Zastanite i zamislite da živite svoj život u tišini, u slojevima emocija koje vas guše. Upravo je tako dugi niz godina živjela 25-godišnja Marija Gebert, djevojka tamno crvene kose, iskrenih očiju, toplog osmijeha i netipičnog fizičkog izgleda. ˝Debela si. Gle, ide debela˝, riječi su koje je Marija slušala od svojih vršnjaka u osnovnoj školi, kasnije od totalnih neznanaca, a od malena te riječi dolaze iz usta njenih najbližih. Ona svoju ljepotu nije mjerila i ne mjeri brojem na vagi, ali je godinama bila zarobljena unutar svoje vlastite tuge. Depresija je bila poput tamne sjene koja je lebdjela nad njom, gušeći je svojim težinama. Njena borba s bolešću dosegla je svoj vrhunac kada je konačno potražila pomoć. Dijagnosticirana joj je u bolnici Vrapče, mjestu gdje su se njezine unutarnje bitke napokon susrele s vanjskom podrškom, razumijevanjem stručnjaka i osobama koje su slične njoj. ''Ukrali'' smo joj malo vremena i to svega par dana prije nego je otputovala u Portugal. Bila je to kava koja je mogla trajati satima...

Sram

Marija se bavi svim i svačim. Vodi Zagorsku kreativnu udrugu mladih koja se bavi poticanjem mladih na kreativno razmišljanje i izražavanje, volontira i putuje. Ne tako davno, Marija je bila dio projekta Meeting official i pred kamerama, bez zadrške, govorila o svom fizičkom izgledu i mentalnom zdravlju. Koncept projekta temeljio se na sramu i na pitanjima poput; Čega te je sram? Što je to sram? Čega bi se trebali sramiti? Marija je u upitniku koji je morala ispuniti prije snimanja rekla kako može pričati o svom izgledu kojeg, o sestri koja ima manje mogućnosti...

- Meni je izgled najmanje bitan jer nemam vremena o njemu razmišljati, ali sve je krenulo iz glave. Onda to sve ostavljam sa strane. Niti se ne sjetim razmišljati o tome dok mi netko ne kaže. Okolina me na to podsjeti. Pošto sam u sektoru gdje radim s puno ljudi, nekad mi nije svejedno ući u školu. Čisto zato jer – srednjoškolci. Svi me gledaju, osuđuju. Tu dobijem mali šamar i onda si kažem ˝Joj, dobro. Prošeći tih tri metra, neće ti nitko ništa˝. Osnovna škola bila mi je najgora. Ja sam naviknuta da ne komentiram druge jer znam kakva je moja situacija i znam da je ono što je u naša četiri zida potpuno drugačije od onoga što je na van. Često ljudi ne vide koliko radiš da bi došao do nekog cilja. Sve to ide od doma. U osnovnu se ne bih nikad vratila jer sam imala par stvari koje sam morala hendlati istovremeno. Imam sestru koja je starija, ali treba moju pomoć konstantno i imam ''problem'' sa svojim izgledom. Inače, mislim da je ljude baš briga, ali možda bi meni trebalo biti malo jasnije da moj fizički izgled nije ok i da bi mogla raditi na tome, ali nemam vremena za to. Prednosti? Općenito ljudi suosjećaju s nekim tko im je sličan. Ljudi si automatski zabriju da sam ja prirodni jastuk. Netko koga ne poznajem jako dugo, na primjer, nasloni se na moje rame. Kao ˝Kak' je mekano˝! Meni je to ok, ne smeta mi. Ak' je toj drugoj osobi ok i meni je, ali ono – hodajući medo na napuhavanje. Ljudi imaju tu potrebu. Ili u busu, putujem 10 sati i nepoznati čovjek se nasloni, kao lijepo mu je. Ja se još okrenem kao ˝Evo ti ovdje, ovo je mekši dio˝ - ispričala nam je Marija koja sram opisuje kao neugodu, a oblikuju ga osobe koje ju okružuju.

- Moj problem s debljinom nije da sam ja sad odlučila jest i ja ću sad jest dok se ne raspuknem nego je to bilo skrivanje emocija i jedini prijatelj kojeg tada imaš ti je frižider u tri ujutro da se bolje osjećaš. Na kraju se ne osjećaš bolje jer sve ide sa svojim. To je bilo impulzivno jedenje jer nisam znala kuda bi sa sobom – prisjeća se.

