ZL: „Predstavljamo vam dvadesetogodišnju glumicu Deu Presečki iz Krapine, studenticu druge godine studija glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu“. Tako je otprilike glasio uvod u prvi intervju koji smo s vama radili krajem 2017. godine. Sjećate li se tog razgovora i jeste li u tim trenucima vjerovali da ćete sada, niti šest punih godina kasnije, biti tu gdje jeste, odnosno, biti jedna od najaktivnijih i najtraženijih hrvatskih glumica i imati svoju matičnu kuću?

Dea: Naravno da se sjećam, to je ujedno bio moj prvi intervju. Moji doma su bili toliko uzbuđeni pa kad je izašlo u novinama, za svaki slučaj da nam ne promakne, svaki član obitelji kupio je jedne novine, tak da sam na kraju dana doma imala 5 primjeraka istog intervjua. I dan danas ga čuvam. Sad tek vidim koliko se toga može promijeniti u šest godina, iskreno ne mogu vjerovati da je tako brzo to vrijeme proletilo. Nisam imala pojma koliko toga će se promijeniti na mojem poslovnom i privatnom planu. Drago mi je da sam imala šansu u miru i bez nekih ometanja sa strane završiti Akademiju, a strpljenje i upornost urodili su plodom nakon moje diplome pa se sve nekako prirodno i zdravo posložilo. Rekla bih da je to igralo veliku ulogu u tome gdje sam sad i koji je moj stav prema poslu, prema glumi, kazalištu i ljudima oko mene. Puno radim, ali to mi je sad gušt i osjećam se da mogu, veselim se svemu kaj me čeka u narednim godinama, a sad, budemo vidjeli kaj i kako dalje, bitno mi je da ostanem ovako prizemljena i neslomljiva, sve ostalo će doći u svoje vrijeme.

ZL: U profesionalnom smislu debitirali ste još za vrijeme studija u 'Matijašu'. Kako je došlo do vašeg angažmana u toj predstavi HNK Varaždin i kako ste se osjećali kao debitantica u glavnoj ulozi?

Dea: Redatelj Krešo Dolenčić mi je u to vrijeme bio profesor na petoj (ujedno i diplomskoj) godini glume na Akademiji. S njim sam kliknula na prvu i jednu večer dobila sam od njega poziv da igram naslovnu ulogu u njegovoj predstavi koju radi u Varaždinu. Takvi profesionalni angažmani tad su mi još bili rijetkost pa sam bila izvan sebe i s ogromnim oduševljenjem pristala. Nisam mogla dočekati prve probe i sve mi se činilo da mi je napokon krenulo, ne znajući kaj me točno sve čeka. Došla sam u kazalište na prvu čitaću probu, u ansambl, u tad nepoznatu sredinu, sve mi je bilo novo i mene je to prepalo, tek sam onda shvatila da nisam došla raditi neku malu stvar nego nešto što od mene iziskuje veliku odgovornost i samostalnost i da je sad to ta stepenica na koju sam morala, s punim uvjerenjem i samopouzdanjem, zakoračiti. Imala sam divne ljude oko sebe tad, od svih glumaca iz predstave, mojih prijatelja, autorskog tima, Kreše, a to mi je tad kao mladoj i neiskusnoj glumici itekako značilo. Nije bilo lako, morala sam se stalno podsjećati gdje sam i tko sam, morala sam očvrsnuti, malo mijenjati sebe i nositi se s odgovornošću koja mi je dana, a to me onda  pripremilo da zakoračim na još višu stepenicu.

ZL: Za tu ulogu uslijedila su i prestižna priznanja i nagrade. Kako to utječe na mladu glumicu? Poticajno ili opterećujuće u smislu 'visoko podignute ljestvice'?

Dea: Sve ovisi o tvom pogledu na te nagrade. Može biti dvosjekli mač i opterećujuće, ali s tim treba samo pametno i oprezno. Meni je to svakako poticajno, to je nešto što sam dobila za svoj rad, trud i zalaganje i struka je to prepoznala, a to mi samo daje potvrdu da se ovako predano i iskreno i dalje nastavim baviti glumom. Nagrade su iza mene, zahvalna sam na tome, ali gledam prema budućnosti i sva moja energija trenutno je usmjerena prema tamo.

ZL: Prošle ste godine postali i stalna članica ansambla HNK Varaždin. Tijekom pandemije posebno se pokazalo koliko je, zapravo, korisno imati svoju matičnu kuću. No, kao mlada, tražena i atraktivna glumica, važete li prednosti i nedostatke između 'financijske sigurnosti' i neke slobode glumačkog angažmana?

Dea: S obzirom na to da sam do prije angažmana bila slobodna umjetnica i radila na sve strane, zaposlenje mi je nešto novo čemu se još učim i prilagođavam. Nakon poziva u ansambl moje intendantice, Senke Bulić, kojoj sam zahvalna na prilici i povjerenju, moram priznati da trenutno u HNK Varaždin igram redom velike i zahvalne uloge i idem iz predstave u predstavu pa nemam previše vremena ni razloga očajavati ili patiti za nekom slobodom. Možda zvuči ambiciozno, ali sad nemam za to vremena. Vjerujem da za sve postoji svoje vrijeme, a meni ovo trenutno odgovara i veliki mi je kompliment da tako mlada dobivam takve prilike. U životu mi je bitan balans i da prije svega budem zadovoljna i ispunjena, tako da se trudim svim snagama iskombinirati i jedno i drugo i pri svemu tome ostati mirna i bistre glave.

ZL: Kad smo već spomenuli angažmane izvan matične kuće, već drugu godinu zaredom surađujete s Histrionima. Je li do suradnje došlo preko Varaždinca Zlatka Viteza, zaštitnog lica Histriona ili...?

