ZL: Kad ste i kako uopće osjetili potrebu i želju za bavljenje glumom?

Mešin: Nije to bila neka klasična potreba za bavljenje glumom. Još u osnovnoj školi su me odveli u ZKM, odnosno, u tadašnji Omladinski studio Zagrebačkog kazališta mladih, da bih bio što manje na cesti. Ne mogu reći da su me odvukli, nije me trebalo puno nagovarati, jednostavno, sve se nekako samo od sebe zavrtjelo. I tamo sam na neki način proveo djetinjstvo i tinejdžersku dob pa smo se svi skupa, koji smo tamo provodili vrijeme, kroz sve te godine na neki način inficirali glumom, a ta infekcija, evo, traje i dan danas.

ZL: Tako ste na kraju upisali i završili Akademiju dramskih umjetnosti. Jeste li odmah nakon Akademije stigli u 'Komediju'?

Mešin: Nakon Akademije sam najprije bio u angažmanu u Varaždinu, gdje sam odradio nekoliko predstava i od 1994. godine sam u stalnom angažmanu ovdje u Zagrebačkom gradskom kazalištu 'Komedija'.

ZL: Igrali ste do sada u brojnim kazališnim predstavama, filmovima i tv-serijama. U čemu se najbolje osjećate, odnosno, gdje se najbolje izražavate kao glumac?

Mešin: Uistinu, ne znam. Sve ima neku svoju vrstu energije, sve ima svoje specifične potrebe za različitom vrstom koncentracije. Drugačiji su to poslovi, ali sve je to lijepo i u svemu se osjećam dobro. I dok se osjećam dobro, do tada ću i sve to raditi. Ipak, kazalište je iskon, početak, dom. Iz kazališta sve kreće i u kazalištu se glumac osjeća kao na vlastitom teritoriju. A sve ovo ostalo ne bih nazvao izletima, nego su to sve neka vrsta uzbuđenja i izazova izvan kazališta, kroz koja se čovjek može ispuhati. No, ponavljam, kazalište je ipak dom.

ZL: Gotovo svi glumci s kojima smo pričali posljednjih godina govore isto što i vi, da im je kazalište temelj i najvažnija stvar, ali da se od kazališta danas teško može živjeti. Jesu li onda ta 'uzbuđenja izvan kazališta' materijalno motivirana ili nisu toliko vezana uz novac, odnosno uz materijalno?

Mešin: Danas je gotovo nemoguće da nešto nije vezano uz materijalno. Sve je na neki način vezano uz materijalno. I istina je da se od kazališta teško može živjeti. Može se životariti, ali živjeti teško. I to 'životariti' mogu samo glumci koji su po angažmanima. Slobodnjacima je još i teže. Tako da kazalište nije neka velika materijalna sreća, ali duhovna jest. Da nije, ne bih se time bavio. Tako da ovo sa strane donosi materijalnu satisfakciju, a kad u tome što radite izvan svoje matične kazališne kuće, uz materijalno, nađete i duhovno zadovoljstvo, zabavu i izazov te ako to radite dobro i ljudi to vole gledati, onda je to dvostruka satisfakcija.

ZL: Vi ste, kao glumac, barem je takav moj osobni dojam, široj publici najpoznatiji po likovima koje ste igrali u tv serijama 'Naša mala klinika' i 'Odmori se, zaslužio si'. Često se čuje u određenim krugovima da je u teatru 'ona prava gluma', a da su tv-serije glumački manje zahtjevne i umjetnički manje vrijedne. Kakva su vaša iskustva i stav o tome?

Mešin: Sve je jednako zahtjevno ako se čovjek pošteno bavi svojim poslom. Svakom se poslu treba predati do kraja ako ga želiš odraditi kvalitetno. Tako da ništa na televiziji nije lakše nego u kazalištu, ništa nije umjetnički manje vrednije i ništa čovjeka ne troši manje. Sve ima potpuno istu vrijednost, samo je pitanje koliko se čovjek u to upusti i koliko se čega odluči raditi. Ako se odlučiš nešto raditi, onda to moraš raditi do kraja i onda će biti uspjeha. S druge strane, kazalište možda ima tu dodatnu težinu jer si stalno ogoljen pred publikom koja stoji pred tobom i tu nema skrivanja, dok se na televiziji nešto može jednim dijelom i pokriti. No, ponavljam, svaki posao se mora raditi iskreno i s voljom.

ZL: Osim u glumačkim, odlično se snalazite i u voditeljskim vodama, posljednjih godina najčešće u tandemu s kolegom Reneom Bitorajcem. Je li vam bila želja okušati se u tom poslu ili ste se u njemu našli slučajno?

