Čačić više nije najmoćniji političar u regiji

Blijed i umornih očiju Radimir Čačić sporo se uspinjao uskim stepenicama do velike dvorane Hrvatskog novinarskog doma u Perkovčevoj. Bila je hladna, ali zvjezdana siječanjska noć u kojoj se odlučivalo tko će biti treći hrvatski predsjednik.

Čačić nije puno razgovarao tog 10. siječnja u pobjedničkom stožeru Ive Josipovića. Čuo  sam komentare da je „ Ratko nekako utučen“ i „nije baš pri volji“. Dva dana kasnije stiglo je priopćenje iz njegove PR službe da je u petak (8. siječnja 2010.) sudjelovao u prometnoj nesreći u Mađarskoj u kojoj je bilo i smrtno stradalih.

Političke konzekvence

Točno 900 dana nakon susreta u Zagrebu, gledam Čačića. Opet je blijed, nervozan i vruće mu je. Kaposvarski sud nema klimatizirane sudnice, samo mali ventilator koji je nemoćan u velikoj prostoriji s uzavrelim zrakom i emocijama. Prevoditeljica zbog lošeg ozvučenja nije čula da  je sutkinja Čačiću odmjerila godinu plus 10 mjeseci uvjetne kazne što je bijelim Crhyslerom skrivio prometnu nesreću uslijed koje su u mađarskoj škodi poginuli gospodin Lipter i njegova punica.

Ipak se uspostavilo da je nepravomoćna kazna 22 mjeseca, i to uvjetna, na rok kušnje od tri godine. Za to vrijeme Čačić u Mađarskoj ne smije počiniti istovrsno kazneno djelo niti sjesti za upravljač automobila. Da smo modni magazin ili trač novine, zapitao bih se s kim je Čačić bio spornog dana na mađarskoj autocesti, kako su utvrdili vještaci. No, pustimo sad to, zanimaju nas moguće političke posljedice po našu regiju, sjeverozapadnu Hrvatsku, nakon što njezin novi patron jako uzdrman u susjednoj državi.

Zagorje i Međimurje je unatrag 22 godine nove hrvatske države prije Čačića imalo dva gubernatora: Franju Kajfeža pa dugo godina Ivana Jarnjaka. Radimir Čačić 2000. se nametnuo kao vođa ovog dijela Lijepe naše, da bi nakon skoro 12 godina ponovno postao najutjecajniji političar sjevernije od Zagreba. Čačić je, uz Hajdaša Dončića, član Milanoviće Vlade iz našeg kraja, makar se to često zaboravlja. Hoće li Čačić politički preživjeti nakon što je proglašen krivim za prometnu sa smrtnim posljedicama, pitanja je na koje su zadnjih dana mnogi analitičari davali raznorazne odgovore.

Milanović je, naime, odlučio da Čačić ostaje u Vladi i da će pričekati drugostupanjsku presudu. Da li je Milanović trebao smijeniti svojeg vicepremijera za kojega je implicite rekao da je zločesti dečko domaće političke scene, ne može se dati jednoznačan odgovor. Premijer je iz europske prijestolnice poručio i nešto znakovitije, da neće dopustiti javni linč svojeg kolege iz Vlade.

Tu je Milanović pokazao da je u prvom redu čovjek i da nije oportunista koji jedva čeka grešku svojih kolega ili koalicijskih partnera i da ih se odriče kako se komu prohtije samo da sebe zaštiti od moguće političke štete. A i Čačić nije bilo tko, nije samo jedan od ministara, nego drugi ključni faktor za stabilnost koalicijske vlade, pa je Milanović tim oprezniji.

Nezahvalne paralele

Spušta li Milanović letvicu političke odgovornosti i moralnosti koju je visoko postavio u slučaju bivše ministrice zaštite prirode Mirele Holy, zapitao se prvi laburista Lesar i mnogi drugi. Slučaj Holy i Čačić ne mogu se uspoređivati jer se radi o sasvim drugim kriterijima i nekim potpuno različitim „letvicama“.

Holy je podnijela ostavku nakon što je u javnosti procurio njezin e-mail u kojemu traži uslugu za stranačku kolegicu, dok je Čačić vozio automobil i dogodila mu se nesreća. Bit je u tome: tko je što htio ili namjeravao napraviti. Holy je očito s namjerom poslala poruku (makar nije htjela da drugi o njoj raspravljaju jer je pošta, pa i elektronička kod nas tajna, koliko znam)), ali Čačić se sigurno nije htio u velikoj brzini zabiti u drugi autu i želio da netko pritom nastrada.

