Prvu kemoterapiju primio je sa 7 dana. Patrik sad želi postati liječnik: 'Ožiljak je moj ponos'

Gotovo cijela Hrvatska te 2005. godine strepila je nad bebom Patrikom Šarićem iz Vodnjana kojemu je život doslovce “visio o koncu” odmah po rođenju u Puli, kad su liječnici majci morali saopćiti najteže vijesti koje ijedan roditelj može čuti. Da je njezina beba smrtno bolesna i ima zloćudni tumor jetre.

24sata prva su pisala o dječaku koji je sa samo sedam dana života primio prvu kemoterapiju. I cijela Hrvatska plakala je s roditeljima držeći palčeve da beba preživi. Nije pošteno ni zaplakao, a već je morao biti priključen na razne cjevčice i terapije. Herojsku borbu započeo je 9. listopada 2005. godine, na dan kad je ugledao ovaj svijet. Preživio je 12 ciklusa kemoterapije, devet u Rijeci i tri nakon operacije tumora u Padovi.

Preživio je i sepsu. A danas, ozbiljni 19-godišnjak pohađa peti razred Srednje medicinske škole u Puli. Želi pomagati bolesnicima, posebno djeci. To se još kao dječak “zavjetovao” kad je postao svjestan svoje bolesti i brojnih kontrolnih pregleda koje je godinama obavljao u Zagrebu.

- Želim pomagati bolesnicima. Čim sam kao dječak nogom kročio na onkološki odjel u Zagrebu i vidio sve te ‘ćelave’ glavice koje čekaju svoj red za preglede i kemoterapije, slomio sam se. Srce mi je u tom trenutku puklo napola. Ja želim zbog svega što sam prošao postati bolji čovjek i pomagati ljudima. Zato sam upisao Srednju medicinsku školu. Nakon što završim ovaj peti razred, koji je prepun prakse na brojnim odjelima, radit ću godinu dana kao medicinski tehničar i onda najvjerojatnije upisati fakultet. Želim jednoga dana postati anesteziolog - rekao je Patrik.

Pred ekipom 24sata stajao je visoki, vitki, ozbiljni mladić kojega tople oči pune suosjećanja odaju kad priča o bolesnicima i istovremeno se prisjeća svoje teške bolesti. Barem onoga dijela života kad je postao svjestan što je s roditeljima prolazio zbog zloćudnog tumora jetre. Patrik je danas odlično. Prestali su i brojni kontrolni pregledi kad je napunio 15 godina. Liječnici su mu rekli da više ne mora dolaziti. A kao podsjetnik ostao mu je ožiljak od operacije jetre.

- Taj ožiljak je moj ponos. Ožiljak nosim kao podsjetnik da moram biti bolji čovjek, da moram pomagati svim ljudima i da moram dati sve od sebe da jednoga dana moji pacijenti budu izliječeni. Ili barem tretirani najbolje što mogu za njih učiniti u tom trenutku. A kroz praksu vidio sam i umiranje. Teško mi je još to sve. Nisam još kroz praksu bio na onkološkom odjelu. Ali kad kročim tamo, znam da ću opet zaplakati. Mislim da je moje poslanje da pomažem drugima. A škola je teška. Treba jako puno učiti i biti zainteresiran za svaki predmet. Jer gradiva su povezana. Ne smije biti pogreške jer jednoga dana želim biti vrhunski u svom poslu. Neću otići u inozemstvo, nego ostati raditi u pulskoj bolnici - rekao je.

Patrik u slobodno vrijeme ide u teretanu i svakodnevno vježba za turnir koji će se krajem mjeseca održati u Poreču. I to turnir u obaranju ruku. I vježba svakodnevno. Kaže da voli osjetiti da ima snagu. Kako i ne bi s obzirom na sve što je u svojem mladom životu prošao. I tad je imao snagu. Lavovsku.

Podsjetimo, o maloj bebi pisala su 24sata u trenutku vapaja majke Vanje za pomoći njezinu drugorođencu, sinu silno željenom. Vanja je još te 2005. godine ispričala da je sreća nakon rođenja Patrika trajala tek nekoliko trenutaka, a onda su pulski liječnici shvatili da s njim nešto nije u redu. Imao je tvrdi trbuščić i nakon obavljenih pretraga majci i ocu rečeno je da ima zloćudni tumor. I to veličine šake. Golemi tumor koji je rastao još u utrobi majke. Prebačen je u riječku bolnicu na Odjel dječje onkologije, odjel od kojega strepi svaki roditelj. A taj odjel postao je drugi dom bebi Patriku, barem na neko vrijeme. I onda je Patrik pored svih tih kemoterapija “zaradio” i sepsu. I to je herojski pobijedio.

Vanja je u jednom trenutku donijela jako tešku odluku da svoju bebu treba iz Rijeke odvesti u Padovu, gdje ga je na kraju operirala dr. Sršen i odstranila dio rakom zahvaćene jetre. Nije bila potrebna transplantacija. Maloga heroja i njegovu osobnu pobjedu slavili su cijela obitelj i zajednica. Majku Vanju to je inspiriralo da napiše knjigu, a maleni heroj proglašen je i Ponosom Hrvatske. I danas je ponosan na tu nagradu. Kaže da ga i nagrada motivira da nastavi svoj put.

'Moj put je bio zacrtan'
- Puno su mi roditelji pričali o mojoj bolesti kad sam postao svjestan odlazaka liječnicima. I razdoblje je bilo teško, izazovno, ali ostao sam miran u svemu tome. Možda sam i danas zato strpljiv oko svega. Kao što su liječnici meni pomogli, odlučio sam da i ja svoj život želim posvetiti liječenju i pomaganju pacijentima. Malim i velikim. Nakon što malo budem radio u bolnici, želim upisati fakultet za anesteziologa jer kad sam na praksi radio u sali, zaintrigirao me način pripreme pacijenata za anesteziju i sve što se oko toga događa. Kroz praksu nastojim pomoći svakom pacijentu.

A osim što presvlačimo posteljinu i razgovaramo s pacijentima, želja mojih školskih kolega i mene je da svatko od njih u jednom trenutku otiđe kući. Izliječen. Moj zloćudni tumor označio je moj životni put. Nasreću, kao beba sam to preživio pa se ne sjećam svih muka koje su moji roditelji prolazili. Ne sjećam se ni bolova. Ali očito je baš meni trebao taj tumor doći da postanem jednoga dana liječnik. I bolji čovjek. Da nisam imao karcinom, bio bih umjetnik a ne možda liječnik, jer volim crtati i to mi ide. Ali mislim da je moj put odavno bio zacrtan. Netko gore je to zacrtao i prije mojega rođenja - rekao je mladić na kraju.