Zrinka Paladino: 'Za tisuću, dvije kuna željeza više, kuće se ne bi srušile'

U subotu rano ujutro s dvojicom kolega građevinskih inženjera, od kojih mi je jedan i jako dobar prijatelj i kolega iz starih dana rada u nekad moćnoj hrvatskoj tvrtki IGH, krenula sam put potresima ugroženih područja Sisačko-moslavačke županije. Više je razloga mom odlasku tamo gdje sam se planirala uputiti nakon najjačih potresa.
Primarno jer sam osjetila potrebu pomoći, no i zato što sam kao arhitekt-konzervator iz prve ruke željela ocijeniti situaciju na terenu te naposljetku i zato što sam s Fondom 5.5 i Zakladom Solidarna angažirana u osiguranju pomoći potresom ugroženim obiteljima i tih područja, piše u kolumni Telegram.hr Zrinka Paladino.
Do danas je tom akcijom prikupljeno više od osam milijuna kuna, koje svi uključeni želimo raspodijeliti brzo i pravedno najugroženijim obiteljima tog, i prije potresa ugroženog područja. Mojim subotnjim suputnicima to je već ne znam koji po redu obilazak tih krajeva, koje kao statičari volonterski obilaze, te za Centar za potresno inženjerstvo popisuju nastale štete na građevinskim konstrukcijama tamošnjih kuća. Kao što su činili i čine i u Zagrebu.

‘Ljudi koji vikendima napuštaju tople domove i upućuju se pomagati’

Princip je takav da se voljni inženjeri naših komora vlastitim prijevozom upute iz svojih krajeva i na terenu javljaju u stožerne baze – mi smo tako bili u Glini i u Petrinji – gdje dobivaju zadatke i adrese na koje potom odlaze, analiziraju razmjere šteta i stradalima dijele te već nam tako dobro poznate naljepnice – zelenu, žutu i crvenu. S crvenom naljepnicom stanare, naravno, upućuju na iseljavanje iz trenutno po život nesigurnih domova pa često inženjeri moraju iskazati i nužnu snalažljivost u psihološkim podrškama onima koji doznaju da njihovi domovi više nisu sigurnim mjestima za život.
Kako sam i sama inženjerka arhitektonske struke, trećim članom pri jučerašnjim obilascima bila sam i sama. U ovakvim vremenima potrebno je istaknuti i ono dobro i lijepo, pa tako i ja ovdje ne mogu ne ispisati divljenje prema svim tim stručnim ljudima koji vikendima, pa kad mogu i radnim danima, napuštaju svoje tople domove i upućuju se pomagati onima koji više nemaju ili gotova da nemaju vlastitih domova.
Ova kolumna, stoga, neće biti duga i upotpunit će je galerija fotografija, koje ionako govore više od riječi, no neke osnovne zaključke ipak treba jasno istaknuti.
Potresi su strahovito devastirali područje Sisačko-moslavačke županije i sada s pogoršanjem vremenskih prilika, snijegom i velikom hladnoćom naše ljude tamo čekaju neopisivi problemi.

Problem je sa stanovnicima nepristupačnih dijelova

Sabirnih centara za pružanje donirane pomoći u hrani, odjeći i drugim za život nužnim potrepštinama ima na puno mjesta i trenutno potrebiti uistinu mogu dobiti što i koliko žele, od onoga što je trenutno na zalihama. Donacija je more i čovjek se nekako i usreći i gane pri pogledu na toliku količinu poslane dobrote, i na te brojne volontere koji i telefonima provjeravaju kome što treba. No, problem je sa stanovnicima onih nepristupačnijih dijelova koji nemaju prijevoz ili mogućnosti doći po pomoć, a takvih je jako puno.
Jučer se i naš mali tim za procjenu šteta pentrao dva kilometra kroz blato i snijeg da bi došao do jedne, na osami izolirane kuće kojoj je također trebala naljepnica, a do koje ne vodi kolni put. Spuštanje ćemo, odnosno blatoklizanje pri povratku odozgo prema automobilu, pamtiti. Takvih je situacija, posebno u onim zabitijim i u cijelosti srušenim krajevima, nažalost, previše. I oni nam moraju izazivati jezu.
Na prvi pogled pri vožnji kroz te krajeve i napose njihove veće centre, neupućenima se može učiniti da štete i nisu tako strašne, no dojam vara jer se većina tamošnjih gradnji, i onih koje na prvi pogled ne djeluju jako oštećene, pozdravila sa svojom stabilnošću i ljudima koje su udomljavale. Izdajničke pročeljne pukotine, najčešće u svim mogućim smjerovima, bolno na to ukazuju.

‘Malo toga će se moći sanirati’

