Čemu ne graditi nuklearku, kad smo okruženi njima!
Autor
Sebastijan Fuštin
Najava Slovenije da bi u Krškom mogla izgraditi i drugi nuklearni reaktor zaintrigirala je i hrvatsku javnost jer osim š
.jpg&width=0&height=600&vAlign=top&hAlign=center&quality=60)
Ivica Bašić osnovnu školu je završio u Zaboku, srednju elektrotehničku u Zagrebu a dodiplomski, poslijediplomski i doktorski studij s naglaskom na nuklearnoj tehnici na Zavodu za visoki napon i energetiku elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu (FER), gdje trenutačno radi na doktorskoj radnji. U NE Krško proveo je 15 godina. Završio je tečaj za operatera u nuklearnoj elektrani, a od 1998. bio je glavni inžinjer za sigurnosne analize u nuklearki. Nakon modernizacije Krškog, projekta povećanja snage i zamjene parageneratora te nedostataka novijih razvojnih projekata, 2005. odlučio je s partnerom dr. sci. Ivanom Vrbanićem osnovati tvrtku APoSS Analize pouzdanosti i sigurnosti sustava d.o.o. za usluge i inženjering. APoSS d.o.o. danas radi po cijelom svijetu. Eksperti su Međunarodne atomske agencije u Beču (IAEA). Sudjelovali su u više misija u Japanu, Koreji, Pakistanu, Iranu, Indiji, Slovačkoj i Švedskoj. Bave se vjerojatnosnim i determinističkim analizama nuklerane sigurnosti.
ZL: Slovenija je najavila gradnju drugog reaktora u Krškom. O čemu se zapravo radi u tom projektu?
Bašić: Slovenska Vlada je u listopadu 2006. prihvatila osnove za 35 najznačajnija razvojna projekta u Republici Sloveniji. Jedan od tih projekata je i izgradnja novog elektro-energetskog objekta i tako snižavanje ovisnosti o uvozu električne energije. Slovenija danas uvozi dvadesetak posto električne energije, mi u Hrvatskoj između 18 i 20%. Nakon složenije analize, zaključili su da je jedina mogućnost, osim modernizacije TE Šoštanj, izgradnja novog bloka NE Krško. Zašto Krško? Zato jer je lokacija poznata i istražena. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća izvršene su seizmičke, geotehničke i klimatološke analize, a lokacija i sam projekt NE Krško su bili predmetom nekoliko međunarodnih nezavisnih pregleda i ocjena. Osim toga, nije zanemariva pouzdana i sigurna proizvodnja NE Krško od 1981. s punom snagom i proizvodnjom od oko 5.3 TWh godišnje. Krško distribuira električnu energiju 50% u Sloveniju (oko 20% ukupne potrošnje električne energije) i 50% u Hrvatsku (oko 16% ukupne potrošnje Hrvatske). Do sada nije bilo nikakvih problema. Lokalna zajednica, ali i javnost u cjelini je uglavnom na strani nuklearne tehnologije i za sada nemaju ništa protiv da se izgradi blok 2. Slovenija još nije odabrala koja će biti upotrebljena tehnologija jer postoji više mogućnosti, ali nekako najvjerojatnija su dva koncepta, oba lakovodnih reaktora pod tlakom: Westinghouse (SAD) AP 1000 ili Arevin (Francuska) EPR od 1400 MW kakav se trenutno gradi u Finskoj. Tvrtka koja je suvlasnik Krškog 1 već danas radi pripremne studije izvedivosti. Oni misle da će 2012. doći do pripreme ugovora i provedbe natječaja, tako da bi između 2017. i 2018. završili elektranu i stavili je u komercijalni pogon. Možda malo preambiciozno s obzirom na svjetske trendove gradnje od 5 do 8 godina.
ZL: I sami ste spomenuli da ne postoji razlog da novi nuklearni blok ne bude pored već postojećeg. Traženjem nove lokacije počinju problemi.