Kad sjednemo za volan, svi svjesno pristajemo na rizik jer automobil se pokazao kao sredstvo kojim možemo, nažalost, nekog i usmrtiti. Samo je pitanje da li smo nesreću napravili namjero, bilo da smo pijani, drogirani ili divljamo cestom, pa i ona nije baš bila slučajna ili je ona stvarno nesreća, što znači da nije bilo dobre sreće već loše. Čačićev slučaj ne može se usporediti ni sa slučajem slovenskog ministra lokalne samouprave i regionalnog razvoja Henrika Gjerkeša koji je dao ostavku zbog vožnje u pijanom stanju, ni njemačkog ministra obrane Karla Theodora zu Guttenberga koji je plagirao doktorat.

U Hrvatskoj je uvriježeno mišljenje da naši političari teško daju ostavke, posebno ministri. No, tomu baš nije tako jer ima dosta „abdikacija“ na našoj političkoj sceni koje također ne mogu biti presedan na koji se treba pozivati za Čačićevu smjenu ili iznuđenu ostavku. Ministar pravosuđa u Račanovoj Vladi Stjepan Ivanišević dao je ostavku 2001. godine iz zdravstvenih razloga, kao i Hajdašev prethodnik Komadina, a i Andrija Hebrang. Sanaderov šef diplomacije Miomir Žužul odstupio je zbog navodnog mita koje je dobila firma njegove žene, a nekadašnji prvi policajac Ivica Kirin što je bio u lovu s generalom Markom Markačem, haškim optuženikom.

Ni to nije slično Čačićevom slučaju, baš kao ni ostavka Dragana Primorca koji se htio posvetiti karijeri ili Damira Polančeca zbog afera Spice. Ministrica zdravstva Ana Stojisavljević Rukavina 2001. je napustila fotelju zbog smrti 23 pacijenta (Baxterovi filtri) i to je eventualno jedini primjer koji je približno sličan Čačićevu jer i ona zasigurno nije htjela da se nabave filtri za dijalizu koji su neispravni.

Hajdaševa era

Iako s potporom premijera, Čačić je, ponavljam, jako uzdrman presudom. Milanović će teško obraniti svojeg zamjenika i glavnog koalicijskog partnera narednih dana i pred skore lokalne izbore. Čačićeva nesreća, kako god to degutantno zvučalo iz usta oponenata Kukuriku koalicije, bit će poklopac za svaki politički lonac u međusobnim nadmudrivanjima.

Ne bi me čudilo da kad se u nekom selcu Dalmatinske zagore odroni stijena na cesti, da iz suprotnog tabora kažu : „Je, to se nije dalo spriječit, ali krivicu snosi i Vlada u kojoj sjedi Čačić koji je osuđen za nesreću na cesti“… I eto ti divlje poveznice. Čačić će  vjerojatno izdržati sve napade jer je se on pokazao kao mlažnjak na domaćem političkom nebu i zato jer je alfa i omega u svoj stranci u kojoj neki mogu u zakutcima govoriti protiv njega, ali javno nitko neće ni zucnuti protiv „Šefa“.

Čačić je svoje stranačke uzdanice postavio na lukrativne položaje i nitko se neće izlagati opasnosti da ih narodnjački šef pomete, makar i ovako oslabljen. I ako Milanović uspije othrvati se zahtjevima i pritisku javnosti za Čačićevu smjenu, osuđeni političar više neće biti i nije moćan kao dosad. Mada je uvelike mogao nadmašiti ranije spominjane Kajfeža i Jarnjaka u razvoju županija na sjeverozapadu zemlje, što istina za volju ne bi bilo odveć teško, Čačić će svoj primat morati prepustiti mlađima.

Činjenica je da je HNS jak u Varaždinu, Međimurju i Zagorju i da Čačić ima dobre igrače uza se iz ovog kraja: Zlatka Koračevića, Predraga Štromara, Milorada Batinića i Anđelka Topolovca, ali oni ne mogu parirati Siniši Hajdašu Dončiću.

Zagorski ministar prometa od prošlog petka (kad je napunio 38., koje li slučajnosti) najmoćniji je čovjek u našoj regiji. Ne, ne temelji se Hajdaševa moć na tuđoj nesreći. To, nikako. Samo su se tako posložile kockice i Hajdaš Dončić je odsad najjača figura iz Milanovićeve postave na hrvatskom kontinentu.

Šahovskim rječnikom, ako je premijer „kraljica“ ( Čačić „kralj“), potpredsjednik Vlade Neven Mimica i Hajdaš su njegove glavne perjanice - „kule“ (ili topovi),“ lauferi“ ministri Ivan Vrdoljak i Veljko Ostojić…

Da rezimiramo, Hajdaš je svojom kvintesencijalnom političkom pojavom dogurao do jako visoke izvršne funkcije u državi, a od prije nekoliko dana i službeno je na tronu političkog prostoru između Sljemena i Ivanščice, pa i puno šire…do granica buduće regije „sjever“.