[VIDEO] Mlada Nepalka Sarita došla u Zagorje raditi kao konobarica: "Želim zauvijek ostati tu"

Foto i video: Rikard Jadan

Kada je, sada već davne 1982. godine, Branimir Johnny Štulić u pjesmi koju je napisao za svoj legendarni bend 'Azra', a koja u naslovu ima Katmandu, glavni grad Nepala, napisao stihove: 'Prokleta mogućnost izbora mora da postoji - idemo za Katmandu', nema sumnje da ni on, niti itko drugi na ovim prostorima ne bi vjerovao kada bismo mu tada rekli da će četrdesetak godina kasnije jedna od glavnih 'mogućnosti izbora' za Nepalce postati upravo Hrvatska.

Plaća od 100 eura
Naime, u Hrvatskoj ih već sada ima oko 30 tisuća, a taj broj konstantno raste i prema svemu sudeći nastavit će rasti, budući da brojnim hrvatskim poslodavcima kronično nedostaje radne snage. S obzirom na to da su plaće u Hrvatskoj takve kakve jesu, novu radnu snagu sigurno neće pronaći u, recimo, susjednoj Sloveniji, pa čak više niti u Bosni i Hercegovini, nego, sasvim jasno, u dalekim, ali siromašnim zemljama poput Filipina, Indije, Butana i već spomenutog Nepala, u čijem glavnom gradu Katmanduu konobar ima plaću tek nešto veću od 100 eura, dok učitelj s visokom stručnom spremom može zaraditi oko 250 eura mjesečno. Možete zamisliti kako je tek onda u nekim manjim, zabačenim nepalskim gradićima, naseljima i selima.

Stižu i Nepalke
Stoga ni ne čudi da se mnogi mladi, uglavnom obrazovaniji Nepalci, odlučuju tražiti sretniju budućnost daleko od svoje domovine koja je među 15 najsiromašnijih zemalja na svijetu. Isprva su najviše odlazili na Bliski istok, u Emirate i okolne zemlje, no, sada je mnogima od njih upravo Hrvatska 'obećana zemlja'. Mahom su to mladi muškarci koji ovdje rade 'na građevini', u proizvodnim pogonima ili kao pomoćna radna snaga za 'sve i svašta', no, iako su još uvijek svojevrsna rijetkost, u posljednje vrijeme u Hrvatsku polako, ali sve više stižu i njihove sunarodnjakinje, koje se mahom zapošljavaju ili kao pomoćno osoblje u kuhinjama, kao konobarice, sobarice i slično.

Bolji život
Jedna od njih je i 24-godišnja Sarita Neupane, koja je već šest mjeseci zaposlena u, mnogim Zagorcima poznatom, kafiću 'Žuti 5' u Štrucljevu, uz nekoć vrlo prometnu 'staru cestu' Zabok – Krapina. Sarita, odnosno, Sara, kako su je već 'preimenovali' kolege i gosti kafića, kaže nam kako Hrvatsku, a niti Hrvatsko zagorje nije odabrala slučajno kao mjesto u koje će se uputiti u potrazi za boljom budućnošću i, naglašava, zbog toga nije nimalo požalila.

– Prvo što me privuklo u Hrvatsku je činjenica da je riječ o uistinu prelijepoj zemlji. Vidjela sam to najprije na televiziji, a potom i na Internetu. No, glavni razlog zašto sam došla ovdje je, naravno, moja budućnost i budućnost moje obitelji. Kao i mnogi mladi Nepalci koji su stigli u Hrvatsku, tako i ja, ne vidim baš svijetlu budućnost u Nepalu, s obzirom na to da tamo ima jako puno ljudi, a jako malo radnih mjesta, zbog čega je nezaposlenost velika, a plaće su male. Također, obrazovanost je, nažalost, na niskim razinama, tako da obrazovani ljudi većinom dolaze ovdje u Hrvatsku, ali odlaze i u druge zemlje kako bi za sebe stvorili 'bolje sutra'. Hrvatska nudi velike mogućnosti za nas i mi ovdje vidimo svoju priliku za boljim životom. Tako i ja, otkako sam došla ovdje, konačno vidim svijetlu budućnost za sebe i voljela bih ovdje ostati živjeti i raditi – ispričala nam je Sarita.

Pogledajte video:

Troškovi dolaska
Naravno, dolazak nije bio baš tako jednostavan, a niti jeftin. Hrvatskoj su javnosti već dobrano poznate priče koliko razne agencije uzimaju novaca siromašnim Nepalcima ili Filipincima da bi uopće pronašli put do radnog mjesta u Hrvatskoj. No, nije to jedini trošak, a niti je ugovor s agencijom jedini preduvjet i jedina potrebna predradnja da bi jedna mlada Nepalka stigla u Hrvatsku i zaposlila se ovdje.