I one koje naočigled nisu strašno oštećene – za razliku od onih u središtu Petrinje ili Gline koje su nerijetko i vrijednim dijelovima naše zaštićene graditeljske baštine ili pak onih u teško dostupnim područjima koja i nisu imala kvalitetno izvedena stambena ostvarenja – najčešće su ugrožavajuće po svoje stanare i valjat će ih rušiti jer će se sanacije i rekonstrukcije pokazati skupljima od novih gradnji. Saniranje je, nažalost, u većini slučajeva neprimjeren termin jer će se malo toga moći sanirati, a većina će graditeljskog fonda morati u rušenja i ozbiljne rekonstrukcije.
Posebno je zanimljiva tema recentno tako popularno korištenog termina – energetski obnovljenih građevina. Jedna visoka i u centru Petrinje zorno ukazuje kako su te obnove izvođene. Na trule zidove polijepiti desetak centimetara stiropora, zagladiti i ožbukati pa dočekati prvi jači potres da razgoliti taj jad i bijedu, strašno je hrabro i bezočno. Strašno je svjedočiti takvim situacijama, posebno kad i samo okvirno nagađamo koliko nas je sve skupa to koštalo.
Znatan broj poratno obnovljenih kuća na račun državnog proračuna i oblikovno je prepoznatljiv jer ih većina, iz nekog razloga, nikada nije dovršena. Mnogima, naime, nedostaju fasade i ostavljeni su s vidljivim (ne)konstruktivnim rješenjima, koja sada njihove projektante, izvođače i nadzore zorno raskrinkavaju u nedoličnim postupanjima. Može ih se podijeliti u par tipova, no uglavnom je tu riječ o manjim jednokatnim stambenim jedinicama pod klasičnim dvostrešnim krovištem s pobočnim uzdignutim ulazima.

Ispravna gradnja bi bila skuplja tek tisuću kuna ili dvije

No, odreda im nedostaju kutni vertikalni serklaži kojima se ostvaruje stabilnost konstrukcije pa ih je većina danas uslijed potresa otklizala sa svojih temeljnih baza i tanjih međukatnih konstrukcija. Pritom su često smrvljene baš glavne etaže bez vertikalnih serklaža, koje su u padu poklopili gornji katovi i krovišta.
Nadtemeljne tanke ploče s gotovo nikakvim izolacijama, međukatne ploče s vanjskim oblogama od kombi-ploča te neožbukana pročelja svrstavaju tu vrstu gradnji u kategoriju sramotnih i nadajmo se nikad više ponovljenih.
Prema mišljenu mojih iskusnih kolega statičara, te bi gradnje u vrijeme izvedbe bile skuplje tek tisuću-dvije kuna da su bile izvođene kako treba, s armiranobetonskim serklažima. Sad bi trebalo izračunati nastalu štetu, da bismo uopće znali na čemu smo. Uloženo-dobiveno ovdje svakako ide u prilog dobivenom u smjeru izvođača pa bi za to netko trebao i kazneno odgovarati. Jer stanari nisu dobili ništa, osim ugroze života, što je strašno.
Neka, po Domovinskom ratu obnovljena kulturna dobra, gotovo su u cijelosti srušena, što ponovno dovodi u pitanje ispravnost projektantsko-statičkih stavova u seizmički osjetljivim područjima. Jedan od najbolnijih primjera je i Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u selu Gora na Banovini, ostvarena uz jednu od najvažnijih srednjovjekovnih prometnica koja vodi od Petrinje za Glinu.
Po Domovinskom ratu, u kojem je srušena miniranjem, nakon provedenih konzervatorskih analiza i valorizacije povijesnih građevinskih slojeva, faksimilno je rekonstruirana kao ranogotička templarska crkva. Trenutno kameni blokovi viših dijelova njezinih pročelja i zvonika srušeni tijekom potresa priječe pristup ulazu i izazivaju jezu.

‘Ponekad je bolje ne nuditi ništa, no poniženje’

Ta recentno rekonstruirana crkva dokazom je kako se obnove ne smiju dalje provoditi na način kako je većina stručnjaka do sada mislila da je dozvoljivo i opravdano. Trebalo bi ispitati koliko je ta relativno nedavno dovršena obnova koštala. Čisto da znamo koliko novca kontinuirano bacamo u vjetar i pri nadziranim obnovama kulturnih dobara. Kako su onda obnove manjih stambenih jedinica, kontrolirane od tko zna koga, mogle proći bolje no što su prošle? No ugrožavaju se i ljudski životi pa bi bilo vrijeme za stati s takvim nedoličnim i opasnim postupanjima.
I vratimo se na kraju još jednom statičarima volonterima koji neumorno obilaze i najzabitije krajeve tog trenutno blatom ugušenog dijela naše zemlje. Njihove dnevnice, ako se odluče zatražiti ih – što većina ipak ne čini jer ovaj težak posao obavlja srcem, a ne mozgom, i primarno sa željom pomoći unesrećenima – zaokružene su na 150 kn ako su na terenu dvanaest sati.
Ako je tomu tako, po satu bi to iznosilo 12 i pol kuna. Dovoljno je to za dva paketića žvakaćih guma koje bi onda takvi, fizički i psihički izmoreni, donijeli svojoj djeci po povratku doma. Nadajmo se da su barem osigurani kako treba jer pri ovakvim angažmanima itekako ugrožavaju svoje živote. Tim bi se pitanjem zapravo trebalo zaozbiljno pozabaviti.
Ponekad je bolje ne nuditi ništa, no poniženje. Inženjerski rad itekako košta, no ako ga se ne može platiti kako treba, što većina nit ne traži, treba ga i ostaviti neplaćenim jer je sve drugo ponižavajuće. I sramotno. No, doći ćemo uskoro i do zaključka da stručnjake treba plaćati. Stručnjaci ne mogu doživotno volontirati, a i plaćeni stručnjaci moraju odgovarati za naplaćeni rad. Ovako nitko ne mora odgovarati za ništa, što je dugoročno jako opasno. No zato što se preplatilo bezbrojne ”stručnjake” koji su radili kako jesu i tako ugrozili bezbrojne živote, za ove danas koji rade srcem i dušom, izgleda nema pravične naknade. Mi uistinu ovako ne možemo dalje. Trebamo mijenjati i sebe i druge ako mislimo da nam djeca imaju neke šanse za dostojanstven i siguran život. A to bi nam svima skupa jedino trebalo biti važno.