Sve je više smrdljivih martina. Ne dirajte ih, nego se zaštitite!

Građani se posljednjih dana žale na invaziju smrdljivih martina i njima sličnih stjenica. To nas ne treba čuditi jer ti kukci svake godine u isto vrijeme, s dolaskom hladnog vremena, ulaze u kuće kako bi preživjeli zimu.

Smrdljivi martini pripadaju porodici smrdljivih stjenica (Pentatomidae) koja broji oko 5000 vrsta. Pripadnici ove porodice poznati su po karakterističnim smrdljivim žlijezdama smještenim na donjoj strani prsišta, između prvog i drugog para nogu iz kojih ispuštaju tekućinu neugodnog mirisa kojom se brane od predatora, piše Index.

U hrvatskim naseljima najčešće nailazimo na tri vrste - smrdljivog martina (Raphigaster nebulosa), smrdljivu gretu (Dolycoris baccarum) te sve češće invazivnu smeđu mramorastu stjenicu (Halyomorpha halys).

Dr. sc. Ivana Pajač Živković sa Zavoda za poljoprivrednu zoologiju Agronomskog fakulteta ističe da je stjenica posljednjih godina sve više jer im toplije jeseni i blaže zime omogućuju dulje hranjenje i razmnožavanje te bolje preživljavanje.

"S klimatskim promjenama u naše krajeve sve više stižu i invazivne vrste navikle na toplije uvjete. One se iz mediteranskih područja postupno šire na sjever, a povećanjem globalne trgovine u Europu nam stižu i iz udaljenijih krajeva Azije i Amerike", kaže Pajač Živković.

Jedan od razloga širenja invazivnih stjenica je i to što one u našim područjima nemaju prirodnih neprijatelja. Smrdljive stjenice imaju tvrd štit i jak obrambeni miris pa ih ptice izbjegavaju.

No, neke invazivne vrste imaju prirodne neprijatelje u svojim izvornim staništima. Primjerice, prirodni neprijatelj smeđe mramoraste stjenice je azijska samurajska osica (Trissolcus japonicus). Ova vrsta osice poznata je po tome što svoja jaja polaže u jaja smeđe mramoraste stjenice, a njihove ličinke se potom hrane embrijima ličinki stjenica.

To je jedan od načina na koje se priroda ''bori'' protiv ovih štetnika. No, Pajač Živković kaže da se u posljednje vrijeme u svijetu sve više radi na komercijalizaciji bioloških pripravaka na bazi prirodnih neprijatelja smeđe mramoraste sjenice.

Nažalost, u Hrvatskoj se za sada takva istraživanja ne provode.

Neke stjenice hrane se biljnim sokovima, pa se smatraju štetnicima u poljoprivredi, a neke su korisne jer su prirodni neprijatelji drugih štetnika, pa se čak komercijalno uzgajaju i koriste u biološkom suzbijanju štetnika.

Primjerice, svih pet ličinačkih stadija i odrasle jedinke invazivne, smeđe mramoraste stjenice, porijeklom iz Azije, nanosi štetu voćkama, vinovoj lozi, kukuruzu i mnogim drugim ekonomski važnim kulturama (stjenica je polifagna i hrani se na više od 200 biljnih domaćina) sisanjem biljnih sokova iz svih nadzemnih dijelova biljaka.

Mrežaste stjenice (ličinke i odrasle) također čine velike štete drveću sisanjem sokova iz lišća, ali i prenošenjem nekih biljnih patogena (gljiva), što dodatno uzrokuje propadanje platana.

S druge strane, vrste roda Orius i Anthocoris hrane se gusjenicama raznih vrsta štetnika, tripsima, lisnim ušima i drugima, pa mogu biti korisne.

Ukupno gledano, brojnost stjenica u Hrvatskoj posljednjih godina raste. Uz naše domaće, sada u grijane prostore ulaze i invazivne vrste koje imaju iste navike pa se može reći da ih ukupno ima sve više.

"Primijetili smo da se posljednjih godina sve više širi invazivna, smeđa mramorasta stjenica", kaže Pajač Živković.

"Možemo očekivati sve veće štete od nje jer se počela javljati u brojnosti koja potencijalno ugrožava poljoprivrednu proizvodnju. Očekivano, kako je ima sve više na poljoprivrednim zemljištima, tako je sve prisutnija i u kućama u koje se sklanja", tumači znanstvenica za Index.

U komentarima u medijima i na društvenim stranicama ljudi često preporučuju različita tradicionalna, narodna rješenja za zaštitu od stjenica, poput češnjaka ili ljute papričice, no njihovo djelovanje nije znanstveno potvrđeno.

Pajač Živković kaže da su jedino pravo rješenje zaštitne mreže protiv kukaca te da se i ona u svojem domu štiti njima. "To što se reklamira po društvenim mrežama nema nikakvog znanstvenog uporišta", upozorava znanstvenica.

Pajač Živković kaže da su stjenice koje ulaze u stambene prostore na prezimljenje fitofagne vrste, što znači da se hrane biljnom hranom, odnosno da sišu biljne sokove i ne napadaju ljude.

No smeđa mramorasta stjenica može uzrokovati alergije kod ljudi, pa stručnjaci ne preporučuju da je se dira, osobito ne golim rukama.

"Neki ljudi mogu biti osjetljivi na obrambene mirise po kojima su poznate smrdljive stjenice. One ih ispuštaju kada se nađu u opasnosti. Poseban problem može izazvati azijska smeđa mramorasta stjenica jer tekućina koju ona ispušta sadržava alergene na koje mi u ovim krajevima nismo navikli", tumači Pajač Živković te dodaje da ih je iz kuća najbolje izbaciti na komadu papira ili uz pomoć gumenih rukavica.

Mrežaste stjenice, iako nisu opasne za ljude, smatraju se molestantima, odnosno napasnicima.

"Mada se hrani biljnim sokovima, mrežasta stjenica platane svojim rilom također može ubosti ljude i na taj način izazvati alergijske reakcije i crvenilo na koži. Zbog tih uboda i masovnog ulaska u grijane prostore smatraju se molestantima", kaže Pajač Živković.

Laici teško mogu prepoznati razlike među smrdljivim stjenicama. To je lakše za monofagne vrste mrežastih stjenica, koje žive na drveću poput platana i hrastova.

"Ako se nalazite u blizini platane ili hrasta, odjeća vam može biti puna sitnih kukaca mrežastih ili čipkastih krila za koje možete biti sigurni da su mrežaste stjenice. One su veličinom tijela puno manje od smrdljivih stjenica", kaže sugovornica.