SUVREMENI REMBRANDT: Kristijan Gradečki stvara svoj svijet kroz slikarstvo, zagorsku tradiciju i vino

Živimo u vremenu kada se često očekuje da se držimo sigurnih i provjerenih puteva, bez puno rizika. Rijetki su oni koji se uspiju otrgnuti od ustaljenih praksi i osvijestiti svoje želje i potrebe pa na kraju, možda i najteže, njima doskočiti i živjeti ih. Baš smo takvog čovjeka pronašli u Gornjoj Konjščini, a njegova je priča dokaz je da se hrabrost, uz dozu ludosti i slobode isplate. Kristijan Gradečki, 31-godišnji umjetnik, odrastao je u okruženju koje favorizira stabilnost i predvidljivost, no njega su oduvijek privlačili neki drugi smjerovi. Umjesto uredskog posla i sigurne plaće, izabrao je boje, teksture i svjetlost kao svoja izražajna sredstva. Nakon godina istraživanja i eksperimentiranja, njegov rad prepoznat je i izvan granica Hrvatske. Osim u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Šibeniku, Otoku Pagu i Sv. Ivanu Zelini te Zagorju, izlagao je u Sloveniji i Londonu. Osam godina svog života proveo je u hrvatskoj metropoli, a sada se vratio u Zagorje s idejom da spoji tradiciju i suvremenu umjetnost. On ne stvara samo slike, već kroz svoj umjetnički opus postavlja pitanja, priča priče i poziva na promjenu. 

'Ne želim to'

Njegovo školovanje nije ga odmah odvelo na put umjetnosti – završio je srednju školu u Konjščini, a potom Srednju školu Varaždin, smjer tehničar za računalstvo i medijski dizajn. Njegova potraga za slobodom i vlastitim izrazom bila je trunku dulja i zahtjevnija.

- Zanimala me tehnologija. Bilo je to nekako perspektivnije za ovaj dio kraja. Bila je to računalna opcija za razliku od slikarstva koje mi je od malena bilo interesantno. Upisao sam FOI, ali nisam to uspio dugo izgurati. Počeo se buditi mali Kristijan i rekao ne želim ovo. Ispisao sam se s faksa i krenuo raditi ono što volim. Nisam htio imati diplomu koja mi predstavlja samo uokviren komad papira na zidu za vlastitu egzistenciju. Bio je to prijelomni trenutak i bila je potrebna velika hrabrost, ali i određena količina ludosti. Ne mogu reći da su ljudi ovdje podržavali takve lude ideje jer je mentalitet u Zagorju takav - završi školu, nađi posao, zaradi plaćicu i budi zahvalan na tome. Sve moje se kosilo tim načinom razmišljanja i išlo je u drugom smjeru. Nisam htio raditi uredski posao već sam želio slobodu da odlučim kada ću i što raditi. Postavljao sam si pitanja što i kako želim. Nakon završene priče s faksom, svjestan da snosim i posljedice nakon, odlučio sam istraživati, pokušati, i stvoriti nešto svoje i u tom trenutku sam otvorio firmu. Odselio sam u Zagreb i osluškivao sam svoje misli, procesuirao ih sam sa sobom. Drugačije je kad si mlad i kada se istovremeno gradiš, a živiš u konstantnoj distrakciji i mišljenja drugih ljudi. Teško se oduprijeti, ali to je bila moja prilika. Krenuo sam na radionice slikarstva, tečajeve, istraživao druge umjetnike i radio analize. Uz to, danas je sve dostupno na internetu – od načina kako napraviti šalicu, web stranicu, kako zamijenit neki dio na autu, pa sve do izgradnje kuće... Ako imaš malo dume i volje, ako te zanima, sve ti je na dlanu, bez završavanja posebne škole – kaže Gradečki koji se danas opisuje kao svestran, spiritualan i samosvjestan vizionar, kreativac.

Premda je, kaže, teško pronaći svoje mjesto pod suncem, veliki vjetar u leđa donijela mu je skupna izložba u Londonu, u Boomer Gallery, na kojoj je sudjelovao.

Svjetska razina

- Prošao sam selekciju za koju je bio zadužen žiri od petero ljudi. Trebao sam zadovoljiti sve kriterije, od kreativnosti, tehnike, inovacije pa do pričanja priče. Umjetnici su slali prijave iz cijelog svijeta i to mi je bilo veliko priznanje. Pristup ljudi tamo i promatranje nečeg kreativnog, umjetnosti je puno drugačiji. Tamo, uz klasične galerije i nazovimo ih klasične izložbe, velik dio zauzimaju i izložbe s konceptom, a može se vidjeti na svakom koraku pa čak i na ulici. To je za naš dio regije pomalo još nepoznato – govori Gradečki kojem je vrlo važna bila i izložba u Petom kupeu, u Zagrebu. Bila je to svjetska razina izložbe na kojoj je predstavio svjetleće okvire sa svojim slikama koje su visjele unutar samog prostora. Posjetitelji su oko njih bili mogli napraviti puni krug od 360 stupnjeva. Uz dvije fronte od sedam slika, u centru je bila instalacija kocke na kojoj su bile izložene četiri slike.

- Ako si daš slobodu umu i svojim mislima, možeš vidjeti da si skupljao kockice prolaskom od slike do slike do trenutka kad si došao do centralnog dijela, moralo ti je biti jasno o čemu se radi. Neizbježan je onda moment da shvatiš da je u centru izložbe bila ženska ljepota i njihova posebnost. One su predivna kreacija na ovom svijetu i treba ih se paziti, cijeniti i imati strahopoštovanje prema njima – objašnjava i dodaje kako je to potpuno drugačiji doživljaj u kojem svakog promatrača pokušava odvesti u carstvo linija, odsjaja i sjena sve do nove dimenzije vizualnog užitka, čime svačije iskustvo postaje jedinstveno.

