Pristavski zaljubljenik u konje obnovio 120 godina staru kočiju

– Kočija je stara preko 120 godina, sad sam je detaljno renovirao. Ona je doduše, bila već ranije obnavljana, a sad sam joj po treći put dao novi sjaj, tako da izgleda kao nova. Obnovio sam sve u potpunosti, jedino su ostali stari kotači, koji su u jako dobrom stanju. Njih nisam dirao, a drugo sam sve morao obnoviti, kaj se tiče drveta, sjedišta i ostalog.Ove drvene kotače bi dan danas možda još netko znao napraviti. No, osim drvenog dijela kovači su morali napraviti i svoj dio posla od željeza. Kotači nemaju lagere, kočnica je ručna, mehanička. To je sad sve u funkciji – opisao nam je svoju obnovljenu kočiju Ilić.

Za obnovu kočije Josip se odlučio jer je veliki ljubitelj konja koji su tradicija u obitelji Ilić već četiri generacije. –Moji djed i pradjed su kočiju koristili kao vozilo kojim se išlo na proštenje. To je bilo više kao neko luksuzno vozilo koje su nekad imali bolji gazde za svečanije prigode. Kao dijete se sjećam da smo išli na Mariju Bistricu, u Krapinu na Trški Vrh, u Sloveniju... Cijela obitelj se vozila na kočiji. Danas na kočiju stane pet, možda šest ljudi kad bi se stisnuli malo.  No, svakako ću napraviti još jedno sjedište. S kočijom sam sudjelovao na različitim događanjima. U Tuhlju na Danima Općine, u Začretju, vozio sam turiste na „Danima bučnice“ u Grešnoj gorici, vozio sam i „Zagorsku svadbu“. Kočije na gumenim kotačima su puno udobnije i „tiše“ za vožnju, ali nisu starina. Ova kočija je upravo takva kako je izgledala prije 120 godina. I baš zato sam je uredio u izvornom obliku i nisam htio staviti gumene kotače. Vani se vožnje kočijama dosta često mogu vidjeti kao turistička atrakcija. Možda se i kod nas to pokrene – rekao nam je ovaj simpatični Pristavčan.

Kao veliki zaljubljenik u konje nekada je Josip imao četiri do pet konja, sada ima samo jednu kobilu, koju ima, kako kaže, za svoju dušu.  – Moja ljubimica kobila Berta ima deset godina. Kad god uhvatim vremena onda je malo upregnem, tako da se malo giba i dobije kondiciju. Najčešće idem do Tuhlja, do gostione gdje si popijem gemišt, pa se vrnem doma. Imao sam puno konja i mogu treći da nema mirnije životinje od Berte.  Toliko je mirna da i malo dijete može s njom raditi kaj hoće. U prometu je mirna u tolikoj mjeri da bi se usudio ići s njom i do Trga bana Jelačića – pun je hvale za svoju kobilu Josip. Da je riječ o izuzetno mirnoj i poslušnoj životinji mogli smo se i sami uvjeriti nakon što smo sa svojim domaćinom napravili krug kočijom po Pristavi. Osim što vuče kočiju Berta radi i na poljoprivredi.

– Koristim je za sadnju krumpira i za okapanje kukuruza, tak da ne trebamo toliko špricati. Ujutro kad ustanem i idem po stepenicama dolje, ona me zazove.  Kad navečer dođem po nju, samo zafućkam i dođe kasom do mene. Tad dobije nagradu; kruh ili kukuruz. Sve ona zna. Pametnija je od čovjeka – kaže Ilić. Berta je hrvatski hladnokrvnjak, autohtona pasmina. Zato se ne pari s bilo kojim pasminama, već izričito s hrvatskim hladnokrvnjakom. – Vodim je do obližnjeg Trstena kod Kolmana koji ima ždrepca. Na području Zagorja ima uzgajivača konja okupljenih u dvije udruge. Što se tiče područja Tuhlja, nema nas puno koji imamo konje. Svega 4-5 uzgajivača koji svi zajedno imamo otprilike 10 - 15 konja– rekao nam je Josip pomalo sjetan zbog sve manjeg broja konja u kraju, a otkrio nam je i svoje razmišljanje zašto je tome tako:

–Mladi isto vole životinje, ali jednostavno nemaju vremena. Ne budu posel pustili zbog toga. Imam dvije unuke i tko zna, možda bude jednog dana netko došao kući tko voli konje tak da nastavi sve ovo. Bilo bi mi drago da još doživim to da netko nastavi tradiciju i u petoj generaciji obitelji – rekao je pristavski zaljubljenik u konje.