom bi povremeno bogatije obitelji prevozio u Mariju Bistricu s njihovom kobilom upregnutom u fijaker. Marija je imala šivaću mašinu koju joj je kupio suprug, a sa znanjem i vještinom stečenom u Zagrebu, mogla se pobrinuti za odijevanje čitave obitelji. I ne samo to, već ako je bilo potrebno rado bi nekoj djevojčici iz sela sašila suknjicu ili nekom dječaku pokrpala hlače, a za to nikada ne bi tražila nikakve naknade. Znala je uvijek govoriti 'Bolje da ja dam, nego da prosim'.

1968. godine iz drvene kuće sele u zidanu, sagrađenu zajedničkim snagama. Djeca su jedan za drugim napuštali roditeljski dom i od 1975. godine oni žive sami. Četiri godine kasnije, nakon smrti supruga, ostaje sama. Kako se nije mogla više sama brinuti za sve životinje, morala je prodati kravu. Sve životinje koje su živjele u njenom dvorištu imale su svoju svrhu i iako su na kraju završile kao hrana, dok su živjele, za njih se brinula kao i za sebe. Uvijek je pomagala svima, pogotovo svojoj djeci, dijelila je hranu, čuvala unuke. Njezin tavan, smočnica i podrum bili su prepuni domaćih proizvoda. Tavan je posebno mirisao na sušene ljekovite biljke koje je skupljala za čaj. U svakoj ladici i svakom ormariću bilo je neko sjeme. Njezini vrtovi bili su prepuni povrća, rado je sadila nove biljke, pogotovo cvijeće. 

Ljubav prema prirodi

Znala je govoriti da 'Zemlja ne smije biti prazna!' pa je u svakom kutku, njezinog dosta velikog dvorišta, rasla neka biljka, cvijet ili voćka. Dugo je ona tako živjela nekim rutinskim životom, nije bila boležljiva, voljela je raditi pa danas, kad više ne može na svojim nogama, to joj predstavlja najveći problem, ne zna kako da krati vrijeme. Često zna reći 'Kak bi ja delala, samo da mogu'.

S friško napunjenih 100 godina, Marija živi u Dubravi Zabočkoj uz pomoć kćeri i unuke. Iako više nema fizičku snagu i oslabio joj je vid, njezin bistri um i radne ruke i dalje doprinose obitelji. Skuplja orahe, grah i lješnjake, a njezina ljubav prema prirodi vidljiva je u svakom kutku njezina dvorišta. Posebno je poznata po anegdoti o breskvama koje je posadila u poodmakloj dobi.

Marija je nadživjela četiri državna ustroja i ponosna je na život koji je proživjela. Ima sedmero unuka i osmero praunuka, a njezina upornost, ljubav prema prirodi i predanost ostaju inspiracija svima koji je poznaju.