Malo tko u stubičkome kraju u svome domu nije ugostio patronažnu sestru Mariju Mirt. Ako ne prije, onda prilikom dolaska iz rodilišta. Vedra duha i uvijek nasmiješena, s puno iskustva i dobrih savjeta, sestra Marija upoznala je gotovo svaku obitelj u stubičkom kraju. Stoga i ne čudi što se njeni bivši pacijenti ili djeca koja su sad već odrasla, sjećaju nje i srdačno je pozdravljaju. I sama kaže da se i dan danas, kad se vozi kroz ta mjesta, sjeća svakog ulaza, svakog djeteta koje je kupala i čovjeka s kojim se družila. Zna gotovo sve o mnogima, no mnogi ne znaju puno o njoj.

Dolazak u Stubake

Sestra Marija u Stubičke Toplice doselila je još '71., zaposlivši se u lječilištu. - Djetinjstvo sam u Slavoniji imala prekrasno. Šokica, običaji, konji, kola, salaši, velike njive na kojima smo pomagali mami... Bili smo vezani uz crkvu, išli smo svaki dan prije škole na misu, gdje smo pjevali, plesali, glumili. A svoju prvu lutku sam dobila od župnika kad sam imala 4 godine i nazvala sam ju Zdenka. Jedan od moja četiri brata bio je često bolestan i morao je kod doktora, gdje je radila jedna krasna medicinska sestra Zdenka, koja je bila dobra mojem bratu i mami i tad sam zaključila da ću biti medicinska sestra, kao i sestra Zdenka, tu nije bilo dileme – prisjetila se. Nakon završene srednje škole, Mariju je posao doveo u Stubake, s još 5 kolegica. – Bilo mi je prekrasno raditi, a plaća je bila odlična. Kad smo selile u sobu u centru mjesta, na mostu su nam priskočili neki dečki nositi kofere. Tako sam upoznala svoga muža i ''Mara iz Štitara'' više se nikad nije vratila u Slavoniju – ispričala nam je. Prihvatila je zagorski mentalitet i običaje te je, uz obitelj i posao u domu zdravlja u obiteljskoj medicini s dr. Gospočićem, diplomirala dispanzersko – patronažni smjer i počela raditi kao patronažna sestra.

Uvijek svima dostupna

Voljela sam ući u svaku kuću. Nadubodno sam krenula s tečajevima i pripremama za porod, na dan sam imala 7-8 kućnih posjeta, a sve sam, do '93. dok nisam dobila prvi auto, obilazila motorićem – rekla je, dodavši kako su tada patronažne sestre sve radile same, dok su danas oformljene dodatne službe. – Mnogo puta sam došla u neku kuću gdje sam si morala sama zakuriti vatricu. Koliko sam puta išla i pješke zimi... No, ništa nije bilo teško, uvijek sam svima bila dostupna. Posao patronažne sestre vrlo je odgovoran, jer je samostalan. U ambulanti su u timu, liječnik napiše i stoji iza toga, sestra obavlja, dok mi sve odluke donosimo same – ispričala je. Radila je i kao glavna sestra, no više je voljela rad na terenu, a devedesetih je za vrijeme rata složila ekipu i pomagala kod Slavonskog Broda, što je bilo iskustvo na koje je ponosna. U 43 godine radnoga staža, u kojih je svega 3 tjedna provela na bolovanju, nije imala loših iskustava. – Jesam jednom doživjela da mi je jedna novopečena mama, kad sam došla u posjet, odmah s vrata rekla da ju ne smijem nagovarati na dojenje, jer je ona odlučila da dojiti ne želi. Okrenula sam se i otišla, smatrala sam da nemamo više o čemu razgovarati, no sutradan me zvala i vratila sam se, sve sam joj drugo pomogla savjetima – prisjetila se.

Sestra Marija pokazala nam je stare fotografije iz djetinjstva te s prvih radnih mjesta

Rad s bebama

Najljepši joj je dio posla bio upravo rad s novorođenčadi. – Pomoći mami oko kupanja, dojenja... ustrajala sam na tome i drago mi je da se zadnjih 20 godina žene puno više vraćaju dojenju, to je jeftinije, sterilnije i manje posla – rekla je. Prva je i osnovala grupu za potporu dojenju pred oko 18 godina. Ipak, danas je puno teže i drugačije raditi. – Kad sam počela, mame su bile željne znanja. Danas je najveći problem Internet, mame se previše oslanjaju na to što pročitaju. Ne shvaćaju da nema pravila koje će vrijediti kod sve djece, svaka majka treba osluškivati svoje dijete i znati što primijeniti – rekla je. No, kaže, uvijek bi radije radila s ljudima, nego s papirima, a odgoj od malih nogu naučio ju je pomagati, zbog čega je voljela biti medicinska sestra. – I da se opet rodim, samo to bih bila, kroz sve to sam se našla, a voljela sam posao iznad svega – dodala je. Sada kad je u mirovini, vrijeme troši na čitanje knjiga. Vrlo je aktivna u Caritasu, humanitarnim akcijama, pjeva u župnom zboru i članica je pastoralnog vijeća. Druženja s prijateljicama su neizbježna, a rado posjećuje rodni kraj. – Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi, Šokačko sijelo... ne prolaze bez mene, volim pjevati i plesati, a sa 65 godina zdravlje me još dobro služi, tako da si svake godine, uz mirovinu s kojom sam zadovoljna, priuštim jedno putovanje. No, najveća radost je u djeci, u unucima. Svega drugoga bude i svega na kraju ima, kako onda, tako i danas – istaknula je 65 – godišnja sestra Marija.