Zagorska šaptačica konjima: ˝Svaki zalazak sunca na konjskim leđima za mene je posebniji od onog na moru˝

Ona dolazi iz Židovnjaka, malog mjestašca kod Bedekovčine. Ona je posebna u svakom pogledu; 23-godišnja pravnica koja radi u struci, koja obiluje ljubavlju i pažnjom prema, mnogi će se složiti, najplemenitijim životinjama, a zbog koje je pogled na današnje djevojke njenih godina dobio potpuo novu boju. Njeno je ime Katarina Mihalinec, sebe opisuje kao djevojku kojoj tradicija zauzima veliko i važno mjesto u životu, a ono što su posebni dragulji na njenoj kruni je naslov dvostruke prvakinje s kobilom Pumom. Puma je Katarinina krznena ljubav nakon Alke koju joj je prije 11 godina kupio djed.

Nema života bez konja

Njena ljubav prema konjima seže daleko u njeno djetinjstvo, iako kaže, ne može detaljno opisati svoj prvi susret sa životinjama koju su nekoliko puta veće od nje.

- Od kad znam za sebe znam i za konje. Kao malu čuvali su me baka i djed i zapravo ne znam kako izgleda život bez konja. Sjedila sam u kolicima u staji među konjima dok bi baka i djed obavljali redovne poslove. Vjerujem da mi je ljubav prirodno usađena i da postoji razlog zašto ih toliko volim. I dan danas osjećaj kraj konja je neopisiv i baš onda sam najsretnija – ispričala nam je Katarina na početku našeg razgovora, a nas je zanimalo kako izgleda jedan dan u njenom životu.

- Svaki moj dan je vrlo dinamičan i ne postoji identičan. Moja ljubav prema konjima zahtijeva puno odricanja. Dan započinjem vrlo rano i za sada uspješno uspijevam sve usklađivati i to zahvaljujući svojoj obitelji koja mi je velika podrška. Potrebno je puno fizičkog napora da bismo uspjeli pripremiti hranu i sve što nam treba, a tu mi uveliko pomaže tata. On je moja najveća podrška u konjogojstvu i najveći prijatelj u životu. Prolijevamo puno znoja i nastaje puno žuljeva, ali svaka borba se isplati. Ne znam kako bi izgledao moj život da konja nema, ne mogu to ni zamisliti – opisuje nam Katarina čija struka nema nikakve veze s konjogojstvom, ali s razlogom.

Trud se isplati

Uzgoj konja, priča nam, veoma je specifičan i zahtijeva jake financijske temelje. Upravo je zato morala potražiti neku drugu primarnu djelatnost. Uzgoj zahtijeva jako puno odricanja i strpljenja, jer da bi se uzgojio dobar konj moraju proći godine. Unatoč njenoj profesiji, kaže, uvijek će biti djevojka koja je beskrajno zaljubljena u konje, a voljela bi da jednog dana od te ljubavi može i živjeti. Kod spominjana konja, Katarinine oči posebno sjaje. Svjesna njihove zahtjevnosti, svoje volje, odricanja i hrabrosti poentira kako se svaki trud isplati. Uz to, dodaje, nekad ne ide sve po planu.

- Oduvijek sam bila borbena osoba i oduvijek slijedim svoje snove, pa tako i dan danas. Nezgode je gotovo nemoguće izbjeći, jednom me prilikom pada skoro zdrobio konj, ali čim sam stala na noge odmah sam se ponovno popela. Baka je uvijek ta koja stavlja ruke na oči kada me gleda, ali ne odustajem. Važno je, kao i u svemu u životu, zaboraviti na strah i prepustiti se trenutku. Sve konje sami učimo voziti i ujahivamo, što je dodatni izazov za nas. Meni su konji prirođeni pa ih uvijek opisujem kao neizostavni dio svog života.

Strah, divljenje, bajka

A zašto nas konji toliko privlače i što znači povezati se s njima? Da li se to događa prirodno ili moramo nešto učiniti da se povežemo? Postoje li neke predispozicije da se zaljubimo u konje?