Depresija i terapija

- Šupi me komentar premda me generalno ne smeta, ali zna biti onih koji zabole. To prebrodim i idem dalje jer se nemam vremena baviti time. Oni komentari koji me najviše povrijede, dolaze od onih najbližih. Ja se tada maknem i procesuiram. Makar nije dobro stalno pobjeći s mjesta zločina. Nakon 25 godina mi je došlo u glavu da previše skrivam i rekla sam da više ne mogu. Ako imaš jednu slabost, ne možeš ih imati više jer te ljudi onda napadaju s više strana. Moj stav je nekad bio da ne smijem plakati pred drugima, da ne smijem pokazivati slabost i onda sam to gro godina skrivala dok nisam pukla i prijavila se u Vrapče. Rekli su mi da imam depresiju. Da, imam zato jer sve skrivam u sebi, pobjegnem, zatvorim se i onda krenu misli. Ja sam znala da mi treba pomoć jer sam ja svjesna svog ponašanja i reagiranja. Nakon par mjeseci kada je sve bilo drugačije od onog na što sam navikla rekla sam dosta je, tu nešto ne štima. U Vrapču sam bila nakon snimanja Meetinga, prije jedno dvije godine. Dok sam bila na snimanju, bila sam u procesu čekanja za Vrapče. Bila je korona, mjere... Poslali su me na online terapije. Dakle, nisam bila fizički tamo, ali sam imala dnevnu bolnicu od mjesec i pol dana, svaki dan, grupna terapija od jutra po 4-5 sati, striktno. Ako zaspiš, zove te sestra i pita gdje si. Bilo je to nešto što me guralo jer sam imala i problema sa spavanjem. Morala sam se trgnuti, krenula sam piti tablete i to mi je bio push. Dizala sam se svako jutro. Bilo je to vraćanje na staro. Manje – više, te su terapije bile bazirane na razgovorima, ali smo dobili i meditacije, vježbe disanja... Bilo je to grupno druženje s 30 sličnih ljudi. Kada je nekome bio loš dan, fokusirali smo se na tu osobu i ''gurali'' je. Smiješno je da su mi i mama i sestra bile u Vrapču. Obitelj je bila čist ok s tim. Problem je nastao prije toga jer je bilo ˝Marija, ti si lijena˝. Ja nisam bila lijena, samo nisam imala volje ujutro ustati, niti volje za raditi išta. Kada sam im rekla da imam depresiju bilo je ˝Aha, okej, dobro˝. Kada sam završila s terapijom, otišla sam s frendovima na more da se maknem iz okoline. Nakon dva tjedna sam došla doma. Odmah sam postavila kako stvari stoje. Rekla sam da me ne tjeraju na bilo šta i da nekad trebam sat, dva ili jedan, dva dana da me puste na miru i da dođem sebi. Svatko za sebe mora prepoznati kada mu treba odmor ili osvijestiti ako mu se to događa kontinuirano. Kod mene je to bilo ono ˝Ne možeš sad svaki tjedan imati break down. Imam ga i dalje, nekad ne spavam, pišem projekte pa sam budna do pet ujutro, ali onda znam – sada sam se maltretirala dva tjedna s nečim i to mi je užasno stresno, moram stati. Nekome to možda nije zabrinjavajuće jer im je to u stilu života – priča nam Marija koja na pitanje ˝Kako si?˝ gleda puno drugačije od većine nas.

Komunikacija

- Mislim da općenito ne komuniciramo jer se zasitimo jedni drugih. Više te netko neće slušati i gubiš tu konekciju s nekim. Očajnički tražiš nešto drugo da ne misliš o sebi i to te prebaci. Ja sam u zadnje dvije godine počela raditi na svojoj udruzi i to mi je bio spas. Prije toga sam si uvijek nalazila neku osobu koja je očajnički trebala u nečemu pomoć i onda bi ja davala sebe maksimalno. Ali to mi je od rođenja. Imam sestru koja ima svoju dijagnozu i uvijek sam bila, ne prisiljena, ali ono, ako radim nešto onda moram raditi i za sebe i za nju. Moram nju vući sa sobom. Ja sam s 10 godina nju pratila u izlaske da vidim da je sve okej. To možda nije primjereno za te godine, ali za moj unutarnji mir trebala sam znati da je ona okej i to odraditi. Poslije kroz prijateljstvo isto – tražila sam nekoga tko je u sebe nesiguran. Onda dođem ja i ''guram'' tu osobu i govorim joj da može, a zaboravim na sebe. Sada ja imam osobe koje se brinu za mene. Došla sam do toga da imam krug ljudi koji kada me pita kako sam, zaista me pita kako sam. Ako ja kažem da sam dobro, onda me ta druga osoba pita što nije dobro. Do sada sam uvijek ja bila ta koja je pitala nekoga kako je. Ja se sa svojim problemom borim samo na način da jako puno o tome pričam i onda kada mi netko nešto prokomentira, onda ih uništim svojim komentarom čisto da dođu sebi i osvijeste da nismo svi isti, da smo različiti, ali to je neka stigma s kojom se moramo nositi. Mislim da se, pogotovo u našoj županiji, ljudi srame općenito bilo čega, ako to nešto ispada iz kruga ''normalnog''. Ja sam savršeno zdrava fizički, mentalno nisam, ali ja rastem iz dana u dan. Ja bih svaki dan nešto mijenjala, stalno ulazim u nove početke. Naporno je, ali je zadovoljavajuće – priča nam Marija i kaže kako ne razumije zašto ljudi imaju potrebu komentirati pa se to trudi razbiti i u svom radu i općenito. Ljudi moraju komentirati jer smo takvi, dodaje. - Prije moramo prokomentirati druge nego pogledamo sebe. Mislim, i ja to radim, ali imam filter da ne sudim. Lakše ću nekome dati savjet nego sama sebi pomoći. Taj način da to mora biti na glas, ne znam, možda se ljudi tako osjećaju moćnijima. Mislim da kad možeš tako nešto zadržati za sebe da si onda snažan. Nekad treba znati prešutjeti i boriti se s tim u sebi – zaključuje.

Marija je djevojka koja sve što radi, radi za zajednicu, ali si priprema prostor za sebe. Pa smo je upitali gdje se vidi za pet, deset godina. - Bit ću drugačija i za mjesec dana, ali za pet do deset godina želim da moja Udruga bude na višem levelu, da ima više projekata, da si mogu isplatiti punu plaću i hoću se odseliti negdje vani da skupljam iskustva i vratiti se ovdje i mijenjati. Dakle, opet novi početak – rekla nam je uz smijeh, a za kraj poslala snažnu poruku svima onima koji se bore sa sličnim problemima: - Nemojte da vas je strah. Mene nije bilo strah pričati o svemu ovome, nekoga možda je. Taj strah treba prebroditi i pričati jer kada pričamo o nečemu već nam je lakše. Nemojte da vam se dogodi to što se dogodilo meni!