Pučko otvoreno učilište Zabok poziva na otvorenje izložbe Hari Ivančić - "Polja, obale, površine", u ponedjeljak, 18. prosinca 2023. u 18:00 sati, u Gradskoj galeriji Zabok, Zivtov trg 10/I

"POLJA, OBALE, POVRŠINE"

Iskustvo i metode pristupa slikanju morskog i kontinentalnog pejzaža u hrvatskom su modernom i suvremenom slikarstvu brojne i heterogene. Mnogi umjetnici slijede ili (neo)realističnu ili apstraktnu tradiciju slikarskog štafelajnog slikarstva, uz novije inačice hiperrealizma ili čak otklona prema enformelnoj površini slike. Oni skloniji apstrahiranju krajolika na sublimirani znak i monokromnu površinu jednako tako tvore značajnu skupinu kvalitetnih i analitički usmjerenih umjetnika. Ne možemo reći kako su jedni bolji, a drugi lošiji, rukovodeći se u kontinuitetu tezom kritičara Darka Glavana kako "u našem suvremenom slikarstvu treba cvjetati tisuću cvjetova" bez rigidnih podjela tko je u trendu ili se lukavo priklanja tekućim afinitetima kustoskih koncepcija.

Dakle, tradicija pejzažnog slikarstva koja je zaista gigantska i koja obavezuje svakog mladog umjetnika nije prepreka onima koji inspiraciju za svoje slike duboko vezuju uz pojam vlastita pejzaža ili krajolika djetinjstva – ili krajolika svojih bliskih predaka. Hari Ivančić nije, naravno, preko noći počeo slikati apstraktne pejzaže, već je prošao put postepenog realističnog reduciranja pejzaža i veduta, u kojima će se prizori postepeno iz linearne perspektive u koju je uključena i arhitektura - pomalo nadrealističko-metafizičkih noćnih kadrova -transformirati u istarska polja, oranice i pejzaž iz ptičje perspektive, velike nepravilne plohe zagasitih, toplih, tmurnih i zasićenih nijansi palete.

Boravak u klasi profesora Vasilija Jordana značio je mogućnost formiranja umjetnikova vlastita izričaja i puta, gdje se nije nametao mentorov stilski modus operandi, i po tomu će Jordanova slikarska klasa na zagrebačkoj ALU zauvijek biti pozitivno određena.

Naravno da na onom prvom, površnom susretu sa slikarstvom Harija Ivančića nećemo moći pobjeći od komparacija s opusom Frana Šimunovića, Otona Glihe pa i Đure Sedera i Vatroslava Kuliša, posebice ako se "pomognemo" tezama starijih kolegica i kolega, koji su Ivančića svrstavali na put tradicije tzv. alternativnih krajolika i graničnih transformacija u hrvatskom slikarstvu (Grgo Gamulin, Ivanka Reberski, Igor Zidić). No, svi će unisono reći kako je Hari Ivančić uspostavio neke nove brazde, površine, slojeve i nanose u svojim slikama, koji jesu njegova autentična dionica, upravo duboko proizašla iz osjećanja bivstvovanja na istarskoj crljenici, srazu hridi i morskih valova, ili sukobu plavog neba, tmastih oblaka i zagasitih tonova zemlje. Ima tu i suhozida, koje prepoznajemo u oporim, tvrdim potezima, i koji simbolički na apstraktnoj slici žele uspostaviti egzistencijalni red, prenijeti muku predaka koji su teško čuvali crljenicu da ju ne odnesu vjetrovi. Ivančić je iznimno posvećen i elementima Prirode, godišnjim dobima, ali i pokušaju unošenja svjetlosti na sliku koja ne dolazi "izvana", direktno od Sunca, s neba, već kao da ju isijava istarski pejzaž – zemlja i kamen podjednako. Po tomu je njegovo slikarstvo specifično.

