Lijepo djelo radila je gospođa Jasenka Beblje iz Zlatar Bistrice, ali ne samo ona već još 25 ljudi koji su djeci u siromašnoj Ghani plaćali školovanje. Nije to bio neki preveliki novac, kaže gospođa Beblje, nekoć sto maraka, a kasnije sto eura i to je uključivalo jedan obrok i školovanje jednog djeteta. Ona se ne sjeća koliko godina je plaćala, nije joj ni važno, sjeća se samo da su prvo bile njemačke marke, a kasnije euri.

Dječaku je ime Bright i ona je znala da plaća baš za njega. Te uplate joj nisu sporne jer su plaćane na račun salezijanaca u Zagrebu, no posljednjih 600 eura dala je misionaru u Ghani don Ivanu Stojanoviću koji je taj novac tražio da bi za Brighta platio vizu za Hrvatsku jer je dječak nakon završene poljoprivredne škole trebao doći živjeti u Hrvatsko zagorje. Ona mu je pronašla posao, prije mu platila preko don Ivana vozački ispit i čak osigurala stan da se mladić može osamostaliti.

Odluka o školovanju djeteta

No, krenimo redom. Jasenka Bablje prvi put se srela s misionarom u Ghani, biskupiji Yendi u gradu Catale, don Ivanom Stojanovićem u zagrebačkoj crkvu Mati Slobode i ideju o plaćanju školarine odmah je prihvatila. - Princip je bio taj da se izvuče jedno pismo u kojem dobiješ fotografiju i ime djeteta kojeg ćeš pomagati. Štoviše, organizirala sam i misu u Zlatar Bistrici i tamo se javilo još 25 obitelji koje su se odlučile na isto – priča gospođa Jasenka, no nikad nije ispitivala koliko dugo i plaćaju li još uvjek ti ljudi školarinu jer je to ni ne zanima. Zanimao ju je samo njezn Bright. Bila je i sedam dana kod njega u Ghani. - Izvrsno su me primili. Oni žive vani, spavaju na drvenim daskama, a jedino imaju neke nastambe u kojima nema ništa, ali se tu sklone kada pada kiša. Meni su na engleskom napisali dobrodošlicu i smjestili me u pravu sobu i s pravim krevetom, bila sam oduševljena, ali i tužna zbog siromaštva koje sam tamo vidjela - kaže gospođa Jasenka. Inače, ispričala nam je, voli pomagati djeci jer joj je bliski član obitelji bio žrtva pedofilije, ali počinitelj nije nikada procesuiran zbog zastare. Recimo usput da je zbog toga i osnovala Udrugu protiv Zakona zastare od pedofilije jer nekim žrtvama trebaju godine i čak desetljeća da bi to uspjele priznati, a tada već odavno nastupa zastara.

Jedan muškarac ima tri žene i 26-tero djece
Vratimo se mi priči o Brightu i njegovom životu u Ghani, ali spomenimo i da je gospođa Beblje dogovorila misu i u Loboru gdje je don Ivan Stojanović pridobio još nekoliko obitelji za plaćanje školarine djeci u Ghani. - U Ghani doista je veliko siromaštvo. Postoji bigamija tako da jedan muškarac s tri žene ima 26-tero djece. Braću i sestre tako ima i Bright kao i roditelje, ali i roditelji i Bright bili su presretni što će ići u bolji život. Reći su samo da je tamo glavna hrana jam od čijeg se lišća kuhaju gulaši, a korijen se suši i od njega se pravi brašno. Strašno je što djeci od godinu dana na glavu stavljaju lonac, a ispod njega težak kamen kako bi im ojačali mišiće da bi mogla i mala djeca na glavi nositi velike terete.

Velika smrtnost ljudi bez antibotika

Tamo nema karcinoma, nema pesticida. No, budući da mjesecima nema kiše u istoj vodi peru sebe i rublje, a tu istu vodu piju. U toj vodi postoji ličinka koja putem vode koju piju uđe u tijelo, a ljudi je osjećaju tako da ih svrbi koža. Kad uđe u mozak ličinka se otvori i razviju se paraziti slični crvima zbog čega ljudi umiru. Nema antibiotika koji bi zaustavili upale i uništili ličinke. Tako da tamo gdje nema vode, smrtnost je jako velika, ispričala nam je Jasenka Beblje život u koji se uvjerila presretna što će njezin Bright doći u Zagorje. Kao što smo napisali na početku, pronašla mu je posao, osigurala stan, no sad nije sigurna niti je li Bright stvarno položio vozački ispit. Nakon što je doznala da nema vize za Brighta nazvala je Južnoafričku Republiku gdje joj je rečeno da za njega viza nikad nije ni zatražena. Nakon svega don Ivan Stojanović pokušao je preko nje doći u još neke crkve kako bi pridobio obitelji za plaćanje školarine, no na takve se poruke više ne osvrće. Jedino što mu je rekla nakon što je obaviještena da nema vize bilo je: 'Ljudi koji ne održe svoju riječ nisu u mom interesnom krugu za suradnju'. I tako je suradnja prestala.