Bašić: Tako je, danas je najteže doći do lokacije za gradnju bilo kakvog energetskog objekta. Problemi se spominju pri odabiru lokacija svuda po svijetu. U Sloveniji, gdje je samo jedna elektrana i prostora ima dovoljno, a pozitivno je mišljenje javnosti, takvih izraženih problema ne bi smjelo biti. Inače je starim ugovorom između Slovenije i Hrvatske iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, druga nuklearna elektrana trebala biti na hrvatskoj strani, u Prevlaci na rijeci Savi nizvodno od grada Zagreba. Već je bilo osnovano poduzeće u izgradnji i započeta istraživanja. Naime, trebali smo kao suvlasnici imati dvije elektrane, ali je nakon 1985. i Černobila došlo do moratorija istraživanja i gradnji nuklearnih objekata. Novim urbanističkim planovima u samostalnoj Hrvatskoj, od 1999. ne postoji lokacija za izgradnju nuklearke pa čak ni termoelektrane. Tako se Slovenija odlučila graditi svoju elektranu samostalno na svom području. Postoje neki neformalni kontakti, što su mi rekli u Gene-energiji, s upravom HEP-a, ali za sada ništa javno nije objavljeno. Mi se borimo preko Hrvatskog nuklearnog društva, a zalagao sam se i osobno kao član Savjeta za gospodarstvo i održivi razvoj SDP-a, da se nuklearna opcija stavi u izborni program i energetsku strategiju u skladu s postojećom strategijom Instituta „Hrvoje Požar“ iz 2003. godine, ali to je bilo bezuspješno. Do prošlotjedne izjave ministra Polančeca, niti jedna stranka u Hrvatskoj nije željela javno reći da li bi išla u projekt nuklearke jer se boje mišljenja svojih birača, odnosno posljedica na izborne rezultate. Zapravo nitko ne želi potencirati stvari koje javnost, bili to racionalni ili iracionalni strahovi, ne želi čuti. Nažalost, istraživanja pokazuju da je hrvatska javnost trenutno protiv izgradnje nuklearke.
ZL: Zašto je tolika negativna percepcija javnosti? Osim Černobila i Otoka Tri milje u Americi, havarija nije bilo. Nedavno je u Japanu došlo do manjeg istjecanja radioaktivnih čestica. Zapravo, s nuklearkama nema nekih većih problema.
Bašić: U Japanu je na elektrani Kawashaki došlo do požara na jednom od energetskih transformatora, koji ne spadaju u nuklearni dio elektrane, te zapljuskivanja manje količine niskoradioaktivne vode iz bazena za istrošeno gorivo u drenažni sustav zbog potresa magnitude 6.8. Požari uslijed meteoroloških uvijeta ili potresa događaju se i u normalnim elektranama. Mi bi zapravo svi željeli živjeti u ekološki čistom prostoru i baviti se turizmom, ekološkom proizvodnjom ili slično, ali kao pojedinci ne živimo baš u skladu s principima održivog razvoja i štednje, na primjer gasiti svjetlo na hodnicima ili manje se voziti osobnim vozilima. Teško se odreći prednosti modernog življenja poput perilica za rublje ili suđe. No, nitko ne gleda što je iza toga. To je tehnološki razvoj. Vi morate djecu odgajati od 1. razreda osnovne škole da ne osjećaju otpor prema tehnološkom razvoju, prirodoslovnim i tehničkim predmetima (matematici, kemiji, fizici, tehničkom odgoju pa i ekologiji koja nije dovoljno zastupljena). Kod nas je došlo do poremećaja: programi za navedene predmete su zastarjeli, neadekvatno se predaju ili su prezahtjevni za prosječnu populaciju, pa ih djeca jednostavno odbacuju. Pogledajte današnji Jutarnji list (o.a., 03.03.) i članak o matematičkom programu za gimnazijalce. Kad pogledate knjige iz npr. Tehničkog odgoja u osnovnoj školi vidjet ćete vjetroelektrane ili hidroelektrane, kao primjer čiste energije. No, nitko ne sagledava njihov vanjski (eksterni) utjecaj na okoliš. Kad proizvedete jedan kubik betona za temelje ili čelik za stup, već ste koristili veću količinu energije i izbacili određenu količinu ugljičnog dioksida, narušili prirodnu ravnotežu te već time taj izvor energije nije potpuno „obnovljiv“. Sad je pitanje da li napraviti nuklearku pa imate 1000 MWe na izvoru velike gustoće, dakle jedan manji objekt, ili ćete sagraditi 1000 vjetroelektrana na ogromnom prostoru koje imaju nizak koeficijent iskoristivosti, jer vjetroelektrana je otprilike 1 MW, i reći da proizvodite obnovljivu energiju ali za koju morate osigurati još 1000 MWe rezerve kad vjetra nema. Ja sam uvijek za konsenzus. Međutim, najskuplja energija jest ona koju nemate, a mi zadnjih 20 godina na području energetike nismo učinili ništa sem povećanja snage NE Krško (eto, samo zamjenom parogeneratora te manjim modifikacijama i promjenom režima pogona dobili smo na pragu elektrane 40-tak novih MW instaliranih upravo koliko će HEP dobivati iz HE Lešće poplavljivanjem većeg dijela korita rijeke Dobre). Energetičari, stručna javnost se trudi da se bilo kakav energetski program ugradi u strategije razvoja Republike Hrvatske, no to se nikako ne događa jer se o tom u predizborno vrijeme ne govori, a mi smo stalno u nekom predizbornom dobu.
