Stari i već zaboravljeni zanati i dalje žive

Licitarstvo je stari zanat čija povijest seže čak do 13. stoljeća, a tradicija pravljena licitara 2010. godine upisana je i na UNESCO-vu reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva. Kad se spomenu licitari, odmah pomislimo na Mariju Bistricu i proštenje, jer kakvo bi to bilo proštenje bilo bez licitara i gvirca. U ovo ljetno doba kada su aktualna i hodočašća, licitarski proizvodi su nezaobilazna ponuda, pa smo se i mi uputili do jedne licitarske radionice.

Građevinarka i licitarka

Posjetili smo Medičarnicu Šćuric u Podgorju Bistričkom, a tajne svog zanata otkrila nam je vlasnica Brankica Šćurić.

– Nema tajne, tajna je samo u velikoj ljubavi prema svom poslu – rekla nam je Brankica koja zanatski obrt pravljenja licitara ima deset godina, dok licitare mijesi, peče i ukrašava već tridesetak godina od kada je još kao školarka radila u jednoj bistričkoj radionici da si zaradi džeparac. Tako se rodila i ljubav prema ovom poslu. - Evo, ja sam po struci građevinar, a bavim se licitarstvom. Sve na ovom svijetu je neka vrsta poziva. Morate biti za nešto predodređeni. Licitarstvo mu se oduvijek sviđalo, voljela sam uvijek nešto raditi s rukama. Tako da je to očito 'čučalo' u meni – ispričala je. Licitar se radi od slatkog tijesta - šećer, voda i licitarski kvasac. Zamijesi se tijesto i peče kao i drugi kolači, u obliku srca, konjića, bebice. Onda se boja u želatinu i ukrašava smjesom koja se dobije od pirovog brašna, voćnog sirupa i želatine.

-To je ručni rad i svaki licitar je unikat. Nekad se licitar i jeo, no danas je on isključivo suvenir. Licitar se daruje nekome tko vam je drag, kome se želite zahvaliti ili izraziti simpatiju, dok crvena boja simbolizira boju ljubavi – objašnjava nam naša sugovornica.

Stranci prepoznaju autohtoni proizvod

Svoje proizvode Brankica prodaje na hodočašću u Mariji Bistrici, na Adventu u Zagrebu, u Mariji Bistrici, a preko ljeta i u suvenirnicama u Dalmaciji. Licitare kupuju sve dobne skupine, a licitari su ponovno in kao poklon odnosno zahvalnice na svadbama. Brankica kaže da je smeta što su je uvrstili u trgovce, jer se ne smatra trgovcem. Trgovac je čovjek koji nešto prodaje, dok ona, kaže, prodaje nešto što je sama napravila i utisnula dio sebe. Šćuric redovito organizira i radionice za djecu, a uredila je i kućicu u etno stilu u kojem prezentira svoj rad.

Nekada su kod svetišta bili prisutni samo licitari u obliku srca, konjića, bebica, drvene igračke i glineni lončići… Nije bilo drugih suvenira. Srce se poklanjalo djevojci, konjić dečkiću, a bebica djevojčici… Danas ima na štandovima svega, posebice kineske robe, no pravi kupci znaju što je autohtoni suvenir u kojeg je utkana i posebna ljubav prilikom izrade i to ljudi prepoznaju, posebice stranci.

Za Tomu Kovačića iz Globočeca kažu da je jedan od posljednjih lončara koji njeguje tradiciju staru više od 100 godina. Lončarstvom se bavio njegov djed Pavao i otac Florijan, a tim je stopama pošao i majstor Tomo koji nas je ugostio u svojoj radionici. Iako ponosan na svoj zanat, kaže da je lončarstvo kao takvo izumrlo.

Djedovim i očevim stopama

- Lončarstvo u Globočecu ima stoljetnu tradiciju upravo zahvaljujući mom djedu, koji je to prenio i na mog oca, koji je već s 14 godina prije Drugog svjetskog rata biciklom išao na posao u privatnu Ciglanu u Soblinec lončariti i to kao iskusni majstor. Svim tim ljudima u ono vrijeme, trebalo bi dati zlatnu medalju jer su uspjeli na tako neprofitabilnom zanatu prehranjivati i izdržavati čitavu obitelj i odgojiti ih u poštene ljude. Ja sam slušajući roditelje koji su mi govorili da je najbolje završiti neke škole, da se poslije ne bi moral mučiti, završio za strojarskog tehničara, no nakon 10 godina rada u poduzeću gdje nisam bio podoban, otišao sam u majstore. A pratila me ista situacija kao i oca. Čist obrt, čiste dažbine, borba, ulaganje, mukotrpan rad i naposljetku hodanje po sajmovima da bi se taj rad i unovčio. Kad smo se osamostalili, mislio sam da će to polako krenuti na bolje jer su se ti tradicijski obrti počeli uvažavati, no nije to dugo trajalo… Bio sam malo naivan, imao puno planova, da ću održavati đačke radionice, napraviti izložbeni prostor, čak uspostavio i dvije kovačnice da ću s kumom, vrsnim kovačem raditi. Ali normalno djeca rastu, potpore su bile male od 3 do 5 tisuća kuna i nisam to mogao završiti – kaže majstor Tomo koji ističe da je danas puno lakše raditi, ako se gleda s tehnološke strane, jer je prije sve trebalo raditi ručno, od pripreme gline do cijepanja drva za loženje peći, dok danas se i taj dio posla uvelike modernizirao.

Posao prerasta u hobi

I Tomo se prilagodio tržištu pa danas više radi posude za pečenje koje se polako vraćaju u modu. – To ja zovem starinski zepter, jer u toj posudi hrana ne može zagorjeti ni ostati sirova i ima svoj okus. Radim i pehare za vino, posude za kuhinju, solenke, lustere i sl.. No radi se sve manje, dolaze i zdravstveni problemi i to se polako pretvara u hobi – ističe Tomo. Ima dva sina i dvije kćeri. – Ni svojoj djeci ni nikome ne bi preporučio da im to bude primarno zanimanje, jer u usporedbi s današnjim mogućnostima i tretiranjem ovakvog obrta, zbilja se ne isplati. Previše žrtve i rada za krajnji efekt, a davanja državi prevelika – zaključuje majstor Tomo. Za lončare kao i za sve obrte vežu se i razne poštapalice. - Jedna od njih je da su lončari jako gizdavi majstori. Pa zašto? Pa zato, jer kad njima neki proizvod padne na pod, on se za njim uopće više ne zgleda. Zato jer se razbije. Isto tako za lončare kažu da imaju snažne ruke jer rade s velikim komadima gline na kolu, a isto tako najbolje miluju žene jer su im od gline nježne ruke, a pokreti centrirani i staloženi – otkrio nam je za kraj majstor Tomo iz Globočeca.