'Gerontodomaćice nam počiste, operu, donesu lijekove, no najviše nam znači što imamo s kim popričati i našaliti se

Sve je više starih i bolesnih kojima je potrebna pomoć, posebno na našim bregima, u malim zaselcima, u kojima živi tek pokoji stanovnik. Još je teže ako u tim zaselcima ne prolazi pokretna trgovina. Oni koji nemaju obitelji ili rođaka, ostaju sami bez pomoći. Zato je projekt 'Zaželi' itekako razvukao osmijeh na brojna lica naših najstarijih žitelja. Ne možemo reći da prije nije bilo pomoći. Ipak se kroz razne pomoći za takve korisnike brinuo Crveni križ, socijalna služba ili humanitarne udruge, no kroz ovaj projekt mnogo njih dobilo je puno veću pomoć i ono najbitnije, društvo i toplu riječ. Posjetili smo tako nekoliko kućanstva na području Zagorja, o kojima brinu gerontodomaćice koje su također našle svoje mjesto na tržištu rada, a koje su zaposlene upravo kroz projekt Zaželi - Program zapošljavanja žena financiran iz Europskog socijalnog fonda.

'Naše zajedničke kavice su nam zakon'

Ovo puno znači i meni i mojim korisnicima. Imamo već neke svoje rituale, družimo se, pričamo o problemima... – rekla nam je Anica Grah. Ona je jedna od zaposlenih žena u sklopu projekta MiPoS kojem je cilj zapošljavanje žene za pružanje pomoći potrebitim članovima društva. Grad Zabok nositelj je projekta, vrijednost mu je 9,3 milijuna kuna, a partneri su GDCK Zabok, GDCK Donja Stubica, GDCK Zlatar, Udruga invalida Bedekovčina i gornjostubička udruga Lipin cviet.

- Projektom je zaposleno 55 žena koje usluge pomoći u kući pružaju za 313 korisnika s područja Bedekovčine, Budinščine, Donje Stubice, Gornje Stubice, Hrašćine, Krapine, Konjščine, Krapinskih Toplica, Lobora, Mača, Marije Bistrice, Mihovljana, Novog Golubovca, Oroslavja, Stubičkih Toplica, Svetog Križa Začretja, Velikog Trgovišća, Zaboka, Zlatara i Zlatar Bistrice – rekla je voditeljica projekta i zamjenica gradonačelnika Zaboka Valentina Đurek.

'Treba nastaviti projekt'

Đurek je istaknula kako je prije desetak dana započela i edukacija žena za gerontodomaćice i njegovateljice što je također dio projekta. Cilj edukacije je da žene, nakon 24 mjeseci trajanja projekta, a zahvaljujući novostečenom znanju, lakše pronađu posao. U sklopu projekta, svim se korisnicima jednom mjesečno dostavlja i paket higijenskih potrepština. – Moram priznati da kada smo krenuli u sam projekt nisam zamišljala ni tu komponentnu higijenskih potrepština niti edukacije već jednu socijalnu komponentu druženja i provođenja vremena sa osobama treće životne dobi. Naime, naši korisnici svi su redom stariji ljudi kojima često, osim pomoći u kućanstvu, nedostaje društvo i da s nekime mogu provesti malo vremena – naglasila je voditeljica projekta dodajući kako je veliku potporu u osmišljavanju projekta imala od strane gradonačelnika Ivan Hanžeka, a svesrdno su pomogli i članovi Gradske uprave, zaposlenici ZARA – e te partneri u projektu. Nada se, kaže, da će se MiPoS uspieti nastaviti i nakon prvih 24 mjeseci. A to se nadaju i zaposleni, ali i korisnici. Gospođa Anica s početka priče na dan našeg posjeta bila je kod korisnice Nevenke Šaić u Pustodolu Začretskom. Nevenka ima brojne zdravstvene probleme, a njen sin zaposlen je i nije često kod kuće. Zato joj je Ankičina pomoć vrlo važna. No važnije od brige o kućanstvu i lijekovima, i Anici i Nevenki je njihovo druženje i njihova kavica.