ZL: Vi se zalažete za gradnju nuklerke?
Bašić: Ja se kao energetičar zalažem za nuklearke jer smatram da je energija dobivena fizijom (sadašnja generacija elektrana) jedina koja može pomoći civilizaciji da premosti šok od presušivanja naftnih rezervi do tehničkih rješenja za pridobivanje električne energije fuzijom iz izotopa vodika, ali kao građanin pokušavam problem sagledati pozitivnim lokalnim djelovanjem. Hajdemo djecu prvo učiti da štede energiju, da izoliramo kuće s minimalno 10 cm kamene vune ili stiropora i smanjimo potrebe za grijanjem, idemo gasiti rasvjetu gdje nije potrebna, zamijenimo žarulje javne rasvjete s onima koje troše manje energije, itd za što je potreban nacionalni konsenzus i dobar Vladin program. Međutim i dalje će postojati problem bazne energije jer će se nakon 2015. gasiti termoelektrane u Hrvatskoj zbog isteka životnog vijeka i nama će nedostajati od 1200 do 2000 MWe (uze željeni gospodarski rast od 5%). To je znači predmet analize i hrvatskog nuklearnog društva te ostalih udruga energetičara Hrvatske. To bi nam svima trebao biti fokus – nakon 2017. moramo pronaći alternativu, a uz to valjda će doći do gospodarskog rasta, a time i dalje povećanje potrebe za električnom energijom.
ZL: Energije treba sve više. Teško da možemo napraviti još hidroelektrana.
Bašić: Postoji studija Instituta Hrvoje Požar iz 2003. koja je lijepo zaključila da u Hrvatskoj imamo rezerve od 12 TWh vodenih tokova, 6 TWh smo potrošili postojećim hidroelektranama, još bi se konvencionalno moglo iskoristiti 3, s time da se poplavi veće područje. Ja ne ulazim u točnost i pouzdanost njihovih istraživanja, ali dok boljih nema jednostavno vjerujem u njih. Vi ne možete graditi hidoelektrane bez većeg poplavljivanja. Postoji opcija za solarne kolektore; ne mislim za grijanje vode, nego upotrebu fotonaponskih ćelija. Postoje vjetroelektrane i postoji mogućnost korištenja geotermalne energije. To je jedan od velikih programa u Europskoj uniji. Zapravo bi izgradnja privatnih kuće mogla ići u smjeru iskorištavaja geotermalne energije prostora oko njih. Postavite toplotne pumpe i koristite relativno nisku, ali konstantnu temperaturu zemlje na dubini od 0.8 m i niže, za podizanje temperature u izlaznoj petlji i time zagrijavanje prostora. To je još u razvoju jer država mora dati povoljne kredite privatnim osobama (ili barem ukinuti PDV) budući su početne investicije vrlo velike (od nabavke opreme do ukopavanja velike količine cijevi). Umjesto približno 3500 eura za ugradnju klasičnog centralnog grijanja, morate uložiti između 6000 i 8000 eura. Država tu mora imati svoj program i subvencije da bi se građani privatno odlučili na to.
