Vlatka se vratila u Zagorje: 'Dvorištem su mi šetali leopardi i tigrovi, a najotrovnije zmije ulazile u kuću

Vlatka Klanjčić iz Gornje Stubice prije sedam godina napustila je Gornju Stubicu i otišla na životno putovanje u svijet. Skrasila se u Indiji, gdje je sa suprugom Indijcem živjela usred prašume u nižim Himalajama, a sada su zajedno stigli u njezin rodni kraj

IMG_6678.JPG

Još prije 15 godina dala je otkaz na radnom mjestu u ljekarni, a onda prije 7 godina otišla iz Gornje Stubice u svijet – sasvim novi posao, ali i novi ljudi koje je sretala, kulture koje je upoznavala, učinili su od nje osobu kakva je sad. S novim spoznajama o sebi, ali i o životu kakvim je odlučila živjeti, vratila se u svoje rodno mjesto i to sa suprugom, Indijcem kojega je upoznala prilikom svog prvog putovanja u Indiju.

Životno putovanje

Gornjostubičanka Vlatka Klanjčić kaže kako je Gornju Stubicu napustila kako bi krenula na svoje životno putovanje istraživanja. – U Hrvatskoj sam također radila posao čistačice što mi je omogućilo da se samostalno pobrinem za sebe i dalo vrlo važan uvid kako je svaki posao važan i potreban. Taj posao mi je otvorio vrata u svijet – započela je svoju priču Vlatka. Jedno je vrijeme radila kao stjuardesa na kruzeru kojim je obišla svijet i upoznala različite zemlje i kulture, a svog je supruga upoznala prilikom svog prvog putovanja u Indiju. – Upoznali smo se u busu, kada sam ja u Indiji bila turistički, u pauzi od posla. Povezali smo se, a onda sam se, osam mjeseci kasnije, nakon odrađenog ugovora na kruzeru, vratila k njemu u Indiju – priča nam Vlatka, koja se s indijskom kulturom upoznala još u Zagrebu, preko jednog duhovnog učitelja koji je imao organizaciju u Hrvatskoj.

Upravo ju je ta duhovna sfera odvela u Indiju, gdje je upoznala supruga, a na kraju, kaže, i sebe. Nakon što su se oženili, što je bilo potrebno da bi ju suprugova obitelj prihvatila, Vlatka i Pankaj zajedno su odučili maknuti se iz grada i preseliti u prirodu. U nižim Himalajama na farmi usred prašume živjeli su sve do nedavno i bilo je to iskustvo koje ju je definiralo kao osobu.

Prihvaćanje kulture i vjere

Indijsku joj kulturu, kaže, nije bilo teško prihvatiti. – Odmah sam zavoljela njihove običaje, rituale, hranu. Svaki dio Indije, svaka regija, pravi drugačiju hranu, raznolikost je i u jeziku, oblačenju, kulturi i vjeri. U indijskoj tradiciji mi se sviđa što imaju različite bogove, koje slave kroz razne rituale. Slavlja i festivali održavaju se svako malo, sve je puno boja, glazbe, pjesme, i to dobro utječe na čovjeka, jer ne osjeća toliko mentalne težine. Dok u našoj vjeri sve nekako ide kroz muku i patnju. Radost je zapravo naše prirodno stanje, patnja nije. Ona je nešto što smo dozvolili i ona služi ljudima koji ne mogu na drugačiji način doći do spoznaje. I zato je mene to privuklo, ta drugačija kultura, drugačiji pogled, da sreća ne ovisi o vanjskim utjecajima, upravo to oni prikazuju kroz svoju kulturu i rituale slavljenja bogova. Tu sam dobila drugačiji pogled i na svoju vjeru i vratila se s drugačijim stavom. Ne osjećam se krivo, ne osjećam otpor. Zaista sam se s tom vjerom poistovjetila i primjenjujem ju, ali odem i u našu crkvu, pomolim se, nikad nisam Isusa maknula iz svog života. Ne moram ili jedno ili drugo. No, da bih bila prihvaćena od njegove obitelji, trebala sam prihvatiti hinduizam – kaže, dodavši kako su je u tome svemu svekar i svekrva ipak 'šparali'. – Nikad me nisu silili u nešto, kod rituala koji bi se provodili dali su mi izbora i to mi se sviđalo – dodaje.

Pankajeva obitelj ipak je, naspram mnogih obitelji u Indiji, slobodnija i otvorenija po pitanju tradicije i ograničenja. Oni su dali svojoj djeci mogućnost izbora vlastitog života i budućnosti. Mnoge druge obitelji još uvijek žive drugačije, po staroj indijskoj tradiciji. – Ugovoreni brakovi još uvijek tamo postoje u vrlo velikoj mjeri. Sad se to polako mijenja, jer mladi ljudi daju otpor. Ali do te mjere da mogu reći da li im se sviđa ili ne osoba koju su za njih odabrali roditelji. No, roditelji su ti koji traže dalje. Svejedno nemaju mogućnost da izaberu sebi partnera sami – kaže Vlatka.