Iz te distance, ne bih slikarski opus Harija Ivančića oslabljivala s tezama kako jednim dijelom "hvata" postmodernu ili je pod utjecajem Gerharda Richtera, koji je za svoje apstraktne kompozicije često koristio fotografije kao predložak. Hari Ivančić ne sjenča stvarnost, niti želi iz slike maknuti svoju osobnost. Njega ne zanimaju prividi i koprene na slici. On robusno grabi kroz brazde i nanose istarskog krajolika, kroz njegove oštre kamene prepreke. Možda je to ponekad zemlja koja povijesno i geopolitički krvari, ponekad je suha, škrta i neplodna, a ponekad nas obasipa gotovo nezasluženim obiljem. Mislim da su ovdje dopuštena takva osobna upisivanja značenja u sliku.

Jer iznimno gusti slojevi pigmenta, podslika, preslika sloj na sloj, ukazuju na preciznu analitičnu i procesualnu komponentu Ivančićeva slikarstva, na lice i naličje slike koja ne nastaje vehementno, u jednom dahu. Zanima ga i međusobno kompariranje i kontrastiranje bojâ, toplih i hladnih nijansi, pri čemu povremeno tople boje idu prema svojem hladnijem spektru, a hladne boje pokušava "utopliti" – ako sam dovoljno jasna u opisu. Crna je kod njega topla, a bijela je često ledeno hladna. Teško je ponekad izbjeći granicu patetike, ali u Ivančićevim krajolicima možemo prepoznati rađanje, život i smrt, taj kružni tok koji svi moramo proći. Zemlja i more tu se javljaju kao glavni motivi navedenih simboličnih razina, u prostoru slike koja daje dovoljno vremena za kontemplaciju i meditaciju o tzv. posljednjim stvarima.

Iva Körbler

--------------------------------------------------

Hari Ivančić rođen je 26. studenoga 1967. u Pazinu. Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn (Odjel grafike) završio je u Zagrebu, gdje su mu predavali Eugen Kokot, Ivica Šiško i Zdenko Gradiš. Prema riječima umjetnika, upravo ga je profesor Kokot naučio "likovno gledati" svijet. Nakon ŠPUD-a prvo upisuje arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, da bi se kasnije, nakon odsluženja vojnog roka, intenzivno pripremao za slikarstvo na zagrebačkoj ALU, koju upisuje 1988. godine. Tijekom studija volio je pratiti predavanja prof. Mladena Pejakovića, od kojeg je mnogo naučio o teoriji slike.

Godine 1994. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vasilija Jordana, koji mu je otkrio detalje o elementima slikarskog jezika, načelima komponiranja i izgradnje oblika. Za vrijeme studija, njegov rad zapaža i akademik Đuro Seder, hrabreći ga i potičući u slikanju. Potaknuti Sederovim lijepim riječima i njegovom preporukom, kasnije će u toku samostalnog rada, mnogi ljubitelji slikarstva zalaziti u Ivančićev atelijer.

Iako je prvu samostalnu izložbu imao još kao student 1990. u buzetskom Zavičajnom muzeju, prvo važnije istupanje na hrvatsku likovnu scenu bit će 1996. godine, kad mu Galerija Laval, na preporuku prof. Jordana, organizira veliku izložbu na Trsatskoj gradini u Rijeci. Vidjevši 2000. godine u Ljubljani njegove slike, kolekcionar Branko Roglić odabire više djela za svoju zbirku, ostajući mu velikom potporom do današnjeg dana.

Održao je četrdesetak samostalnih izložbi i sudjelovao na preko stotinjak skupnih, žiriranih izložbi u zemlji i inozemstvu. Za svoje je slike i izložbe dobio preko trideset počasnih i/ili otkupnih nagrada (Rovinj, Piran, Grožnjan, Osijek, Trogir, Split).

Član je HDLU-a Istre, Rijeke i Zagreba te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Živi i radi u Buzetu.

--------------------------------------------------

Ova je izložba organizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Krapinsko-zagorske županije i tvrtke Orbico d.o.o.