Mešin: Stjecaj okolnosti nas je doveo u te voditeljske vode. Na Novoj tv su se preslagivale neke stvari u tom trenutku, mi smo probali, krenuli smo i tako je počelo. Prije toga je Rene vodio neke druge formate, ja sam vodio neke kvizove i to se pokazalo uspješnim. Tada nas je Nova tv spojila i od onda zajedno funkcioniramo odlično, a pred nama je sad i jedna nova suradnja, izvan televizije, u Reneovom kazalištu 'Luda kuća'. Tako da, ta neka voditeljska karijera nije bila neka moja želja, nego slučajnost.

ZL: Kad smo već kod kolege Renea i njegove 'Lude kuće', upravo u suradnji vas i Renea sad slijedi prva predstava 'Lude kuće' pod nazivom 'Idemo uživo', koju će među prvima u Hrvatskoj imati prilike vidjeti publika ovogodišnjeg Glumačkog festivala u Krapini. O kakvoj predstavi se radi?

Mešin: Predstava 'Idemo uživo' je, zapravo, svojevrsni nastavak onog što Rene i ja već desetak godina radimo zajedno i kroz 'Supertalent', i kroz 'Tvoje lice zvuči poznato', i kroz neke serije koje smo radili zajedno. Ovo je neki nastavak kojim sada s televizije silazimo u kazalište, ali, u nekom čudnom formatu, kao da ostajemo opet na televiziji. Dakle, to nije neka klasična predstava. To je jedna, kako je mi zovemo, 'hibrid-show-predstava', kroz koju ćemo pokazati neke strane našeg glumačko-voditeljskog posla i kako se nas dvojica snalazimo u tome te kako nas, s druge strane, vide ljudi. Mislim da će to biti zabavno. I jedna od prvih izvedbi, možda čak i pretpremijera, bit će na GFUK-u u Krapini 22. travnja u 20 sati.

ZL: Osim s tom predstavom, na ovogodišnjem GFUK-u sudjelujete i s predstavom svoje matične kuće. Riječ je o vrlo uspješnoj i duhovitoj komediji 'Nije bila peta, bila je deveta'.

Mešin: Da, to je jedna zgodna predstava u kojoj sudjelujem s kolegicom Milom Elegović i kolegom Zlatkom Ožboltom. Riječ je o jednom ljubavnom trokutu koji se čudno zapliće i još čudnije raspliće. Mislim da će publici biti zabavno i svakako ih pozivam da je dođu pogledati i nasmijati se.

ZL: Vi osobno već godinama gostujete na GFUK-u s raznim predstavama. Znamo koliko takvi festivali znače publici u lokalnim sredinama, ali koliko, po vama, znače za sam teatar?

Mešin: Naravno da za teatar također puno znači kad malo izađe iz svog centra, iz svoje matične kuće. Koliko je god to, kao što ste rekli, dobro za publiku, toliko je dobro i za teatar da se još više približimo publici. Inače, ljudi se danas vraćaju u teatar. Ljudi vole teatar. To možda i televizija radi sebi jednu 'medvjeđu uslugu' jer danas čovjek na tv-u uistinu gleda sve i svašta pa se valjda zaželio teatra. Zato se ljudi i vraćaju u teatar, a naravno da je dobro i kad teatar dolazi ljudima. Zato su i festivali poput GFUK-a itekako dobrodošli. I te festivale, koji nisu rađeni za nekakve nagrade ili nekakav prestiž, već su rađeni isključivo za publiku, organiziraju uglavnom glumci. Adam u Krapini, Navojec u Bjelovaru, Mlikota u Zagvozdu…

ZL: I kakvi su vaši dojmovi s dosadašnjih GFUK-a?

Mešin: Moji dojmovi s GFUK-a su uvijek lijepi. U Krapini je uvijek predivna publika koja nas svaki puta lijepo prihvati, a i redovito su na GFUK-u jedne od najboljih predstava koje odigramo. Osim odlične publike, svaki put je i odlična zabava, tako da nam je u Krapini uistinu jako lijepo.

ZL: Vi ste rođeni Zagrepčanin, no, imate li kakve osobne, privatne veze sa Zagorjem?

Mešin: Moja mama je Zagorka iz okolice Velikog Trgovišća. Rođena je, doduše, u Zagrebu, ali deda i baka su iz Zagorja tako da imam te zagorske krvi i Zagorje mi nije strano. S druge strane, tata mi je Dalmatinac, tako da sam ja jedna čudna mješavina Dalmacije i Zagorja, a koja je potekla iz Zagreba. Tako da ni sam ne znam što sam… (smijeh).