[OSVOJIO KILIMANJARO] Zlatarbistričan Krešo na krovu Afrike

Prije nekoliko dana san, sada stvarnost! Osvojio sam najviši vrh Afrike, Uhuru Peak na Kilimanjaru! – rijetki su koji mogu izgovoriti ovu rečenicu, a Krešo Celenko (38) iz Zlatar Bistrice, član HPD – a Javor, jedan je od njih. Planinarstvom se bavi od svoje 24. godine, prošao je mnoge pohode u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, no ovo je, barem za sada, vrhunac njegove planinarske karijere.

Kao astronaut

– Ovaj sam pohod godinama planirao. Povezao sam se Planinarskim klubom Horizont iz Velike Gorice, koji ekspediciju na Kilimanjaro organiziraju već pet godina za redom. Pohod je bio u srpnju, a pripreme su počele u listopadu prošle godine. Svakog vikenda sam planinario kako bih održao kontinuitet i ritam, a pripreme su bile intenzivnije zadnjih mjesec dana, u Sloveniji i Austriji. No, nije stvar samo u fizičkoj kondiciji, već je i psiha bitan faktor – priča nam Krešo. Uspon sam po sebi i nije toliko zahtjevan, kaže, nisu problem noge, već visinska bolest, koja nastupa na visini preko 3200 metara. – Kada se prijeđe preko 4000 m, čovjek počinje osjećati bolove, teško diše, umara se. Neki su povraćali, imali glavobolju, a ja sam na zadnjem usponu, do samog vrha, osjetio neravnotežu, nestabilan korak, 'lelujanje', kao astronaut na Mjesecu. Uspon traje 4 dana, počinje u nacionalnom parku, na ulazu Marangu gate, a do vrha su još 3 kampa. U trećem kampu Kibo Hut, na 4720 m, odmorili smo se, večerali i u ponoć krenuli u uspon na vrh. Bilo nas je 8 u grupi, iz cijele Hrvatske, a ja jedini iz Zagorja. U onoj zimskoj opremi osjećao sam se kao Eskim. Uzbuđenje je bilo ogromno. Krenuli smo, vidjeli samo svjetla u daljini, ništa drugo, mrkli mrak. A zvijezde, puno zvijezda, nikad tako nešto nisam vidio... – prisjeća se Krešo.

Grupu su vodila 3 vodiča, a opremu je pomagalo nositi 20 'lokalaca'. Vrijeme ih je, poslužilo, nije čak bilo niti prehladno, minus 10 do minus 15 stupnjeva. U kampovima su imali gotovu hranu, nešto drugačiju od onog na što je Krešo naviknut, ali zanimljivu i ukusnu. Sve je dobro organizirano, domaći ljudi ljubazni. Iz grupe, sedam ih je uspjelo stići do vrha, i samo jedan vodič, jer je drugi ostao s planinarkom koju je onemoćala visinska, a drugi je i sam podlijegao bolesti.

Kratko na vrhu, preplavljen emocijama

- Sunce izlazi, 6 ujutro, još malo, prolaze me emocije, sjećanja, plačem od sreće, ponosan sam na sebe, na svoju obitelj. Skupljam zadnju snagu i dolazim do vrha. Ja sam tu, na krovu Afrike, na ugaslom vulkanu! – ispričao nam je Krešo kako se osjećao na vrhu, na 5895 mnv. - Prošao sam puno vrhova i planina, ali je ovo nešto najteže što sam uspio - dodaje. No, na vrhu vrijeme brzo prolazi, jer se tamo, na 6 kilometra visine, čovjek smije zadržati najviše 15 minuta, sve duže od toga može značiti kliničku smrt.

– Malo slikaš, sve u prolazu, kao da sanjaš, sve na brzinu. Onda lagano nastupi strah, gore je stotinjak ljudi, vrijeme prolazi i moraš bježati natrag – priča Krešo. Spust je trajao dva dana. – Sve je bio doživljaj, sve me jeza prolazi kada se sjetim, nešto predivno za vidjeti i doživjeti, drugi kontinent, drugi narod, kultura, a Kili planina takva da bolju ne možeš poželjeti – pun je emocija Krešo. Skup je to sport, kaže, ali nije mu žao, a imao je i podršku obitelji, supruge Maje i djece Tina i male Eme. Pred njim je još puno planova. Fuji u Japanu, Mont Blanc u Europi... Iako je naporno, vrijedi, kaže. – Kada dođem do nekog vrha, namučim se, ubijem, sam sebe 'špotam', kažem, nikad više u životu. No, nakon par dana, opet dobijem volju da krenem u neke nove pohode – zaključuje.