- Nakon te izložbe otvorilo se puno ponuda za izlaganje, ali je meni cilj da uz dolazak na izložbu ja prodajem cijeli 'art show' koji je popraćen svjetlom, muzikom, slikama s pričom... Volio bih da ljudi koji dođu na moju izložbu dožive i osjete jednu notu katarze. Po komentarima posjetitelja mogu reći da u tome i uspijevam. Ljudi se ne smiju bojati, trebaju si dati priliku da shvate i osjete što gledaju, doživljavaju ali za to je svakako prednost ako imaju kapacitet i shvaćanje dubine. Moje slikanje je pričanje priča iz drugog svijeta u kojem lovim ideje i pretvaram ih iz nečeg neopipljivog kroz ovozemaljsko u opipljivo i vidljivo. Ujedno, ja kroz to ispunjavam svoj razlog egzistencijalnog postojanja – govori Gradečki kojeg posebno nadahnjuje nizozemski, barokni slikar Rembrandt van Rijin poznat po tehnici 'chiaroscuro', odnosno igri svijetla i sjene.

Zagorje – tabletići i trsje

U svom stvaralaštvu, Gradečki najviše slika kroz akril i ulje, ali prikazuje i odnos teksture i reljefnih masa koji produbljuju slike dajući joj 3D notu. Poput modernog Rembrandta igra se svjetlom i sjenom pa u oku promatrača izaziva nove figure. U njegovoj friškoj seriji slika, u kojima se igra tradicijom, pažnju privlače heklani tabletići koji su većinom postavljeni u centralni dio slika na kojem Gradečki razvija mističnost.

- Prije par mjeseci počeo sam raditi sa zagorskim heklerajem. Bilo bi mi žao da stvaram negdje gdje mi nije miran duh i gdje mu, na neki način nije mjesto. Sve je energija, a razina mira i slobode koju osjećam u Zagorju nema nigdje drugdje. Ovdje šetaš šumama, bregima, skačeš, promatraš zalaske, osjećaš kako si povezaniji s prirodom... Zagorje mi pruža sve, bitan mi je mir da nemam druge distrakcije, da ne slušam konstantno vozikanje autiju, kamiona, štemanje, bušenje i gradnju novih zgrada. U doticaju sam s prirodom. Imam sreću da sam ovdje rođen i odrastao ovdje. Zagorje zaslužuje bolju promociju, a ja se to trudim sa svojim slikama. Zagorje jesu i kletice, vinogradi i vino, ali i puno više od toga. Toscana mi je samo po sebi predivna i jako inspirativna, daje mi taj 'vajb' Zagorja, ali je malo ''pojačana'' i osvještenija po pitanju dizajna i okom za lijepo. Koliko će nama trebati vremena da osvijestimo i da živimo u današnjem svijetu vizualnog doba? Njemu je svakako potrebna nova inspiracija, ali ako sam nećeš biti promjena koju želiš vidjeti, teško će se dogoditi samo od sebe - objašnjava Gradečki čija povezanost s tradicijom ne završava na slikarstvu. Od malih nogu vinograd mu je imao posebno mjesto u životu.

– S djedom sam često hodao u vinograd, gledao kako radi i upijao svaki njegov pokret. Mogao bih reći da sam oduvijek imao tu jednu dozu znatiželje da naučim kako napraviti nešto sam svojim radom i rukama, pa mi je tako bio i zanimljiv cijeli taj proces kako nastaje vino. Nažalost, djed je otišao, ali ostala mi je njegova mirnoća, znanje i ljubav prema vinogradu. Ni u jednom trenutku, u mojoj glavi, nije bilo pitanje kako dalje nastaviti s tim. Bilo je prirodno da me tu jednog dana čeka isto jedna zanimljiva priča. Vino baš isto kao i umjetnost, traži istraživanje, posvećenost i opažanje. Kroz interes o vinima, radionicama i sve što vuče jedno za drugo otkrio sam biodinamička vina i odlučio da želim takvu tehniku proizvodnje vina u svojem vinogradu. To nije samo proces, već to je oplemenjivanje duha – zaključuje.

Potreba, a ne privilegija

Gradečki ne želi da se umjetnost doživljava kao nešto nedostupno ili elitističko. Upravo zato zacrtao si je cilj – stvoriti prostor za radionice gdje bi ljudi mogli istražiti kreativnost u sebi, okušati se u različitim tehnikama poput slikanja, izradi keramike, svijeća... Posebno mu je važno umjetnost približiti mladima, na način koji je zabavan i interaktivan.

– Ljudi nemaju naviku odlaska u galerije i muzeje, ali možda im mogu približiti umjetnost kroz drugačiji pristup i svoje vizionarske ideje. Ja, primjerice, kad odem na izložbu, u svakoj slici mogu pronaći neku pjesmu. Netko naslika ljude koji plešu, a ja na to zamislim Užičko kolo ili Takni me, takni, priđi mi polako – smije se Gradečki. I upravo u toj jednostavnoj, ali snažnoj ideji – da se umjetnost može doživjeti drugačije, da tradicija može živjeti kroz suvremeni izričaj, da kreativnost nije privilegija nego potreba, leži njegova strast.

– Volio bih reći da je Zagorje plodno tlo za umjetnike. No, ako želimo promjene, moramo ih sami stvarati – zaključuje Gradečki.