Iz Ghane opširnim odgovorom na pitanje o vizi odgovorio nam je don Ivan Stojanović: ‘S ovim pitanjem dali ste mi priliku ispričati Vam ovu nedovršenu priču’

‘Hvala na pitanju u vezi mladića Bright Naganiwuba Npakibe. S ovim pitanjem dali ste mi priliku ispričati Vam ovu nedovršenu priču. Od srca zahvaljujem gospođi Beblje na suradnji i pomoći koju je pružila Tatale misiji i Brightu. Suradnja se prekinula zbog vize, započeo je odgovarati na naše pitanje o vizi don Ivan Stojanović Evo što se po njegovoj priči dogodilo.

Peripetije s vizom

‘Gospođa je posjetila misiju Tatale i upoznata je s našim radom. Ponudila je Bright-u školovanje i posao u Hrvatskoj. Svi smo se tome obradovali. Trebala je samo viza. Ona nam je preporučila da napišemo zamolbu preko našeg Veleposlanstva u Južnoj Africi, Pretoriji. Poslala je i formulare. Ja sam bio uvjeren da je sve već dogovoreno i trebamo samo proći sve formalnosti. Papirologiju smo ispunili i sve poslali s DHL na naznačenu adresu. Čekali smo dugo, odgovor nije dolazio. Potražili smo brojeve telefona i nazvali. Odgovorili su nam da su formulari nevažeći, moramo uzeti nove formulare i sve poslati online. Potrudili smo se i to sve odradili iako tada (a i sada) internet ne funkcionira dobro u Tatale misiji. Opet odgovor nije dolazio. Ponovno smo zvali i raspitivali se što je problem. Obećali su raditi na našoj zamolbi i uvijek su spominjali da ih je zvala gospođa Beblje. Mislio sam da će viza biti odobrena. Budući da nam nisu ništa javljali, opet smo nakon nekog vremena bili primorani zvati s mobitela na njihov fiksni telefon. Javili su se i ljubazno rekli da moramo sve ponovno poslati. I to smo učinili. Opet nije bilo odgovora iz Veleposlanstva. Opet smo ih morali zvati. Ovaj put su nam rekli ne mogu mu izdati vizu jer on mora biti osobno prisutan. Pristali smo da on otputuje u Južnu Afriku samo neka nam obećaju da će dobiti vizu.

Po vizu u Tursku

Pitali smo koliko novaca treba za vizu itd. Onda su počele čudne priče oni ne mogu izdati vizu... on mora ići u Tursku po vizu. I na tu varijantu smo bili spremni ali nam nitko nije mogao garantirati da bi on mogao dobiti vizu u Turskoj da otputuje za Hrvatsku. I tu smo stali. Gospođa Beblje mi je osobno napisala da prekida svaku suradnju s Tatale misijom jer ja nisam htio pomoći siromašnom dječaku da dođe u Hrvatsku na rad i školovanje. Ona tvrdi da su joj iz našeg Veleposlanstva javili da mi nismo poslali formular koji je ona nama poslala da bi mladić dobio vizu. To jednostavno nije istina. Sve smo im poslali i to više puta. Gospođa Beblje to zna. Ja sam joj osobno pisao. Jasno, ja nikad nisam dobio odgovor. Bio sam i u Hrvatskoj. Javljao sam se ali nije bilo odgovora. Da je naše Veleposlanstvo prihvatilo dati vizu, € 600 ne bi bilo dovoljno da Bright otputuje u Južnu Afriku, da plati smještaj i da se vrati u Ganu ili da produži za Hrvatsku. Ja sam bio spreman sve mu osigurati i platiti. Bio sam uvjeren da bi mi gospođa Beblje sve platila ili bi mi Bright platio kad bi zaradio. Eto to je ta priča o vizi, o Brightu, gospođi Beblje i meni, odgovorio nam je don Ivan Stojanović.