ZL: Biodizel i bioetanol?
Bašić: To je dobra stvar, ali se na tržištu pokazalo da on uzrokuje povećanje cijene hrane. Otkad se Amerika počela prebacivati na proizvodnju bioetanola od kukuruza, došlo je do poremećaja. Oni sada žele nadoknaditi klasičnu potrošnju goriva za vozila s oko 15% bioetanola, gdje su najveći potrošači na svijetu, s time da će bioetanol proizvoditi iz kukuruza. Što se događa? Cijena hrane se povećala 20-tak posto. Tu je taj nesrazmjer. I u Hrvatskoj postoje veliki planovi. Mi danas, čini mi se, uvozimo hrane za 2 milijarde dolara, pa je teško vjerovati da mi možemo proizvesti biodizel ili etanol u dovoljnoj mjeri da bi pokretali svoja vozila. Za sada moramo nekako samanjiti ulazni uvoz mazuta, za termoeletrane i usmjeriti taj dio naftnih derivata u promet. Postoji više opcija koje vrijede, kao što sam spomenuo. Nas nuklearce podcrtavaju kao nekakve lobiste, mada mi to nismo, ali mi se zalažemo za izradu programa i usporedimo sve moguće energetske strategije. Ako uzmete web stranice političkih stranaka u Hrvatskoj vidjet ćete da nema niti riječi o tome kako misle u sljedećih 10-20 godina riješiti energetski problem. Nije strategija bilo niti prije pa smo zapravo već potrošili 20-tak godina i zakasnili s odabirom strategije, lokacija za potencijalne energetske objekte (neovisno za koje se odlučimo) do školovanja potrebnog inženjerskog kadra. Možete pokušavati djelovati, ali to se teško pomiče danas.
ZL: Ljude najviše plaši opasnost od nuklearnih elektrana. Pa kolika je zapravo ona?
Bašić: Nove nuklearne elektrane se grade s već projektnom vrijednošću nezgode od otprilike 1E-5/godinu (znači jedan takav projektni događaj na 100.000 godina pogona, uz poznate posljedice i ograničeni radioaktivni ispust, a životni vijek elektrana je 40-60 godina što znači da je ukupna vjerojatnost takvog događaja 4-6 E-4). To je, usporedbe radi, niža vjerojatnost od mogućnosti da stradate u vožnji osobnim automobilom, da vas udari moždana ili srčana kap ili poginete pri padu aviona. Problem jest da nuklearna tehnologija ima predznak opasnosti zbog dviju većih nesreća u kojima je de facto poginulo manje ljudi (na Tree Miles Island nitko nije poginuo, a ispušteno zračenje je bilo niže od godišnje doze prirodnog na toj lokaciji) od kemijske nesreće u Bhopalu (Indija). Tehničko-tehnološki problemi su danas malo vjerojatni jer se nove nuklearke grade sa po čak tri nezavisna sistema za hlađenje reaktora, za gašenje reaktora i za zaštitu zaštitne zgrade reaktora („containment“). Nove elektrane, poput novog Arevinog EPR u Finskoj ili zadnje generacije u Švicarskoj, Njemačkoj i Japanu su već projektirane da izdrže čak i pada aviona, Boinga 747. Ocjena jest da bi takav pad izdržala i stara elektrana Krško, a nova će gotovo sigurno biti i projektirana na takvu nezgodu.
ZL: To je zapravo zaštita od terorizma?
Bašić: Teško je reći protiv terorizma, zato što je terorizam stvar države. Koliko je država sigurna sa svojim sistemom nadzora, toliko je nuklearka sigurna. Teroristi uglavnom neće napraviti isti scenarij napada kao u New Yorku 11. rujna. Oni evoluiraju i usavršavaju se, ali tako i država može evoluirati u sigurnosnim principima. Vjerojatnost nasumične („random“) nesreće u nuklearnoj elektrani uslijed ispada neke važne komponente, sistema ili strukture je nizak (niži od vjerojatnosti da vam otkažu kočnice na osobnom vozilu). Moguće su tu male nesreće kao što se dogodilo u Japanu. Dogodi se potres i zapali se transformator. Može se dogoditi da dođe do radioaktivnog istjecanja u containmentu na nekom manjem cjevovodu. Ako pukne cjevčica od 2 cm ili dođe do curenja neke veće komponente na brtvama, dođe do lokalnog ispusta, ali ta se voda dekontaminira i sprema u odlagalište do potpunog radioaktivnog raspada. Nema tu nikakvog direktnog ispusta u okoliš.
