Zagorske pjesnikinje iz svijeta zdravstva

Što je zajedničko umirovljenoj inženjerki laboratorijske dijagnostike Dragici Reinholz, specijalistici neurologije dr. Sanji Kovačić i primalji Kristini Mrkoci ? Ponajprije svijet rada - zdravstvo. Zatim, šire zavičajno podneblje. Dragica je iz Zlatara (odrasla u Vukancima, općina Mače), Sanja iz Marije Bistrice, a Kristina iz Mača. A rođena je u Vučaku, u donjostubičkome kraju. I ono što ih najviše nadahnjuje svijet je pjesništva. One su naše „zagorske Parunice, koje su pod okriljem grčke boginje Erate, muze lirskog i ljubavnog pjesništva, tijekom 2022. godine predstavile publici svoje pjesničke prvijence, koji su naišli na pozitivan odjek kulturne javnosti. Dragica „Držim se za zrak“, Sanja „Ti se, princezo moja, uvijek smij“, a Kristina „Sasvim nešto ljubavno“. Ovo jesenske promocijske doživljaje jamačno će doživotno pamtiti, što zbog treme i osjećaja odgovornosti, što zbog poticajnog uspjeha i nepodijeljenoga priznanja svoje životne i radne okoline.

Posvećene umijeću liječenja
Dragica je svoj radni vijek počela u medicinsko-biokemijskom laboratoriju u Domu zdravlja Sesvete, a najveći dio provela u zlatarskoj ispostavi Doma zdravlja Krapinsko-zagorske županije. Doktorica Sanja 20 godina radi u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana. Prije toga radila je u Domu zdravlja Zlatar, a ogledala se i u radu sa studentima kao znanstveni asistent na Farmaceutsko- biokemijskom fakultetu. Kristina, nakon što je 1984.godine u Zagrebu završila Srednju školu za medicinske sestre, primaljski smjer, zaposlila se u zagrebačkoj Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj . Počela je raditi na odjelu zdrave novorođenčadi. Nakon rođenja svojeg petog djeteta, 2002. promijenila je odjel i počela raditi na odjelu za intenzivnu njegu prijevremeno rođene djece ili bolesne djece rođene u terminu. Od prije četiri godine na odjelu je post intenzivne skrbi na kojemu se nada dočekati mirovinu. Dakle, 20-tak godina radi s „palčičima“, što je prepoznatljiv naziv za djecu rođenu prije vremena.

Prestali se bojati korone
Osim po promocijama svojih pjesničkih zbirki, zanimalo nas je po čemu će još pamtiti ovu 2022. godinu na odlasku?
-Osim promocije u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića i zlatarskoj Gradskoj knjižnici u rujnu, pamtit ću zauvijek moje unuke koji su me svakodnevno čuvali od prolaznosti, bezličnosti, besmisla i tuge. U radosti i ispunjenju, duhovnom i emotivnom, učimo od djece prave vrijednosti života- kaže Dragica, a dr. Sanja naglašava:
-Ova, 2022. godina, bila je, zapravo, lijepa. Prestali smo se bojati korone kao ranije (jer je prevladao soj virusa koji nije toliko strašan). Vratiti smo se druženjima i počeli smo više cijeniti te male velike radosti. I još je važno u ovom kontekstu naglasiti kako sam se ove godine podosta družila s pjesnikinjama i pjesnicima, što mi je predivno jer se volim družiti s pjesničkim dušama. Iz nekog razloga me to umiruje…

