Kroz nepovratno vrijeme, tiho ili silovito, teku naši životi u kojem smo sretni ili nesretni, što najčešće ovisi o nama. U tom hodu, na smjeni stare i nove godine, dok se odbrojavaju otkucaji i kazaljke na satu poklope na broju 12, kad svodimo bilancu uspjeha i neuspjeha u protekloj godini, i jedni drugima zaželimo sretnu i uspješnu 2009. godinu, uvijek se iznova sjetim priče koju sam negdje čuo, a nikad doznao tko je i odakle je njen pripovjedač.

Oholost bez razloga

Mladi se čovjek spremao maturirati. Mnogo se mjeseci divio prekrasnom sportskom automobilu u izlogu salona. Znajući da je njegov otac dovoljno imućan da mu ga kupi, rekao mu je da je to jedini dar koji bi želio za maturu. Konačno, nakon uspješno položene mature, otac pozove mladića u dnevni boravak. Reče mu kako je ponosan što ima tako pametna sina, i da ga silno voli.

Zatim mu pruži lijepo zamotan omanji paket. Iznenađen, jer je očekivao dar puno većeg formata, mladić prihvati zamotuljak, odmota papir, ugleda - Bibliju.i uvrijeđeno reče ocu: «Sa svim svojim novcem poklonio si mi… Bibliju?!»

Mladić ljutito izađe iz kuće i ostavi Bibliju i oca za sobom. Prolazile su godine i mladi čovjek je postao veoma uspješan u svom poslu. Imao je divan dom i dobru obitelj. Jednog dana odluči posjetiti oca. Nije ga vidio od dana mature. Prije nego se uspio organizirati za posjet, primi telegram u kojem mu javljaju da mu je otac umro, i da njemu ostavlja sav svoj imetak. Morao je hitno doći doma i preuzeti stvari.

Kad je stigao u kuću svoga oca, prevladala ga je tuga i žaljenje. Počeo je pretraživati očeve papire. Među stvarima pronađe i davno poklonjenu Bibliju, neotvorenu. Sa suzama u očima, otvori je i počne listati stranice. Dok je čitao, iz omotnice koja je bila u knjizi, ispadne ključ. Na ključiću je bio privjesak s imenom zastupnika koji je prodavao sportske automobile. U omotnici je bio i papir na kojem je pisao datum mature, zapečaćen riječima: «Plaćeno u potpunosti»!

Koliko često propuštamo sreću samo zato jer ne dolazi u paketu kakvog smo očekivali.

U Hrvatskom zagorju malo kome pada na pamet da poželi ovako skup poklon, jer ne pripadamo zemlji blagostanja. Barem ne zasad. O takvoj sreći se može samo sanjariti, a sanjarenje je, kažu racionalisti, gubitak nepovratna vremena.

O tome smo popričali s nekoliko Zagorki i Zagoraca.

Klanječki boem Velimir Čižma


Subotnje jutro nakon božićnih blagdana obećavalo je i kišu, i snijeg istodobno. A ništa od toga. Još sanjivi i pomalo iscrpljeni blagovanjem, pojedini Klanjčani tumaraju gradom u potrazi za prvom kavicom.

U staroj gradskoj jezgri vonjaju miris crne opojnosti iz «Caffe bara» Čižmek. I naš izbor je bio ovaj starodavni kutak, u kojem se okupljaju većinom stalni gosti, kulturnjaci, političari, sportaši, šaljivdžije…Vlasnik lokala je Dario, kojemu pomaže njegov otac Velimir Čižmek, zvani Čižma.

Tražili smo Čižmu i imali smo sreću da je upravo on bio na «šihti». Razgovarali smo, loveći trenutke kada ne poslužuje goste i čuli priču za priču. Veli Velimir, koji je 26. travnja navršio 61 godinu, kako je zamalo njegova obitelj ušla u Guinessovu knjigu rekorda, jer su se na isti datum kao i on rodili i njegovi sinovi, ugostitelj Damir 1973., a pravnik s pravosudnim ispitom Siniša 1976. godine. Krivnja što nisu ušli u legendu, pada na unuka Emila koji se snahi Tamari i sinu Dariju rodio prije 21. travnja 2004. godine.