ZL: Ljudi se jako boje i odlagališta nuklearnog otpada.
Bašić: Ljudi su prečesto fokusirani na srednje i nisko radioaktivne otpade. Tu se radi o kontaminiranoj odjeći, uporabnim predmetima ljudi koji rade na objektu ili smoli pročistača vode u sistemima. Ja sam u svom radnom vijeku u nuklearci hodao po tehnološkom objektu (i sad idem) i bio sam izložen radijaciji, ali unutar dozvoljenih granica za profesionalca. To su doze uglavnom niže od onih koje dobijete na prekooceanskim letovima (iznad 10.000m). Kontaminirana odjeća i rukavice se spremaju u bačve čija površinska doza ne premašuje na nekim mjestima normalne doze u okolišu. Postoje područja na zemlji sa strašno velikim tzv. pozadinskim zračenjem. U Finskoj unutar 70 godina čovjek dobije prirodnog zračenja od okoliša više nego u Poljskoj. Tako ako ste na primjer operater u nuklearki i primite svoju maksimalnu dozu tijekom radnog vijeka, ne dosežete dozu koju primi obični stanovnik Finske. Ako ste deblji više ste izloženi radijaciji jer vaša unutarnja razgradnja kalija i drugih izotopa unesenih hranom i pićem ne izlazi iz vašeg tijela kao kod nekog tko nema toliko masnog tkiva. Ako živite u zgradi od betona ili boravite u podrumu (klijeti?), vi svakako primate radijaciju uslijed prirodnog raspada radona iz tog betona ili ste izloženi i inhalaciji istog. Unatoč znanstvenim činjenicama iracionalan strah od radijacije je uobičajen problem pojedinca. Drugo, ljudi se boje nesreća, mada je vjerojatnost manja nego od stradanja u prometu. Isto kao u avionu. Ljudi se užasno boje leta avionom, a zapravo avionske nesreće, bez obzira koliko se pisalo o tome, imaju gotovo nikakav efekt na populaciju koja svakodnevno koristi to prometno sredstvo. To su iracionalni strahovi protiv kojih se ne možete boriti. Možete se boriti kroz obrazovni sustav da klincima od malih nogu objašnjavate što je rizik od tehnoloških procesa i dostignuća. Pazite, i mobitel ima elektro-magnetsko zračenje koje prinosite uhu znači i mekanom tkivu mozga i čije utjecaje još uvijek nismo sagledali jer se radi o njegovoj kratkoročnoj primjeni (desetak godina u širokoj primjeni). Svakako se ne preporučava baš razgovarati satima. Visoko radioaktivni „otpad“ nazivaju istrošenim gorivom iz reaktora. Ali pazite, gorivo koje je jednom ozračeno u nuklearnom reaktoru predstavlja bogatstvo jer normalno istrošite 5-6 posto urana 235 u gorivu. Kada vi taj gorivi element nakon tri godine izvadite i stavite u bazen za hlađenje istrošenog goriva, on je potencijalno gorivo za IV. generaciju nuklearki (koje još nisu u komercijalnoj upotrebi) ili, prerađeno, može se koristiti ponovo u ovoj generaciji reaktora. Vi gorivo iz Krškog danas možete prodati da se u Francuskoj, Engleskoj ili Rusiji izvadi „neizgoreni“ uran 235, plutonij i napravi miješano gorivo koje se koristi u drugim elektranama. Druga stvar je da li će se to u bliskoj budućnosti napraviti. Trenutačno ga elektrana mora uskladištiti, hladiti i zaštititi. Gorivo je u bazenu i iznad njega je minimalno osam metara vode. Trenutačno nitko ne misli stavljati gorive elemente u podzemna skladišta jer predstavljaju mogućnost eksploatacije u budućnosti. Što će se dogoditi s tehnologijom nitko ne zna, ali po projektu je izgrađen bazen sposoban primiti istrošeno gorivo tijekom radnog vijeka od 60 godina. Znači, vi nećete iz Krškog to voziti jer imate bazen u koji ćete gorivo spremiti.