- Konji su velike životinje i ljudi im se dive, osjećaju strah od njih i možda je baš to ono što nas privlači. Povezati se s konjem ne može se na silu, to mora biti prirodno u čovjeku. Svaki od konja je različit, jednako kao što smo različiti i mi. S godinama, naučila sam procijeniti konje, kako im prići i kako se prema kojem postaviti. Konji osjećaju strah i ne ponašaju se prema svakome isto. Znaju i tko je njihov gazda i koga slušati. Jedina predispozicija je biti rođen za to, sve ostalo smatram da nije dovoljno za pravu ljubav. Kod mene su veliku ulogu odigrali djed i otac koji su na mene prenijeli svoje iskustvo i znanje. Povezivanje s konjem je posebna čarolija koju rijetko tko osjeti, jer konji osjećaju tko je kakav u duši – otkriva nam Katarina.

- Konji su izuzetno pažljive i osjećajne životinje, što znam iz osobnog iskustva. Alka je moja mezimica, kobila koju mi je ostavio pokojni djed i osjeća svaki moj drhtaj. S njom sam kročila u svijet konjogojstva, jahanja i izgubila strah. Bilo da sam bolesna ili tužna, neraspoložena, ona uvijek dolazi prva i stavlja glavu na moje rame. Najviše od svega me veseli čuti njezin hrzaj kad dođem s posla. Upravo s njom provodim najviše vremena i posvećujem joj najviše pažnje. Ja osjećam njezine promjene raspoloženja, jednako kao i ona moje. Upravo to je ta povezanost o kojoj govorimo – dodaje.

Katarina još uvijek vjeruje u bajke.

- Kao mala oduvijek sam voljela bajke, oblačila se u duge haljine i trčala u staju. Jako sam nježna osoba i mislim da kroz konje izražavam svoju drugu, borbenu stranu. U svim bajkama uvijek sam tražila konje, uvijek sam se igrala mušketirke i zbog toga se osjećala posebno. I dan danas vjerujem u bajke, zapravo u princa na bijelom konju. Od malena znam da će me jedino princ na konju osvojiti i da ću se pred oltar dovesti u kočiji, to je sigurno! Ja sebe ne doživljavam kao nešto posebno, ali volim se isticati od drugih. Uobičajeni komentar koji dobivam je ˝Posebna si˝. Ja sam jednostavno takva kakva jesam i uvijek slijedim svoje srce. Zaista mi je drago kada ljudi prepoznaju moje osobine. Prema određenim situacijama u životu složila bih se da nisam klasična djevojka, nemam ni uobičajeni tempo života kao druge djevojke. Zapravo, čak mi i dosađuju stvari koje sve druge djevojke imaju. Ponekad to za mene predstavlja problem, ali ja sam uvijek ona djevojka u društvu koja zamišlja dečka sa konjima, a ne skupim autom – kaže Katarina.

Obiteljska tradicija

Danas broj djevojaka u konjogojstvu raste, ali Katarina je jedina koja se natjecala vučom trupaca, odnosno štraparijadama. Godinama je s tatom trenirala pastuhe za takav oblik natjecanja, a to je ono što ju dodatno ističe u društvu. Posebno je veseli da ruši predrasude kada su konji u pitanju. Oduvijek je bila ponosna što može upravljati životinjom od 700 kila. Kako je ranije spomenula, tradicija je nešto oko čega strastveno vodi brigu.

- U mojoj se obitelji generacijama njeguje tradicija uzgoja konja. Poseban utjecaj na mene u prenošenju tradicije imao je djed koji je živio od konja. Smatram da je svijet drugačiji u odnosu na moje djetinjstvo i da su se izgubile velike vrijednosti, nažalost. Nadam se da ću i ja biti ta koja će tradiciju i ljubav prema konjima prenijeti na svoju djecu i da će jednog dana oni preuzeti brigu o njima. Moram napomenuti kako tradicijski godinama moja obitelj sudjeluje na vozočašću konjima na Mariju Bistricu. Djed je uz nekoliko drugih osnovao taj događaj i to za moju obitelj i mene predstavlja poseban dan svake godine, pa tako i ove godine – govori nam dvostruka prvakinja koju sutra možete gledati kako s Alkom predvodi kolonu iz Zlatar Bistrice u Mariju Bistricu.