– Kad dođem tu kod gospođe Nevenke, prvo si popijemo kavicu, popričamo malo o onome što možda mene muči, što nju muči i odmah nam je lakše. Nakon kave napravimo svoj dnevni raspored i krećemo. Ali, znate, ta kavica nam je zakon – ispričala je Anica. I gospođa Nevenka, iako teško govori, na sam spomen kavice sa njenom Anicom, razvukla je usne u osmijeh. Anica joj je, rekla je, jako dobra i jako važna. – Ja sam si ovaj posao postavila na način da su korisnici moji djedovi i bake oko kojih vodim brigu i s njima se družim. Mislim da je ovaj projekt jako dobro zamišljen i da bi ga bilo dobro nastaviti – rekla je Anica Grah, koja ukupno brine o šest korisnika kroz 40 radnih sati tjedno.

'Imam s kime popričati'

O istom broju korisnika brine i Višnja Kranjčec koju smo posjetili u Zleću gdje je bila kod Ljubice i Marije Gorički. – Gospođa Marija ima 92 godine i ona je korisnica u projektu, a teta je mog pokojnog supruga. Ima brojne zdravstvene probleme i briga o njoj traje 24 sata. Nema tu ni spavanja ni odmora. Zato mi Višnjina pomoć jako puno znači – rekla je Ljubica Gorički. Osim fizičke pomoći oko kućanstva, istaknula je da joj mnogo više znači ona druga, socijalna komponenta Višnjinih dolazaka. – Sad kad Višnja dolazi imam s kime popričati, malo se našaliti i nasmijati. Stalno sam uz Mariju pa nemam mogućnost puno biti među ljudima – ispričala je Ljubica. Vedra i dobro raspoložena Višnja rekla nam je kako je ovaj posao već radila i ponovno mu se vratila. Razlog je, dodaje, što se podudara s njenim osobnim i životnim principima. – Danas ja pomažem nekome, sutra će netko pomoći meni. Mislim da bi svakako bilo dobro nastaviti projekt i nakon 24 mjeseci jer on mnogo znači i korisnicima i nama ženama koje smo zaposlene – istaknula je Višnja.

'Moj muž je nepokretan već 5 godina, a Snježa je naš spas, velika pomoć i podrška'

U sklopu projekta 'Žene za Zagorje' na području djelovanja Gradskog društva Crvenog Križa Pregrada koje obuhvaća Grad Pregradu i općine Desinić i Hum na Sutli od kolovoza ove godine zaposleno je 13 žena, gerontodomaćica koje brinu za 65 korisnika – rekla je ravnateljica GDCK Pregrada Štefica Pasarić. Zaposlena je i terenska koordinatorica na projektu s polovicom radnog vremena, Petra Bešenski koja je prije početka projekta obišla sve korisnike i upoznala ih s radom gerontodomaćica, a sada ih također obilazi i to jednom mjesečno kako bi ih pitala jesu li zadovoljni uslugom. Gerontodomaćice pomažu u čišćenju kuće, dostavljaju namirnice, peru i glačaju rublje, pomažu u posredovanju ostvarivanja raznih prava te su podrška kroz razgovore i druženje.

Na burzi četiri godine

Jedna od tih 13 gerontomaćica je i Snježana Šurbek, daktilografkinja koja je radila na Prekršajnom sudu, a jedno vrijeme i kao čistačica, dok se nije razboljela i završila na burzi. Na zavodu za zapošljavanje bila je četiri godine. Zaposlila se zahvaljujući ovom projektu. Brine za petero korisnika, a radno vrijeme joj je od 7 do 15 sati. Među njima je i nepokretan Josip Halamić (63) iz Brega Kostelskih koji je već pet godina prikovan za krevet. Nakon teškog moždanog udara ostao je bez govora i nepokretan, u pelenama. Za njega je svih ovih godina brinula supruga Anđa uz pomoć kćerke koja je medicinska sestra. - Sada pomaže naša Snježa, kako ju ja zovem od milja. Sada si i ja mogu malo odmoriti. Ne mogu vam opisati, kako mi je ova pomoć dobrodošla. Spas u zadnji čas, jer sam i ja bolesna, srčani sam bolesnik, operirala sam i kičmu tako da mi je teško samoj o njemu brinuti, dizati ga, kupati…. Zato puno zahvaljujem dr. Leskovaru i sestri Kseniji koji su mi preporučili ovakvu vrstu pomoći i našoj Snježi koja je izuzetno velika pomoć i podrška. Ne znam više kako bi bez nje. I nadam se da će se ovaj projekt nastaviti i dulje od ove dvije godine – rekla je Anđa Halamić.