ZL: Nuklearna elektrana s druge strane donosi korist lokalnoj zajednici i kroz visoke ekološke rente.
Bašić: Ako imate NE Krško onda lokalna zajednica dobiva velike novce od toga što je potencijalno izložena zračenju. Ljudi zaboravljaju da ne postoji tehnički problem odlagališta. Da je Černobil imao zaštitnu posudu reaktora projektiranu po istim principima kakve imaju moderne zapadne elektrane iste godine proizvodnje, zgrada im se ne bi razletjela. Vi ste imali elektranu koja je projektirana po principu da je dovoljna zaštita primarnog rashladnog kruga kao tlačna granica reaktora, a ne da je potrebna i zaštitna zgrada projektirana na visok tlak i temperaturu. Međutim, ti grafitni reaktori su danas ionako izvan pogona i nema ih u svijetu. Zastarjeli su. Lokalna zajednica u Krškom većinom je za nuklearku jer ima koristi u društvenom pogledu. Grade se ceste, sagradili su srednju tehničku školu i spremaju se graditi fakultet za energetiku. Novac koji dolazi od ekološke rente je popriličan.
ZL: Što točno vi danas radite u nuklearnim pogonima?
Bašić: U Krškom sam bio zadužen za pregled svih modifikacija. Nuklearka je kao živi organizam. Morate mijenjati komponente, sisteme i strukture, digitalne sisteme, upravljanje pumpi. Pitanje je kakav je to utjecaj na elektranu u sigurnosnom pogledu i potrebno je analizirati različitim matematičkim i fizikalnim modelima i računarskim programima. Ono što sad trenutno radimo je vjerojatnosna seizmička studija u Armeniji. Tamo je bio veliki potres i pokušavamo izračunati kakva je vjerojatnost da se sljedeći potres pojavi, koja je njegova amplituda i kakav je utjecaj na sisteme sigurnosti te elektrane. U toj istoj elektrani smo radili studiju lomova svih kritičnih cjevovoda (visok tlak i temperatura) i onda računali tlakove i temperature u prostorima, odnosno gledali utjecaj porasta temperature i tlaka na sigurnosne sustave. Treniran sam i ekspert sam za teške nesreće (u NE Krško bio sam član tehničkog potpornog centra kao ispomoć osoblju kontrolne sobe u primjeru potencijalnih nezgoda) i računao sam posebnim programom propagaciju nesreće kad izgubimo kontrolu reaktora, kad dođe do taljenja jezgre, znači ocjenjivao koliko će se rastaliti, koliko vode treba za hlađenje i drugo. Zadnje vrijeme se bavimo 3D termohidrauličnim analizama ponašanja reaktora i primarnog kruga, te ocjenama novih mogućih početnih događaja i utjecaja na nesreće, koje su posljedice i koje sisteme moramo imati da tu potencijalnu nesreću spriječimo.
ZL: Nuklearna energija danas u Hrvatskoj?