Dea: Da. Uz gospodina Viteza, Damira Lončara koji je ujedno i režirao prošlogodišnju predstavu i na preporuku Kreše dobila sam poziv za igranje u predstavi. To mi je bilo baš iskustvo za pamćenje, upoznala sam predivne ljude koji su mi postali prijatelji, iskusila igranje predstave cijelo ljeto na Opatovini umjesto brčkanja na moru pa kad sam i ove godine dobila poziv od Zlatka Viteza, potaknuta prošlim ljetom nije bilo druge opcije nego da kažem “da” i da se i ovo ljeto udam za histrionsku pozornicu.

ZL: Bio sam više puta na Ljetnoj pozornici i moram priznati da je to svaki put poseban doživljaj za gledatelja. Kakav je osjećaj igrati predstavu u tom, recimo to tako, 'prirodnom ambijentu', gdje nemate sve pod kontrolom kao u kazalištu, budući da stvarni život Opatovine čitavo to vrijeme teče oko vas zajedno sa svim svojim zvukovima?

Dea: Totalno je drugačije igrati ambijentalne predstave. Kao prvo, puno više trebam paziti na svoje zdravlje, na tribine stane 800 i više ljudi i potrebno je puno više energije i glasa da dopreš sve do zadnjeg reda. Često kad padne mrak zna biti hladno i zapuhati vjetar pa stvarno treba biti pametan jer predstava se igra skoro svaki dan i to tvoje tijelo treba izdržati, tako da veliku ulogu mi trenutno igra odmor. Nije mi prva ambijentalna predstava tako da sam savladala osnove i što da, a što ne. Meni je predobro provoditi ljetne noći na Opatovini, ta buka, žamor, miris “poderanih gaća” i kokica daje neki posebni ugođaj, nekako kao da smo svi stisnuli pauzu od uobičajenog stresa i konstantne žurbe. Ljeto u Zagrebu nije baš tako loše, ima i to svojih čari.

ZL: U sličnom ćete ambijentu u Svetom Križu Začretju idućeg ponedjeljka nastupiti i s vašom ovogodišnjom histrionskom predstavom „Krčmarica purgerica“, u kojoj igrate glavnu ulogu. Nećemo previše otkrivati čitateljima, ali barem neki teaser... O kakvoj se predstavi radi?

Dea: Radi se o komediji Krčmarica purgerica koja je nastala po predlošku teksta Carla Goldonija Krčmarica Mirandolina. Igram vlasnicu Art caffea koji je smješten u samoj poznatoj opatovinskoj “kuli”. Dolaskom nesvakodnevnog gosta koji ne pada tako lako na moj šarm, moj Art caffe postaje moja pozornica, a gosti moji suigrači u igrici koju sam si sama osmislila. Ima svega, ali navrnite se sami, pa vidite, vrata mog Art caffea uvijek su širom otvorena!

ZL: Riječ je, dakle, o adaptaciji klasika. Njih tako najčešće zovemo jer su na neki način bezvremenski i uvijek aktualni. Je li trebalo puno intervencija u lik Goldonijeve Mirandoline da ona postane aktualna krčmarica Barica i kako ste se pripremali za tu ulogu?

 Dea: Pa da, bilo je tu nekih izmjena i prilagođavanja što se tiče radnje, ali i karaktera pa smo se koristili i različitim narječjima i idiomima kako bi postajala neka bazična razlika između likova. S obzirom da je klasik, krenula sam naravno od originala i prema tome pripremala ulogu. S vremenom sam onda, kako su se stvari u procesu mijenjale, prilagođavala Krčmaricu situaciji i odnosima u našoj verziji. Uz takvu pripremu, pomogli su mi i neki primjeri iz stvarnog života, pa mi je tako za inspiraciju poslužila i jedna moja prijateljica koju znam od kad sam bila dijete, pa sam par stvari “ukrala” i od nje.

ZL: No, dobro, o samoj predstavi i svojoj ulozi reći ćete više na svetokriškoj pozornici idućeg ponedjeljka. Vratimo se na kraju ponovo na vas. Zauzeti ste, eto, cijelo ljeto, koliko vremena i prilika imate uopće za odmor i provodite li ga više u Zagrebu ili u Zagorju?

Dea: Malo je vremena za odmor, ali zato ga koristim svaku sekundu koja mi je slobodna. Cijeli dan prije predstave se malo maknem od glume, radim neke stvari koje su meni za gušt i koje me opuštaju, jako puno spavam haha, a onda u nedjelju odem u Krapinu kod svojih, to me posebno napuni energijom, maknem se od asfalta i grada u prirodu i mir pa imam snage u utorak krenuti opet ispočetka. Kad si složim neku rutinu, puno je podnošljiviji i tempo.

ZL: I ono što će posebno zanimati naše muške čitatelje.... Ljubi li i koga lijepa Dea Presečki izvan pozornice?

Dea: Ljubi, ljubi…sliku svoju.

ZL: Na samom kraju, najesen se, naravno, nastavlja vaš angažman u HNK Varaždin, no, dugoročno, imate li nekih profesionalnih ciljeva kojima težite? Recimo televizija, film, možda inozemna karijera...?

Dea: Pa nekako se zasad sve slaže točno kako treba i kako mi odgovara. Puno radimo u HNK i bit će prilično radno do nove godine. Velike stvari nas očekuju na jesen i trenutno mi je cilj sve to odraditi tip top. Posvećena sam trenutno Varaždinu, obavezama u Zagrebu i obavezama prema Akademiji gdje sam odnedavno postala asistentica. Tako da si želim da sve uspijem uskladiti bez stresa i s osmijehom na licu, a sve ostalo u svoje vrijeme.