Anđa Halamić, Petra Bešenski i Snježana Šurbek s korisnikom Josipom

Puno ljudi još treba pomoć

Puno zadovoljnija od kada ima posao je i gerontodomaćica Snježana. - Kad sam ja došla do svojih korisnika i kad sam vidjela koliko su oni jadni i koliko nas trebaju, ja to više ni ne dozvoljavam kao posao već kao način života. I sama sam puno sretnija i zadovoljnija kada vidim da im pomažem. Ja sam njima dala i svoj broj mobitela kako bi me mogli nazvati kad god me trebaju jer ti ljudi većinom žive sami, i oni u krugu tih pet kilometara nemaju ni dućana, ni zdravstvene ustanove, ni ljekarne. Ovo je hvalevrijedan projekt koji je trebalo pokrenuti davno prije. Trebalo bi biti i više ovakvih projekata jer ne stari samo Slavonija već i Zagorje. To vidim obilazeći korisnike, jer nailazim na puno starih i bolesnih ljudi kojima je potrebna pomoć - rekla je Snježana.

'Meni ovo znači toliko da ne mogu uopće opisati, a najvažnije mi je ipak društvo, da nisam sama'

Meni ovo znači toliko da ne mogu uopće opisati. Našalimo se i razgovaramo, dogovorimo što treba, i ja nešto pomognem. No najvažnije mi je društvo, da nisam sama. Melita je jako dobra, društvena, nikad nije ljuta – ispričala nam je Dragica Šegon (85) iz Orehovca Radobojskog, jedna od korisnica u sklopu programa 'Žene za Zagorje', koju gerontodomaćica Melita Fruk posjećuje tri puta tjedno. Dragica živi sama već treću godinu, od suprugove smrti. Teško je bolesna, ima Parkinsonovu bolest, operirala je oči, a muči je i kičma i reuma.

Gerontodomaćica Melita Fruk s korisnicom Dragicom Šegon

'Moja djevojčica'

– Teško mi je hodati, ima dana kada se ne mogu sama ni podići sa stolca. Mogla bih kod sina u Zagrebu, no on je na drugom katu i ne bih mogla po hodati stepenicama. Radije sam doma dok mogu – priča Dragica, dodajući da je sin s obitelji posjećuje, dođe na dan, dva, opskrbi je namirnicama, pokosi dvorište. – No ne mogu stalno biti tu, imaju svoje poslove, obaveze, a meni treba stalna pomoć. Zato je tu moja djevojčica, Melita – zadovoljna je Dragica. Meliti Fruk iz Orehovca Radobojskog ovo je prvo zaposlenje nakon osam godina na Zavodu za zapošljavanje. – Za projekt imam samo pohvale. Dugo sam bila nezaposlena, osam godina na burzi. Prije sam bila dadilja kod jedne obitelji, dugo godina bez pravog posla i to mi je jako teško padalo. Brinula sam o svojoj obitelji i bila domaćica. Stoga mi ovaj posao puno znači – kaže 43 – godišnja Melita. Dodaje da je, osim redovite plaće na početku mjeseca, dodatna motivacija što zna da radi nešto korisno i nekome pomaže.

– Posao je ugodan. Radim kućanske poslove, pomognem što treba, dolazim tri puta tjedno, a gospođa Dragica i ja samo sada već prijateljice. Puno znači saznanje da moj rad nekome olakšava život i da je zadovoljan – kaže Melita, dodajući da je dodatna prednost što s ovim poslom stječe i zvanje njegovateljice, pa će imati veće šanse i kasnije naći posao. Koordinatorica na terenu, Ivana Štrok, potvrdila je da su zadovoljni i korisnici i žene koje su zaposlene. - Nismo imali nikakvih primjedbi s njihove strane, nitko nije odustao. Išli na im na ruku najviše što smo mogli, rasporedili ih tako da su im korisnici što bliže doma. Interes za projekt odmah je bio velik, a još i raste. Sav teren nam je pokriven, a najviše je zaposlenih žena na području grada Krapine – rekla je Ivana Štrok.