Život podno Himalaja

Ipak, Delhi nije bio grad u kojem su željeli ostati živjeti. Preselili su u prirodu, na farmu podno Himalaja. – Iako je i Pankaj imao dobar posao, radije smo odabrali prirodu. Zajedno smo odabrali projekt u nižim Himalajama, gdje smo bili volonteri. Radi se o farmi u sredini šume. Dvadeset kilometara iza nas nije bilo nikoga, na sat i pol ispred nas jedno manje selo. Živjeli smo u vrlo divljem dijelu nižih Himalaja, s povoljnom tropskom klimom, bez snijega, tako da nije bilo hladno, niti vruće. Radi se o projektu koji je bio registriran kao udruga. Mi nismo bili vlasnici, već volonteri. Dobili smo hranu i smještaj, a naš posao je bio brinuti o zemlji i gostima koji su dolazili u ovaj projekt. Posjetitelji koji su dolazili plaćali bi smještaj i hranu, a nama bi pomagali kod poslova na farmi – priča Vlatka.

A na farmi su uzgajali banane, limune, naranče, razno voće i povrće. Naučila je tamo živjeti vrlo zdravo i skromno. – Umjesto kremica kakve bih koristila prije, tamo sam koristila kokosovo i razna eterična ulja i shvatila sam mi je tijelo od toga zdravije. Uza sve to, shvatila sam da volim minimalizam, a ono najvažnije, takav zdrav način života i uzgoj hrane prenosili smo na one koji su dolazili u projekt – ispričala je. Kako bi učili o zdravom uzgoju hrane i to mogli prenijeti na druge, završili su tečajeve permakulture i vedske nauke. – Tu nema kemikalija, za sve postoje prirodni načini koji podržavaju eko sistem. Znate, mi ljudi smo zapravo veliki predatori u odnosu na druge vrste, a planeta može funkcionirati jedino ako je eko sistem zdrav, ako dozvolimo svim vrstama da u harmoniji žive zajedno. To sam studirala i istraživala – kaže.

Prirodan uzgoj hrane

Naučila je na prirodan način uzgojiti hranu i isto tako raditi na zemlji. Energija je bila solarna, a voda izvorska, čista, kuće od kamena i zemlje. – Zapravo smo imali zdrave uvjete kakve bi svaki čovjek trebao imati i to je bio razlog zbog kojeg smo se odrekli komfora. Radili smo na zemlji, pripremali drva, uzgajali hranu, kuhali. Shvatili smo zapravo koliko nam malo treba. Ljudi su iz cijeloga svijeta dolazili kako bi učili o prirodnom uzgoju hrane, ali i o tome kako liječiti sebe na prirodan način. Zapravo, nismo živjeli u svjesnosti da ćemo biti bolesni, do doktora nismo mogli. Svo liječenje radila sam biljkama i energetski i to je bio veliki zaokret naspram prijašnjeg života. No, kako sam prije radila u ljekarni, vidjela sam ljude koji se nisu izliječili tradicionalnom medicinom, pa sam se pitala što još tu ima. Sad smatram da bi trebali koristiti i jedno i drugo, no mislim da bi se prvo trebalo liječiti na prirodan način. Sami moramo slušati svoje tijelo, i to ja radim sa sobom. Ne bi vam doktor treba reći što se događa s vašim tijelom, jer ste vi s vašim tijelom svaki dan. Postići svjesnost o svom tijelu, balans, to je važno. A ja da bih došla do toga morala sam proći mnoge ekstreme i živjeti u potpunosti s prirodom – kaže Vlatka.

Suživot s divljim životinjama

Naravno da život na farmi nije bio nimalo lagan, već vrlo izazovan i opasan. – Imali smo često u gostima leoparde, tigrove i zmije - prepričava Vlatka svoju svakodnevicu, koja nam se čini pomalo kao iz filma, fascinantno i nama nezamislivo. - Četiri najotrovnije zmije redovito su mi hodale po kući, a ja sam bila te svijesti da ne trebamo ubijati životinje, već da moramo naći načina kako živjeti s njima. Zapravo sam išla na povjerenje. Iako su u obližnjem selu tigrovi i leopardi ubijali ljude, mi nismo imali takvih incidenata, osim što mi je leopard uzeo psa. Mislim da je to bilo zbog našeg stava prema njima, da nas zbog toga nisu napadali. Divlje životinje često su dolazile na našu farmu, gdje su tražile oazu vode i hrane, uslijed velikih požara koji su pustošili uokolo – nastavlja priču, dodavši kako se vrlo često borila s divljim životinjama koje su im uništavale vrtove, od srna, majmuna, dikobraza.

Sve dok nije naučila donekle komunicirati s njima. – Znalo mi je doći po 30, 40 majmuna koji bi se verali po drvetu i polomili hrane, napravili štetu na plodovima. A onda sam pokušavala shvaćati kako životinje funkcioniraju. Komunikacija sa životinjama je na mentalnoj razini, trebalo mi je puno vježbanja dok sam došla do toga, jer sam željela naučiti živjeti s njima, razumjeti njihove potrebe. Dok se nismo dogovorili: 'Ovo drvo možete brati, ovo ne možete' – priča nam Vlatka.

