Zagorski umirovljenik: 'Svoj vinograd obilazim vozeći se Mercedesom između redova'

Umirovljeni ugostitelj Stjepan Vranić (68) iz Martinišća, zagorskoj javnosti poznat pod nadimkom 'Lisica', kojeg je dobio po svom ugostiteljskom objektu, odnosno kleti 'Zlatna lisica', proslavio je pedeset godina rada u ugostiteljstvu. No, prvi dodiri s ugostiteljstvom bili su i ranije, točnije 1964. godine, kada je počeo naukovanje za kuhara u tada poznatom ugostiteljskom poduzeću Zagorje-Zabok, ujedno pohađajući i kuharsku školu u Zagrebu.

Kuharska karijera

-U moje vrijeme stvari su funkcionirale tako da si prvo morao naći zaposlenje u firmi i tek tada si išao u školu, jer te je firma školovala i po završetku školovanja si se automatski zaposlio u toj firmi. Tako sam se i ja po završetku školovanja zaposlio u poduzeću Zagorje-Zabok, radio u restoranima u Zaboku, Bedekovčini, Humu na Sutli, Tranzit baru. Nakon toga sam 1976. otvorio Trgocentrovu Društvenu prehranu u Zaboku, a 1978. sam se zaposlio kao rukovoditelj društvenog standarda u Zivtu, gdje sam bio do 1990. godine, kada su me po sili zakona umirovili – ispričao nam je Vranić, koji nije mogao 'mirovati', već je 1994. godine otvorio svoj restoran 'Zlatna lisica', koji je ubrzo nadaleko postao poznat po svojim 'kobasicama na metre'.

Kad je bio 'mlađan lovac'

Ipak, prije dvije godine sasvim se povukao iz ugostiteljskog posla, a svoj je restoran, u kojeg i dalje rado zalazi, dao u najam. Osim po svom ugostiteljskom stažu, Vranić je poznat i kao strastveni lovac, koji je zbog te svoje strasti proputovao i 'pola svijeta'. -Sad je 50 godina kako sam lovac i u ono vrijeme sam bio najmlađi lovac u čitavoj Jugoslaviji, jer sam sa 17 godina došao u lovačko društvo. Lovom sam se bavio vrlo aktivno, lovili smo po cijeloj Jugoslaviji koju sam prošao uzduž i poprijeko, a najviše smo voljeli loviti u Sloveniji. Bio sam i u Mađarskoj, zatim tadašnjoj Čehoslovačkoj, u Rusiji, a kasnije, 1995. godine, bio sam u lovu i u Južnoafričkoj Republici, gdje smo najviše lovili antilope, zebre i zvijeri – prepričao nam je Vranić.

Mercedesom po trsju

Iako se ugostiteljstvom i lovom više ne bavi aktivno, Vranić ni u svojim umirovljeničkim danima ne miruje.

-Aktivan sam koliko mogu biti, još uvijek pratim svoje tri udruge: lovačko društvo, Udrugu vinara Barilček Veliko Trgovišće i Zagorsku udrugu uzgajivača konja Zabok. Još uvijek imam konje, shetladnske ponye, a prije sam imao i hrvatske hladnokrvnjake. Imao sam svakakvih avantura s konjima, a jednom sam imao i tešku sobraćajku s njima. Konji su se preprašili, dvanaest ljudi se 'prehitilo', bilo je puno povrijeđenih tako da sad samo uživam u tim svojim malim konjima. Bavim se i vinogradarstvom te podrumarstvom. Imam pet tisuća trsova, prepustio sam sinu da to sad obrađuje, jer meni je sad već teže to raditi, ali svoj vinograd sam uredio na način da ga mogu 'vižitirati' sa svojim autom, mercedesom – rekao nam je Vranić te nam svoje neobično 'vižitiranje' vinograda i demonstrirao.

Nekad i sad

Kao jednog od najiskusnijih zagorskih ugostitelja, Varnića smo pitali koje su glavne razlike u ugostiteljstvu danas i ugostiteljstvu prije 50 godina. -Razlike u ugostiteljstvu danas i prije pola stoljeća su ogromne. U ono vrijeme ugostiteljska škola postojala je samo u Dubrovniku i Zagrebu, dok ih je danas čak nekoliko su samom Zagorju. Znači, puno se ugostitelja školuje, ali malo ih se aktivira u svome zanatu. U ono vrijeme, u turističkim mjestima kao što su Krapinske, Stubičke i Tuheljske Toplice te Zabok i Bedekovčina, bilo nas je sveukupno samo četiri kuhara. A danas ih ima puno koju tu školu završe, a nakon toga taj posao ili ne žele raditi ili ga nisu izučili pa ga ne znaju raditi. I zato ugostitelji teško pronalaze radnu snagu. A mi smo tada bili izučeni, znali smo raditi i htjeli smo raditi. I u ugostiteljstvu se tada strahovito puno radilo. Danas svaki gleda na sat, kad ide doma. U ono vrijeme, kad sam ja počeo raditi, ja nisam ni znao da se radi osam sati dnevno. Radili smo svaki dan od jutra do noći – usporedio je Vranić svoju branšu nekad i sad.

Savjet mladima

Mladim ljudima koji se žele baviti ugostiteljstvom, Vranić je poručio da moraju shvatiti da je riječ o jednoj od najtežih privrednih grana. -Ugostiteljstvo nije kao građevina, gdje upališ mješalicu, radiš beton, ugasiš mješalicu, opereš je i ideš doma. U ugostiteljstvu se treba raditi dan i noć, ako želiš nešto zaraditi i biti atraktivan. Radeći u ugostiteljstvu čovjek se, kak bi mi Zagorci rekli, 'razdere', jer mora jako puno raditi ako želi opstati. A kad puno radiš, onda se i puno trošiš. Dakle, ako želite uspjeti u ugostiteljstvu, jednostavno morate zaboraviti osmosatno radno vrijeme – poručio je Vranić.