– Prvo sam predala svoje dokumente agenciji u Nepalu i prijavila sam se za traženje posla u Hrvatskoj. Agencija je tada krenula u potragu za poslodavcima u Hrvatskoj koji bi me eventualno trebali. I prvo mi je od agencije stigla ponuda, koju sam prihvatila te je potom slijedilo ishođenje radne dozvole. I onda sam još trebala ishoditi hrvatsku vizu i evo, sad sam ovdje. Svi troškovi agencije, vize, avionska karta..., moj cijeli dolazak u Hrvatsku koštao me je negdje između 9 i 10 tisuća eura – otkrila nam je Sarita.

Period privikavanja
Na naše pitanje je li njen dolazak u malo zagorsko naselje poput Štrucljeva bila slučajnost ili njezina želja, simpatična i stalno nasmijana Nepalka hitro odgovara kako je to bila isključivo njena odluka.

- Kad sam stigla u Hrvatsku, prvo radno mjesto bilo mi je u jednom kafiću u Koprivnici. No, u gradovima je vrlo bitan jezik, a ja nisam znala baš ništa od hrvatskog jezika, koji je vrlo težak za naučiti, pa sam se teško snalazila. Uz to, malo me iznenadila kulturološka razlika u ophođenju i komunikaciji između ljudi. U Nepalu se, naime, ženu ne smiju dodirivati, a kad sam se zaposlila na svom prvom poslu, ljudi su se znali napiti pa me dodirivati i to mi je činilo nelagodu. Nisam se osjećala sigurnom. Zato sam odlučila potražiti novi posao u manjoj sredini i javila sam se na oglas za posao ovdje u 'Žutom 5' i drago mi je da jesam. Ovdje sam vrlo sretna, lijepo je raditi ovdje, Zagorje je prelijepo, ljudi su divni i svi su, od vlasnice do gostiju kafića jako dobri i ljubazni prema meni. Znate, dolazim s drugog kraja svijeta u meni potpuno stranu zemlju, drugačiju kulturu, gdje ne poznajem nikoga i naravno da je to samo po sebi stvaralo u meni svojevrsnu nervozu i napetost. I onda kad su ljudi znali popiti i dodirivati me, tad sam postajala još nervoznija. I trebalo mi je vremena da se priviknem na tu kulturološku razliku da je ovdje normalno da svi jedni druge ponekad nevino dodiruju u nekoj opuštenoj komunikaciji, i da to nije nešto neprikladno. No, ispočetka me to činilo jako nervoznom – otvorila nam se Sarita, koja inače, kako kaže, ne dolazi iz velikog grada, već iz jednog manjeg mjesta u Nepalu u kojem je također radila u ugostiteljstvu, točnije, u jednom lokalnom restoranu.

Jezična barijera
Što se tiče jezične barijere koju smo spomenuli, Sarita je iz dana u dan sve više svladava. – Moj materinji jezik je, dakako, nepalski, ali snalazim se na engleskom, a sada i sve više na hrvatskom. Da budem potpuno iskrena, trenutačno najviše u komunikaciji s gostima i ljudima ovdje koristim svoj neki vlastiti englesko-hrvatski jezik – uz smijeh nam priča Sarita te otkriva što je prvo naučila reći na hrvatskom. - Kad sam stigla u Hrvatsku, prvo sam naučila reći 'Bok' i 'Dobar dan'. I onda sam iz dana u dan pozorno slušala i polako učila. Sada mogu reći da govorim hrvatski jezik, onako, 'malo', ali ne baš dobro. No, uglavnom razumijem što mi ljudi govore na hrvatskom i to mi već jako puno znači i olakšava rad, a ovdje su već navikli na mene i moju kombinaciju engleskog i hrvatskog jezika i razumiju što im pokušavam reći – smije se vedra i dobro raspoložena Sarita, dodajući kako njezina šefica već čak pomalo razumije i zna neke nepalske riječi.

