'Raznježi te dječja mašta, svaki njihov pametan odgovor, to je posao gdje imaš i stres i smijeh i radost svaki dan'

- Tim je važan. Bili smo jedna mala kuća, malo domaćinstvo – sažela je u par riječi više od 40 godina rada u zlatarskom Dječjem vrtiću i jaslicama Uzdanica njegova dugogodišnja ravnateljica, Biserka Žerjavić, na odlasku u mirovinu. Nitko je u cijelom Zlataru ne zove gospođa Biserka, ona je jednostavno teta Biba, što ne čudi, jer je odgojila generacije malih Zlatarščana. Odrasli ljudi koje sreće na ulici za nju su i dalje njezina djeca, iako je čuvala ili sada čuva njihovu djecu.

Odgajateljski 'talent'

I sama rođena Zlatarščanka, Biserkin je odgojiteljski 'talent' prepoznao još dok je bila u osmom razredu školski pedagog Stanko Musa, koji joj je rekao da bi bila sjajna odgojateljica. I nije se prevario – Biba je upisala odgajateljsku školu u Zagrebu, a radni staž počela je 2.10. 1978. u malom vrtiću u Zlataru, u zgradi gdje su danas jaslice. - Tu je bilo nekih 36 djece i ja sam primljena kao drugi odgajatelj, radila sam s tetom Šteficom Jembrih koja mi je bila prva šefica, a inače je i meni bila teta u vrtiću. Bile smo nas dvije, spremačica i kuharica – priča teta Biba. Događaj koji joj je ostao u najgorem sjećanju dogodio se na samom početku njezinog rada. U jednu se djevojčicu zaletio dečko, pala je i dobila potres mozga. – Bio je to šok, imala sam osjećaj da mi dijete umire. To je bilo strašno, iako je sve završilo dobro, no tada sam čak razmišljala odustati od tog zvanja. Srećom, nisam, a svih ovih godina nije više bilo nekih težih ozljeda djece – kaže Biserka. Nekada su i uvjeti i način rada u vrtiću bili puno drugačiji nego danas. – Cijeli život morali smo se educirati. Mi mali vrtići smo se udružili, organizirali edukativna odgajateljska vijeća. Kasnije sam bila i voditeljica Aktiva odgajatelja Krapinsko – zagorske županije, Županija je to prepoznala, financirala, pa smo organizirali predavanja subotom psihologa i pedagoga. Problem je što cijelo Zagorje nije imalo stručnih suradnika. Sada se to malo pokrenulo, ali to nam je nedostajalo cijelog radnog vijeka – napominje Biserka.

– Promijenio se i kućni odgoj roditelja, a od tuda sve kreće. Ako roditelj ne pozdravlja tete odgajateljice, teško će ih poštivati i dijete. Često se dešavalo, kada su djeca dolazila na privikavanje u vrtić, da do vrata dijete dođe igrajući se na mobitelu, da bi pristalo ići u vrtić. To je slika današnjice. A nekada djeca su nam znala ubrati i donijeti prve visibabe, ili ciklame iz šume. U počecima moga rada nismo imali toliko igračaka. Ja sam ih izrađivala iz kartonskih kutija, štrikala lutke i odjeću za bebe, kuharica je znala šivati... Poslije doručka išlo se na Vargov brijeg u šumu, znali smo uzeti kartonske podloge pa su se djeca po lišću na njima spuštala kao po toboganu, a onda došli na ručak u vrtić. To je bilo veselje, kretanje, istraživanje, snalaženje u prostoru, individualni razvoj motorike. Danas ne možeš odvesti djecu na brijeg da ne najaviš roditeljima, ljuti su ako se djeca zaprljaju, ne daj Bože da ih upikne komarac... Drugačije danas djeca žive – kaže teta Biba.

Teški dani

Ono na što se uvijek vraća kroz razgovor je kolektiv. Zlatarski je vrtić proživio teške dane u nešto više od dvije godine kada je Grad Zlatar bio u blokadi. Zaposlenici vrtića tada nisu dobivali plaću. - Nitko nije dao otkaz, sve je funkcioniralo, nastojali smo da djeca imaju što jesti, piti, da su osnovne potrebe zadovoljene. Struja, voda i plin nisu bile isključeni, od uplata roditelja smo funkcionirali, a plaće nismo dobivali po 6 mjeseca, pa onda neke zaostatke, pa opet bez plaće... Sindikat nas nije došao niti pogledati, lokalna politika tada nas je razočarala, no prevladali smo to zahvaljujući pozitivnom ozračju i timskom radu. Nismo kupili tada niti jednu knjigu niti išli na edukaciju, ali smo imali lokalnu knjižnicu koja je dobro oprskbljena i suradnju s knjižničarkom, ona je posuđivala metarijale i pokazala kolegijalnost, kao i kolegice koje su dolazile s košarama voća – ispričala je teta Biba. Puno je pomoći bilo i od savjetnice u ministarstvu Matilde Markočić, rodom iz Selnice, koja je pomogla, kaže Biba, u neimaštini, pa je puno otpisanih igračaka, didaktile i namještaja iz zagrebačkih vrtića svoju svrhu opet našlo u zlatarskom. Ono na što je, osim na kolektiv, najviše ponosna, je činjenica da se uvijek našlo u vrtiću mjesta za djecu s posebnim potrebama, iako nije bilo pravih uvjeta.

– Veseli me svako dijete kojem sam mogla pomoći. Sjećam se kada je došla majka i htjela upisati slijepu djevojčicu. Ja čak toj ženi nisam rekla da ne bih primila dijete već da ne znam na koji način bi to išlo, no svaki roditelj koji ima bolesno dijete je lav, bori se za svoje dijete. Pomogla nam je udruga slijepih osoba, educirali su nas i funkcioniralo je i od tada više nikad nisam niti pomislila da nešto nije izvedivo – kaže teta Biba. Od 4 zaposlenika stiglo se kroz godine na 15 s pomoćnim osobljem, od malog vrtića, preko druge zgrade koja je sada već 40 godina stara i treba obnovu došlo se i do početka dogradnje vrtića. – Kada se otvori novi vrtić, na moje će radno mjesto biti primljeno dvoje ljudi, ravnatelj i odgajatelj, ja sam bila oboje, a primit će se i još tri odgajatelja, logoped, domar i spremačica. Konačno će biti ispoštovani svi standardi i to me jako veseli, jer ostavljam vrtić koji ima dobru budućnost – raduje se Biba, koja je ravnateljica od 1.1.1997., kada se vrtić odvojio od osnovne škole. A što se prošlosti tiče, svakodnevno je bilo trenutaka koje je, kaže, trebalo zapisati. - Razniježi te dječja mašta, svaki njihov pametan odgovor, to je posao gdje imaš i stres i smijeh i radost svaki dan. Samo crtica, npr., grupa je obrađivala slikovnicu o konju koji je imao specijalan vonj. Teta pita djecu, koja još životinje smrde, jednom dječaku je bilo dosadno i nije htio nabrajati, nego veli 'drekec'. Teta pita, a koja životinja miriši, a on veli – 'pečena kokoš' – smije se Biba. Nakon 42 godine staža, sa 60 godina starosti i na odlasku iz vrtića, teta Biba kaže: - Osjećaji su pomiješani. Ne mogu reći da zadnje dane u vrtić ne idem sa sjetom, ali imam unučad, supruga u mirovini i želim, dok imam još malo zdravlja, dati se više njima, pomoći im i biti s njima. I dalje imam koga čuvati – zaključuje vedro teta Biba.