- Ma, samo da je pričekao 5 dana, tri naše muške generacije bi istodobno slavili rođendane – smije se Čižma.

Još je po nečemu zanimljiv djed Velimir.

- Od 1968. godine, punih 40 godina sviram u popularnom tamburaškom sastavu «Zelenjak» zajedno sa svojom braćom Krstom i Božidarom te prijateljem Jocom i 29 godina sa Krešom (svi s tamburama) i Rudicom (harmonikašem i duhovnim vođom sastava). Na repertoaru smo u ovom dugom razdoblju imali oko 600 pjesama, različitog žanra, za svačije uho i dušu. Uz to što sviram «brač», prvi sam pjevač u sastavu. «Zelenjak» često nastupamo i u pograničnoj Sloveniji, pa imamo i međunarodnu reputaciju!

Čižma je pomalo sjetnim i dubokim glasom pjevao i svirao Titu, Tuđmanu, Mesiću, Kučanu, Drnovšeku, Račanu, Kosiginu…

Kao rođeni šaljivdžija, zabavljao je vesele svatove i ljude u mnogim prigodama. Martinski je biškup 38 godina, ceremonijal meštar za Vincekovo, voditelj fašnika, stihoklepac. Piše rođendanske, svadbene i posmrtne govore. Firmani je kum bio 6 puta. Vjenčavao je zaljubljene parove, kuhao na natjecanjima u TV emisijama. Zagovara mir, ljubav, slogu i zajedništvo.

Voli svoj Klanjec, za kojeg je, kaže, vezan pupčanom vrpcom. U pjevačkom zboru Kumrovec pjeva 23 godine. Bio je jedan od osnivača klanječkog ragbija i igrač RK «Metka», koji se od 1968. do 1973. godine natjecao u prvoj jugo-ligi kao «slijepac» i «ubacivač», što pomalo čudi, jer ragbijaši obično slove kao grubijani, a on je suptilna duša koja je sretna, kako sam kaže, što još uvijek pomaže ljudima, uveseljava ih, daruje im radost.

Na upit što ga osobito čini sretnim, reći će: „Najljepše što mi se u životu dogodilo to je moja životna izabranica i suputnica Danica, koja još uvijek podnosi sve moje dobre, ali i loše navike. Sretan sam i zbog sinova koje je rodila, a naravno i dobre snahe Tamare i osobito glavne fore naše obitelji - unuka Emila!

A za čim Velimir žali? - Pomagao sam svima, a najmanje sebi. Davao sam i razdavao se. Nesretan sam što nisam iskoristio sve mogućnosti koje su mi se pružale u životu. Žao mi je što se ne mogu okaniti pušenja – kaže.

Trenutno je bez posla. Pomaže sinu u kafiću, čeka mirovinu, sa stažom skupljenim u klanječkom «Zenitu», porezoj upravi i privatnom obrtu, a fale mu godine koje protječu kroz nepovrat.

Pa ipak, mnogi mu zavide, jer nikad neće moći doživjeti i proživjeti sve ovo u boemskom životu Velimira Čižmeka.

Paulina Puljek, 24-godišnja gitaristica iz Krapine

S 24 godine mlada krapinska gitaristica Paulina Puljek već se afirmira kao zrela umjetnica. Osnovnu glazbenu školu završila je u Krapini, srednju u Varaždinu. Završila je studij gitare na William Carey University u klasi profesora Miroslava Lončara, rodom iz Karlovca. Nastupala je u Mississippiju, Alabami, Floridi, Texasu, Brazilu te diljem Hrvatske. Uskoro završava postdiplomski studij gitare u North Carolini, pod paskom prof. Franka Elliota, koji vuče korijenje iz Italije i virtuoz je na gitari. Već u veljači 2009. godine naša izvrsna gitaristica morat će se odlučiti gdje će pripremati doktorat: na Foridi, u Texasu ili Arizoni.