Zadovoljna poslodavka
A riječ je o Ivani Besednik iz Ravnica kod Velikog Trgovišća, vlasnici kafića 'Žuti 5', koju smo pitali kako je došla do Sarite i, iako smo i sami znali odgovor, zbog čega je uopće odlučila potražiti stranu radnu snagu. – U Hrvatskoj je jako teško naći konobara i bila sam prisiljena tražiti stranu radnu snagu. Nama ugostiteljima je sad, rekla bih više-manje svima, prioritet naći strane radnike koji žele raditi i zaraditi u Hrvatskoj. A što se tiče pitanja kako sam našla Saritu, zapravo, Sarita je našla mene. Ja sam dala oglas i ona se javila. I moram reći da sam izuzetno sretna i zadovoljna s njom i kao radnicom, ali i kao osobom. Uz nju, od stranih radnika imam i jednu zaposlenicu iz Srbije. Iskreno, naći u Hrvatskoj nekoga tko bi radio u kafiću u Štrucljevu je postala nemoguća misija. To je činjenica s kojom smo se već pomirili i stoga su nam strani radnici poput Sarite postali jedina opcija – ispričala nam je Ivana Besednik.

Sretna Sarita
Inače, Sarita nam je otkrila kako je u Nepalu ostavila veliku obitelj: majku, oca, baku, braću, bratovu ženu... i s njima je u redovitom kontaktu. Naravno da joj nedostaju, ali, ponavlja, uvjerena je da je Hrvatska njena 'svijetla budućnost' i da je životni put koji je izabrala dobar ne samo za nju, nego i za njenu obitelj, kojoj također nastoji pomoći. Među brojnim mladim ljudima iz Nepala, koji sada rade u Hrvatskoj, Sarita nema ni jednu poznanicu, niti poznanika, izuzev jedne sunarodnjakinje koja radi noću na njenom bivšem radnom mjestu u Koprivnici. Unatoč tome što joj, normalno, nedostaje njena obitelj, ovdje se ne osjeća usamljenom, kako kaže, ponajviše zbog toga što su ljudi u Zagorju, a posebno vlasnica kafića i njena obitelj, jako dobri prema njoj i pružaju joj u svemu veliku podršku. Na domovinu, osim redovitog kontakta s obitelji, podsjećaju je i nepalski mirisi iz kuhinje.

– Ovdje u Zagorju i dalje jedem svoju nepalsku hranu, na primjer, rižu, piletinu i slično. Šefica mi kupuje namirnice i ja si sama kuham. Nekad spavam u stanu iznad kafića, a nekad kod šefice doma. Čak je i ona zavoljela moju hranu. I moram naglasiti da sam stvarno imala sreće što sam došla kod nje, jer Ivana me uopće ne tretira kao radnicu, nego doslovno kao svoju kćer. I na tome sam joj uistinu zahvalna. Uglavnom, stvarno mi se sve posložilo ovdje i, ponavljam, jako sam zadovoljna – priča nam Sarita.

Pivo i pelinkovac
Kako je već spomenula, zadovoljna je i gostima kafića u kojem radi, pa smo je pitali kako se navikla na njihove narudžbe, konkretno, kako je 'polovila' sva naša tradicionalna pića, koja su, dakako, potpuno drugačija od onih u njenoj domovini, tim više što Sarita uopće ne konzumira alkoholna pića. – Ma to nije bio problem. Ovdje gosti uglavnom piju pivo, pelinkovac i gemišt. Zapravo, mislim da 90 posto ljudi ovdje pije pivo. Ali tako su dobri prema meni da čak i kad mi naruče nešto na hrvatskom, a ja im donesem nešto krivo, uopće se ne ljute, niti se ne žale – smije se Sarita, koja nam je, spomenimo usput, riječi „pivo, pelinkovac i gemišt“ izgovorila na savršenom, tečnom zagorskom.

Planovi za budućnost
Iako je tijekom našeg razgovora mnogo puta izgovorila kako u Hrvatskoj želi ostati živjeti i raditi cijeli život, jer ovdje vidi 'svijetlu budućnost', nekih velikih, dugoročnih planova za budućnost ova mlada i vrijedna djevojka još uvijek nema. Naravno, nismo je mogli ne pitati o njenom ljubavnom statusu, budući da se upravo ljubav kod mnogih ljudi često pokazala presudnom za ostanak ili odlazak iz nekog mjesta, zemlje, pa čak i kontinenta. – Da, imam dečka koji radi u jednoj drugoj europskoj zemlji, ali detalje ću zadržati za sebe. Što se tiče konkretnih, dugoročnih planova, za sada ne želim ništa planirati. Radit ću ovdje dvije, tri godine, potom ću na dva, tri mjeseca otići u Nepal i onda ću se vratiti ovdje pa ćemo dalje vidjeti. U svakom slučaju, željela bih zauvijek ostati u Hrvatskoj. Ovo je prelijepa zemlja, ljudi su divni, a ima i puno poslova tako da u Hrvatskoj vidim dobru i sigurnu budućnost za sebe – zaključuje Sarita Neupane.