Bašić: Ljudi zaboravljaju da postoji grupa ljudi u Hrvatskoj koja na tome radi, ali to nije u javnosti. Na FER-u postoji grupa ljudi koja radi na novom IRIS reaktoru. Uz Japance i Amerikance oni rade analize za novi inovativni reaktor, manje snage koji se neće tri godine otvarati, koji je zapravo nuklearna baterija. Postoji tvrtka Teh-cut (stara Prvomajska) u Zagrebu koja jedina u Europi proizvodi gornju i donju sapnicu nuklearnog goriva za sve Westinghousove elektrane. S vlasnikom Duškom Radovićem nedavno sam razgovarao ovdje u Zabokyju jer dogovaramo potencijalnu suradnju na nekim projektima. Od 1981. kada je Krško počelo raditi izgubili smo neka znanja. Đuro Đaković je izgubio mogućnost korištenja standarda kvalitete (ASME po SAD regulativi) za nuklearne aplikacije. On ne može danas proizvesti izmjenjivač topline kakav je sedamdesetih proizveo za Krško. Isto se dogodilo s Končarem. Kad se nuklearka modernizirala, mi smo joj povećali snagu za 6.3 posto. To je veliko povećanje, a nije popraćeno u javnosti. No, transformatore smo zamijenili francuskim jer Končar nije mogao na natječaju pokazati da će proizvesti transformator zahtjevanih parametara i kvalitete. Svi se fokusiraju na ekologiju i turizam, ali moramo gledati tamo gdje se stvara dodana vrijednost. Ako uzmete tonu čelika i napravite lopate, dodatna vrijednost je ništa jer lopata košta malo, ali ako od tog istog čelika napravite sapnicu za nuklearno gorivo koja vrijedi desetak tisuća eura, onda je dodana vrijednost od iste tone čelika ogromna. Mi smo taj korak u prizvodnji visoke tehnologije nažalost izgubili osim na vrlo rijetkim primjerima zbog zanosa pojedinaca, a ne smišljene strategije razvoja.
ZL: Koja bi po vama bila najpovoljnija lokacija za nuklearnu elektranu u Hrvatskoj?
Bašić: Da se mene osobno pita, ja bih je gradio tamo gdje je bilo spominjano prije Prevlake - na obali, na Viru. Time bi pojeftinili cijene po kWh jer je more beskonačni ponor topline. Kada gradite u kontinentu kao što je to Krško, onda morate imati rashladne tornjeve jer Savu ili neku drugu rijeku ne smijete grijati više od 3°C. To povećava cijenu. Skeptike i protivnike nuklearne tehnologije koji pitaju koliko bi izgubili na turizmu, pitam: koliko je Francuska izgubila? Ona proizvodi 70% sve električne energije u nuklearkama i ima ih po cijeloj zemlji, pa i na moru. Također bi bila greška da prodamo svoje izvore energije. To se dogodilo u Slovačkoj. Talijani koji nemaju svojih energetskih objekata, koji su u totalnoj dubiozi, imaju najskuplji kWh na svijetu, traže i kupuju lokacije gdje postoje elektrane. Tako su kupili slovačke Mohovce. Na kraju treba reći da smo okruženi nuklearkama. Bugari grade još dvije elektrane (ruski VVER s njemačkim upravljanjem i regulacijom, poprilično dobra kombinacija), Rumunji grade teškovodne reaktore (CANDU), hoćete Sloveniju gdje smo suvlasnici Krškog, hoćete gledati Mađarsku s Paksom, Češku s Temelinom… znači, okruženi smo. Kad dođe do nesreće, u što ne vjerujem, to ne može biti lokalizirano jer takav utjecaj ne poznaje granice. Što preostaje, mi moramo poznavati tehnologiju, imati dobre tehničke potporne centre, dobar sistem javljanja i civilnu zaštitu i tu je uloga Hrvatskog državnog zavoda za nuklearnu sigurnost, da možemo djelovati i protiv nesreća okolo. Kad imate taj sustav izgrađen, onda je i nuklearka u Hrvatskoj mali problem. To je moje mišljenje, ali na kraju moram reći da nikada ne bih gradio elektranu ako je većina javnosti protiv. Više utjecaja bi na zdravlje zajednice prouzročila prolivena žuč nego sam objekt. Moramo promijeniti sustav tehničkog obrazovanja da bi dosegli stupanj većeg podržavanja nuklearne ili bilo kakve druge složenije tehnologije. Neće to biti kako ministar Polančec veli ´ajmo graditi nuklearku´. Moramo izabrati lokaciju i tehnologije, ali i školovati ljude, čitave generacije i stvoriti kritičnu masu ljudi koja bi mogla tu elektranu i inžinjering uspostaviti. Znanje se polako gubi kako ljudi odlaze u penziju, a nove programe kroz fakultete nismo uspostavili.
Za Zagorski list piše: Sebastijan Fuštin
