Pismo ministru zdravstva: Ne trebaju nam puške već suvremeni medicinski aparati

Ministar zdravstva Darko Milinović

Poznato je da ljudi shvate što je uistinu bitno, a što nebitno tek kad se suoče s teškom bolešću. Preko noći sve ono što nas je nerviralo u svakodnevici postaje daleko i marginalno, gotovo groteskno nevažno.

Nakon novog iskoraka u život, bolesni kojima je pružena prilika za ozdravljenje, osjećaju ono što neki opisuju kao 'susret' s metafizičkom dimenzijom života. No, mnogi tu priliku za prosvjetljenje nikada ne dobiju. Ne dobiju je jer su oni koji odlučuju o tome što je bitno savršeno zdravi, izuzmemo li stanje sužene svijesti.

Vlada je odlučila da će kupiti nekakve strojnice vrhunske kvalitete, neki razmišljaju o nabavci oklopnih tenkova... Industrija smrti nikada nije u recesiji. To su prioriteti jer treba se pobrinuti za obranu života malog hrvatskog naroda.

No, mali hrvatski narod gine svaki dan na bijelim tihim bojišnicama stravično zapuštenih i siromašnih bolnica, prepušteni sami sebi. O njihovoj sudbini odlučuju oni koji si nikada u životu nisu postavili ni jedno metafizičko pitanje. Odlučuju političari koji 'mudro' raspodjeljuju sredstva proračuna, prikupljena od onih koje će poslije pustiti da drhte na bolničkim hodnicima.

Mala rupica na lubanji…

Drhtala je tako i jedna mala obitelj suočena s teškom dijagnozom: njezin najmlađi član, predivna 18-godišnja djevojka s netom proslavljenim upisom na Likovnu akademiju ima tumor na mozgu. Otvorit će joj lubanju i ako sve završi kako treba imat će izgleda uzeti kist u ruku. U bolnicu je hitno zaprimljena nakon što je izgubivši svijest pala na beton i razbila lubanju

Operaciju će, rekli su roditeljima, kada se djevojka opravi od traume (krvarenje u mozgu, hematomi, napuknuta lubanja) izvesti najbolji stručnjaci. Napravit će malu rupicu na lubanji i izvući tumor opisan kao plod maline. Bit će dobro, rekoše, mlada je i jaka.

No, derutni hodnici na kojima su danima čekali informaciju više, gledajući bolesnike obrijanih glava s velikim šavovima na lubanji, s udovima čije trzanje ti jadni ljudi ne mogu kontrolirati pod pohabanim dekama koje su ih grijale dok su tko zna koji pregled čekajući ležali na kolicima po hodnicima, roditeljima nisu ulijevali nadu.

Nakon višemjesečnih pretraga, nekoliko CT-a, magnetskih rezonancija, EKG-a, EEG-a itd., konzilijarno je usuglašeno da je najizglednija primarna dijagnoza. Tumor. Majci su pokazali na MR snimkama bijelu točku koja je u stvarnosti krvavo crveni tumor koji izaziva nesvjestice. No, nije hitno, rekli su. Za pet mjeseci će napraviti još jednu magnetsku rezonanciju, 'da budu sigurni', a dotle će biti dovoljna terapija lijekovima.

Aparati koji spašavaju živote

Vrijeme je protjecalo. Besane noći bile su sve strašnije. Bez ikakve stručne pomoći, psihološke podrške, klubova koje bi vam netko ponudio radi izmjene iskustava i podrške... Snagu za dalje kod nas mora svatko smoći sam. Informacije je majka počela tražiti na internetu, s titravog ekrana koji je govorio ono što joj niti jedan liječnik nije rekao. Ima nekih aparata u Hrvatskoj koji su pouzdani, samo do njih treba doći samoinicijativno.

Mala obitelj odlazi tako u polikliniku Neuron osnovanu pri Hrvatskom institutu za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tamo nema oguljenih zidova, nema vlage koja rastače zgradu, nema živčanih sestara koje svaki dan moraju reći bolesnicima da ne mogu na snimanje jer 'više ne naručuju za ovu godinu zbog popunjenosti svih kapaciteta'. Platiš i imaš vrhunsku uslugu.

Neuron ima najsuvremeniju dijagnostičku opremu. Za potpuno odbacivanje dijagnoze tumora bolesnoj je djevojci bilo dovoljno snimanje aparatom za magnetsku rezonanciju tri puta jače snage od onoga kojim su je nekoliko puta snimali u 'običnoj' bolnici. Liječnici iz Neurona su vidjeli da je ona bijela točka s ranijih snimaka zapravo ožiljak od traume mozga. Obrada je krenula u potpuno drugom smjeru. Operacija bi bila potpuno nepotreban i opasan invazivni zahvat.

Nakon novih spoznaja o prirodi bolesti, krenule su višemjesečne pretrage o stvarnom uzroku nesvjestica koje mogu biti kobne. Sada je dijagnoza 'moguća epilepsija'. I te su obrade trajale mjesecima, jer se u zagrebačke bolnice slijevaju pacijenti iz cijele Hrvatske. Aparata je premalo. Liste čekanja se ovako nikada neće smanjiti. A onaj tko ima bilo što na mozgu, morao bi na najsuvremiju obradu. Sve drugo je nepouzdano.

Tko je kriv

I što reći na kraju... Nisu krivi liječnici. Kao što nije bio kriv neki liječnik iz davnina koji do otkrića mikroskopa nije mogao shvatiti procese u tijelu napadnutog bakterijama, a ni do otkrića penicilina te procese zaustaviti, nije kriv ni neurolog koji ne može vidjeti ono što mu dostupan aparat ne pokazuje. Krivi su oni koji ignoriraju činjenicu da su bolji aparati izumljeni i da ih samo treba kupiti i učiniti dostupnim svima.

U konačnici, to je i mnogo jeftinije. Koliko je samo nepotrebnih operacija napravljeno i koliko su one koštale? Pita li se tko uopće koliko je invalida na taj način regrutirano, koliko smrti izazvano? Zašto su ljudi prepušteni sami sebi, surfanju po internetu, istraživanju kako doći do informacija o poliklinikama koje prate svjetska dostignuća?

Previše je pitanja, no zaključak je jednostavan. Dok god je naše zdravstvo tako jadno, a ministri slijepi, tko god ima bilo kakvu zastrašujuću dijagnozu mora sam naći načina da dođe do poliklinika koje imaju PET dijagnostiku ili najsuvremeniju magnetsku rezonancu. Mora to sam i platiti, no uzme li se u obzir da netko vama drag može zbog krive dijagnoze preporučeni postupak platiti glavom, izbor je očigledan. Žalosno, ali istinito.