A kamo će onda mlada doktorica? - Ostati u zemlji neograničenih mogućnosti koja je otvorena za sve, ili se vratiti doma, Hamletovo je pitanje - veli Paulina, s kojom razgovaramo na sat prije nastupa na božićno-novogodišnjem koncertu u OŠ «Lijepa naša» u Tuhlju. - Kod kuće je, zna se, najbolje. Ali, mogućnosti su daleko veće u Americi. Tamo je raj za svakog umjetnika, pa i na području glazbe. Vrhunski gitarist ima čitavo jato. Tamo se dade još štošta naučiti. Imam još nešto vremena za razmišljanje i dotad ću se morati odlučiti - u dilemi je mlada dama.

Paulina je član Guitar-American Quarteta koji je ostvario brojne nastupe u Americi te pred domaćom publikom, a nastupala je i kao član William Carey Guitar Tria i dua Puljek i Abdihodžića ponekad i u duetu s bratom Zoranom koji svira «brač».

Osvojila je brojne nagrade na američkim natjecanjima. Za vrijeme studija na William Carey University, Paulini su dodijeljena priznanja kao Thomson Scholarship Award, nagrada za izvođenje i nagrada za umjetničko dostignuće.

Na mjesec dana «skoknula» je iz Amerike u domovinu, da u krugu obitelji i prijatelja provede božićne blagdane i novogodišnje praznike, tu i tamo nastupi na kakvom koncertu ili zabavi, a onda opet preko «Velike bare» u daleku zemlju blagostanja. Nakon što je koncertrirala u crkvi sv. Katarine u Krapini, prošle subote u Tuhlju svirala je «Tihu noć» i «Fantaziju» Juliana Arcasa po Verdijevoj «Traviati». Ponovo je darovala publici iskreni glazbeni zanos, vrhunski užitak, izazvan autentičnim i strastvenim sviranjem.
Riječ je o umjetnici širokog raspona, koja pri dodiru struna, gitari udahne dušu.

Čarolijom njena zvuka publika ostaje bez daha. Jasno vođene melodijske linije, filigranski oblikovana ornamentika, precizna i osmišljena cjelokupnost glazbenog oblika u prenošenju lirskih ugođaja, kao i ritmički bogatih stavki, veliki dinamični raspon, s vrlo bogatom paletom nijansi, otkrivaju zadivljujuće raznolik glazbeni karakter.

- Imala sam sreću što sam od prvih trzaja struna do danas imala nastavnike i profesore koji su znali sve tajne sviranje na gitari. S druge strane, vodili su me pravim smjerom i omogućili mnogo nastupanja na koncertima, što je presudno utjecalo na moj glazbeni razvoj. Ovladala sam gitarističkom tehnikom koja mi omogućava razlučivost svakog tona u pasažima kao i neobičnu zvonkost flageoleta, logičnost glazbenih fraza, dinamiku i agogiku, nepogrešivi osjećaj za postizanje dojma cjeline glazbenog djela - kazala je Paulina, ističući samo neke od svojih odlika, s kojima se slažu i njeni kritičari.

- Kad smo već kod sreće, recite što vas usrećuje?

- Sreća je ono što mi se događa, od početka do danas: profesor Lončar i njegova supruga, koji su me naučili tehnici sviranja gitare, ali i životu glazbenika profesionalca, prihvaćanju svega, otvorenosti, odlučnom iskoraku, razlikovanju dobrog i lošeg, pozitivnom razmišljanju. Sreća je i što imam drage i dobre roditelje, koji su živjeli skromno, kako bi meni omogućili školovanje. Nije sreća ako kupiš novu i skupu stvar, sreća je radovati se malim stvarima. Kuća se počinje graditi prvom opekom. Ukratko: sreću moraš tražiti, ona ne dolazi sama.

- Kad vam je bilo najteže?

- Kad sam prijavljivala magisterij. U jednom trenutku pokolebala sam se, mislila odustati. Tada sam zivkala svoje prijatelje i roditelje. Porazgovarali smo, poticali su me da ne odustajem. Nakon toga trgnula sam se, organizirala, uvidjela da se sve može, samo ako se želi – kaže Paulina i dodaje da joj je životno opredjeljenje podučavati sviranju gitare drugih kao i nastupati u lijepim, akustičnim koncertnim dvoranama diljem svijeta, u kojima samo trzaš žicama, a gitara svira opojnim zvucima, koji ispunjavaju i dušu, i tijelo..