Povratak u Stubicu

Prvi puta nakon sedam godina izbivanja vratila se u Gornju Stubicu, zajedno sa suprugom Pankajem, koji je prvi puta u Hrvatskoj. – Došla sam bez očekivanja, otvorena srca i duše. Zapravo, puno sam radila na tome da ne brinem o tome što drugi misle, već da budem dobro sa sobom i svojim uvjerenjima i manje prosudba drugih i sebe. No, iznenadili su me ovdje. Prekrasno su nas dočekali, ne samo moja uža obitelj, već i rodbina i prijatelji i zajednica. Stalno nekog obilazimo, prijatelje, poznanike, i osjetila sam samo toplinu i srčanost, kako prema meni, tako i prema mom suprugu – kaže Vlatka.

A osjetio je to i njezin suprug. – Baš je onako kako je Vlatka opisivala. Nema zagađenja, sve je čisto, puno prirode. Nisam još vidio puno Hrvatske, ali ovaj dio gdje živi Vlatkina obitelj je jako lijep. Ljudi su ovdje dobri i čini mi se da žive sretno – priča nam svoje dojmove Pankaj.

Iako je hrana skroz drugačija, na to se, kaže, navikao vrlo brzo. – Ne jedem meso, ali sve ostalo što sam probao mi se dopalo, posebno strepa – dodaje, istaknuvši kako ga je lijepo primila Vlatkina obitelj, ali i svi ostali, pa rado popriča s Vlatkinim poznanicima na cesti, ali i s Indijcima koji ovdje rade, a koje je sreo. – Nismo znali kako će nas prihvatiti, bili smo malo i skeptični, jer smo čuli svega. No, baš nigdje nismo doživjeli nikakvu negativu, niti jedan loš komentar. Svima je on pomalo egzotičan, no drago im je kad mogu popričati s njim. Znam i da ovdje ima puno stranih radnika, pa tako i Indijaca i da ljudi imaju određeni strah od nepoznatoga i drugačijeg od sebe. To bismo htjeli promijeniti, jer nema potrebe za tim. Kako je našim ljudima nelagodno i čudno, toliko je vjerojatni tim stranim ljudima još teže, veći je izazov za njih – kaže Vlatka.

Ljubav prema Zagorju

Pankaj pak dodaje kako mu se sviđa što su ljudi ovdje otvoreni prema svima. – Ne miješaju se puno, ne nameću pravila mladima, kao što je to u Indiji, iako sam ja imao sreće da u mojoj obitelji nije bilo tako. Iako sam rođen u Indiji, u Delhiju, ne bih volio živjeti tamo, a ni u nekom velikom gradu – kaže Pankaj, dodavši kako iako je razlika ogromna, Stubica i Himalaje slične su po lijepoj prirodi. Upitali smo ih znači li to da je ostanak u Zagorju opcija. – Zašto ne? Ovdje život izgleda dobro. Sviđa mi se ovo mjesto, zemlja, imam još puno toga za istražiti – kaže Pankaj prvi, dodavši kako bi, za početak, vrlo rado naučio hrvatski jezik, u kojem je već polovio poneke fraze i pozdrave i ukućani su se složili kako mu dobro ide.

Vlatka kaže kako plan za sada nemaju, stoga ostanak u Hrvatskoj zaista i jest opcija, obzirom da im je projekt kojim su se bavili podno Himalaja završio i sada su u potrazi za novim projektima. – Sada vidim ono što je dobro i u našoj i njihovoj kulturi i koristim dobrobiti obiju kultura. Htjela bih podijeliti s ljudima ovdje iskustva koja sam stekla, a kojih mnogi nisu svjesni, oko izgradnje vrtova i prirodnog načina uzgoja. Da ne treba svaki drač iščupati, puno toga što nazivamo korovom zapravo nije korov, nego bilje koje zemlja treba za obnovu. Treba naučiti koje biljke idu skupa i tako održavati ekosistem kako bi priroda mogla funkcionirati. Ovdje je to itekako moguće. Ljudi bi trebali biti svjesni koliko su sretni što imaju mogućnost sami uzgojiti hranu doma koja nije otrovana i to treba osvijestiti. Jako je važno što jedemo, naša dugoročna prehrana trebala bi biti zdrava, jer ljudi obolijevaju od kemikalija i prerađene hrane, to je dokazano. No, ljudi toga nisu svjesni. Zbog toga bih se i ovdje voljela baviti prirodom i zaštitom okoliša i naučiti ljude kako na prirodan i zdrav način uzgajati hranu i kako sebe liječiti – zaključuje Vlatka, dodavši kako su zagorski bregi itekako plodno tlo za sve mogućnosti koje daje prirodan uzgoj hrane.

Povratak u Zagorje pobudio je lijepe uspomene i donio nove susrete sa 'starim' ljudima, ali i brojne mogućnosti onoga što sada ovom kraju može ponuditi, kroz iskustva i učenja koje joj je dao život u Indiji u koju je, dakako, plan vratiti se, iako još zasada ne znaju kada i na koliko. No, tim je lakše što je i njezin suprug, čini se, na prvi pogled, zavolio zagorske brege.