A Kristina će 2022. pamtiti po svojoj prvoj pjesničkoj nagradi: -Na Recitalu ljubavne poezije "Željka Boc", koji organizira Općinska knjižnica i čitaonica u Mariji Bistrici, osvojila sam drugu nagradu stručnog žirija za pjesmu „Slika“, što mi je veliko ohrabrenje. O putu do izdavanja prve zbirke iskustva  su različita.  Za Dragicu odluka  i hrabrost su  najvažniji i najteži dio puta. -Izaći iz svoje sigurne zone, prekoračiti vlastiti prag i uputiti se u svijet koji ne poznajete je, dakako, izazov i smjelost. Kad se napravi taj prvi , najvažniji, korak, on  dalje polako vodi do cilja. Dr. Sanja nije osjećala neke teškoće na putu do objavljivanja svojega pjesničkog prvijenca, što ponajprije zahvaljuje svojem uredniku,  prof. Marinku Micaku i  suprugu Bruni, tajniku Muzeja Hrvatskog zagorja. Njih su dvojica  odradili  sve tehničke zadaće , a Sanju su , s vremena na vrijeme, pitali je li suglasna s ovim ili onim. Miljenica,  kćer  Nika, glazbena studentica u Osijeku, napravila je naslovnicu  i put do promocije bio je otvoren.  

Iskustvo Kristine je drukčije, jer ponajprije put do izdavanja zbirke bio joj je nepoznanica. Sama je našla lektora, a rješenje naslovnice potpisala je članica šire obitelji Ana Lukina, visokoobrazovana likovna umjetnica. K tome, tražila je sponzore, a savjetom i novčano pomogla su i djeca, te brat Krešimir sa suprugom Marijom.  Kristina pjeva isključivo o ljubavi žene i muškarca , a u ljubavne stihove često se skriju  motivi mora,rijeka, ljeta, jeseni...Svoj prvijenac „Sasvim nešto ljubavno“ posvetila je suprugu Franji, koji je umro prije dvije godine.

Ljubav, dobrota i radost

Doktorici Sanji muze su naklonjene najčešće kasno popodne. Katkad i noću, ali tada do jutra zaboravi stihove koji joj pokvare san. Neki i  „prežive“.

-Moja najvažnija tema je misterij života. Opisujem ga kroz rođenje, smrt, ljubav, tugu, radost, promatranje određenih pojava u ovom divnom matriksu u kojem smo se našli nekom nebeskom logikom- spominje  dobitnica Državne nagrade za volontiranje, najvišeg priznanja na području volonterstva u Republici Hrvatskoj 2015. godine.

 Ljubav, dobrota i radost Dragičine su teme, ne samo u pjesništvu, jer piše i priče. Stihove katkada i sanja, pa ih ujutro zapiše, premda ima i onih koji odlete u svemir. Za nju su „ pjesnici  ljudi koji žive u miru sa sobom i sa ostatkom svijeta“.

I ovdje priči o trima pjesnički talentiranim damama nije kraj,  jer Kristina pjeva u KUD-u u Zlatar Bistrici, voli šetnje sa psom i putovanja, a srcu su joj prirasli stihovi Vesne Parun , Josipa Pupačića, Antuna Branka Šimića, Dobriše Cesarića... Slušanje glazbe zadovoljstvom ispunjava i dr. Sanju, koja , kao i Kristina, pjeva u zboru u Mariji Bistrici  i malom vokalnom sastavu. Posjećuje sve moguće koncerte, ponajprije one  rock glazbe, ali i bluesa i jazza. Pjesnički joj je uzor, dakako, velika Vesna čiji se život ugasio 25. listopada 2010. godine u bolnici u Stubičkim Toplicama.  Za uglednu liječnicu  Vesna je „kraljica hrvatskog ženskog pjesništva“. A Dragica se ne usudi govoriti o velikim pjesnicima kao  svojim uzorima, jer uz Vesnin su bok  Cvetajeva,  nedavno preminuli Ivica Jembrih, Ujević, Šimić... ali i krapinska poetesa Marija Lamot. K tome i slika i sudjeluje na izložbama. Srcu joj je prirasla i književnica Ivana Bodrožić, koja je na omotu Dragičine zbirke napisala  kako „samozatajno, blago i jasno govori o onome  što zna; o životu koji je ponekad pun obilja, ponekad okrutan, često nepredvidiv i nepravedan, ali uvijek lijep, samo ako mu se otvorimo i priznamo da je veći od nas“.