Zagorski planinari na vrhu svijeta
Autor
Senka Susović
Nisu prošla ni dva mjeseca otkako su zagorski planinari osvojili najviši vrh Zapadne Europe, Mont Blanc, visok 4.810 met
Na put su krenuli sredinom listopada u sklopu deseteročlane ekipe kao članovi Saveza gorskih vodiča koju su uz njih činili planinari iz Zagreba, Karlovca, Đakova i Slovenije, predvođeni Vladimirom Mesarićem, jedinim gorskim vodičem s međunarodnom licencom.
Bila je to edukativna ekspedicija kroz koju su planinari trebali vidjeti kako u jednoj siromašnoj i politički krajnje nestabilnoj zemlji, Nepalu, unatoč svim nedaćama funkcionira planinski turizam, te naučiti kako djelovati prilikom penjanja na planinu u ekstremnim uvjetima. Krenuvši iz Zagreba avionom, uz presjedanje u Beču, nakon osam sati doputovali su u Kathmandu, glavni grad Nepala, u kojem su proveli dva dana, odakle su se lokalnim letom uputili u maleni gradić Luklu, smješten na Himalaji na visini od 2.846 metara.
Organizirani kaos
-Nakon što smo se suočili s nevjerojatno organiziranim kaosom u Kathmanduu na čijim smo ulicama susreli velik broj napuštene djece i u kojoj smo shvatili da se kupujući robu obavezno treba cjenjkati bez obzira trebate li mlijeko ili brod, u Lukli smo se susreli s jedinstvenom avionskom pistom koja se nalazi na kosini, a na čijem je kraju provalija. Na nju mogu slijetati samo mali avioni do 20 putnika- doznajemo od zagorskih planinara.
Kako bi se aklimatizirala, mala je ekspedicija odlučila uspon svladavati postepeno, pa su se tako dnevno penjali po 600 metara oko 6 sati dnevno, ovisno o strmini koja je bila pred njima. Tijekom puta, non-stop su nailazili na grupice planinara koji su se zbog zdravstvenih problema i nepripremljenosti na vrlo rijedak zrak te zbog velikih hladnoća, vraćali natrag, ne osvojivši vrh. Na žalost, već drugi dan i sami su doživjeli neugodno iznenađenje kada je neočekivano na visini od 3.600 metara pao snijeg koji je sa sobom donio i vrlo hladno vrijeme.
-Sada je u Nepalu jesen, a ovo smo vrijeme izabrali kako bismo izbjegli vrijeme monsuma, odnosno padalina. Nažalost, pao je snijeg koji je u planini na nekim mjestima dosezao visinu od 30 do 40 cm snijega, a temperatura se spustila i preko 20 stupnjeva ispod nule što nam je dodatno otežalo kretanje. Deset dana penjali smo se i spuštali, te prolazili kroz snijeg u planinama, odnosno blato u dolinama kako bismo došli do visine od 4.800 metara odakle je počeo pravi uspon- ispričali su planinari.
Izgubljeni u magli
Jedan im je dan trebao do baznog logora na visini od 5.300 m, te još jedan do visinskog logora na 5.800 m gdje su prespavali pod šatorom na klisuri okruženoj morem snijega i leda. Od tuda su 2. studenog, zabundani krenuli su prema vrhu do kojeg im je trebalo preko 6 sati i za kojeg prethodno morate ishoditi posebne dozvole. -Dvjestotinjak metara prije samog vrha skoro smo odustali jer smo se izgubili u gustoj magli i oblaku. Potpuno smo izgubili orijentaciju i taman kada smo se namjeravali vratiti, iz magle je izronio mladi, nizozemski bračni par predvođen nepalskim vodičem koji je na nogama imao obične platnene tenisice i koji nam je rekao da smo od vrha udaljeni tek dvjestotinjak metara. Slijedeći njihove tragove izvukli smo se iz magle i na koncu došli do samog vrha, ledenog šiljka kojeg smo osvojili uz pomoć cepina i dereza. S obzirom na vrlo rijedak zrak, na sam vrh uspelo nas se osam, među kojima svi Zagorci- ponosno su naglasili naši sugovornici.
Ovaj uspon, o kojem su maštali dvije godine, iako za sve njih najteži i najviši do sada, zbog svega što su vidjeli i naučili, zbog ljudi koje su upoznali, unatoč svim proživljenim teškoćama, bio je prekrasno, dragocjeno iskustvo kojeg će se, kažu, sjećati cijeloga života.
Na svojim planinskim ekspedicijama, planinari doživljavaju i niz komičnih situacija kojih nije nedostajalo i prilikom uspona na Mera Peak. Naši su Zagorci tijekom posljednjeg uspona, noći provodili uglavnom u pastirskim kolibama koje su pune rupa i unatoč propuhu ipak pružaju kakav takav zaklon. -Ognjišta su mala, bez dimnjaka i nemoguće je zagrijati prostoriju, no zapaljena vatra mnogo im je značila, jednako kao i tamošnjim stanovnicima koji zbog skupog grijanja i poreza kojeg plaćaju na ogrjev rijetko lože, a kako bi se ugrijali svako malo su navraćali u njihovu kolibu. Problem je bio što uopće nisu navikli zatvarati vrata te smo većinu vremena proveli objašnjavajući im da vrata moraju zatvarati kako bi brže zagrijali prostoriju, no bez uspjeha. S obzirom da smo baš svima morali vikati da zatvaraju vrata, silno nas je iznenadio mališan koji je odmah nakon ulaska bez prethodnog upozorenja sam zatvorio vrata. Konstatirali smo složno da je riječ o budućem nepalskom predsjedniku- uz smijeh su nam ispričali zagorski planinari.
