Uz Dan Svih svetih

Dan Svih svetih, Sesvete ili Dan mrtvih, dan je kad hrlimo grobljima, kad se u sjećanju sastajemo s rodbinom, prijateljima koji su na put kamo ćemo i mi, otišli prije nas.

Vrijeme je to kad usporimo i ostavljamo po strani svakodnevnu životnu trku i odajemo dužno poštovanje mrtvima.

Tajna rođenja i smrti, izazov života – uvijek su poticali čovječanstvo da u traženju smisla posegne za nečim/nekim izvana.

Odgovore o zagonetkama ljudske egzistencije tražimo u religijama koje danas, jednako kao i vijekovima i tisućljećima prije nas uzbuđuju ljudska srca: što je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što grijeh, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti…

Što je, napokon, neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, odakle smo došli i kamo idemo ?

Smrt prekida sve ono što smo počeli, dijeli nas od života i od svega što je s njime povezano, prekida i samu nit života. U različitim krajevima svijeta prihvaćaju smrt na različite načine. Negdje je doživljavaju bez uzbuđenja i stresa, uvjereni da je tjelesna smrt tek početak nekog novog vrednijeg života, drugdje, pak, smrt donosi paniku i strah.

Za neke je narode leš samo ostatak bivšeg čovjeka, kojeg treba čim prije, s čim manje pompe i ceremonija nekud pospremiti, za druge su posmrtni ostaci svetinja, pogreb svečanost, a spomenik obveza.

Razmislimo…

Među te koji primaju smrt sa grozom i strahom, koji priređuju pogrebne ceremonije i karmine, postavljaju velebne spomenike, spadamo i mi, uz gotovo sve pripadnike europske kulture. Iako pogrebe, naravno, spremaju živi radi živih.

Pogrebi su tradicija obojena običajima nekog kraja: okupe se tu osim rodbine i znanaca i oni koji su došli radi žalujućih, a da pokojnika nisu ni poznavali. Dođu i oni radoznali koji broje govornike, vijence i crne marame, da bi na kraju zaključili je li pogreb bio lijep i je li rodbina dovoljno žalila. Padne na karminama, uz pun stol i čašu dobrog vina još poneka lijepa riječ o pokojniku, zapjeva se i koja domaća popevka – jer, i pokojnik bi, da je živ !

A grobovi, i oni su raznoliki kao i ljudi oko njih. Lijepi u svojoj jednostavnoj skromnosti ili kićeni, sa skupocjenim mramorom i "zlatnim" slovima ispisanim imenima. Ni jedno, ni drugo ne služi udobnosti ni spokoju duše. Sve to rade živi, živih radi, pa svejedno, zvalo se to taština ili prestiž. Samo još jedan dokaz životne filozofije kojoj su materijalna dobra jedini cilj i svrha življenja.

A potrebno nam je zapravo jako malo; obično zaboravljamo da najveća zadovoljstva u životu sačinjavaju male stvari.

Koliko nepravdi, grubosti, nepotrebnih prepirki i svađa iskrsne u suludoj trci svagdašnjice, za nametnutim lažnim vrijednostima, a da je moglo drugačije shvatimo obično prekasno. Uočimo vrijednost izgubljenog kad je već nepovratno izgubljeno.

Razmislimo tog dana na rubu grobnog humka, i ne samo tog dana, jer na rubu se može biti i svakog drugog dana. Baš kao što reče Hemingway u predgovoru svoje knjige Kome zvono zvoni, ne pitaj kome zvoni – tebi zvoni.