ZL: Glumom ste se počeli baviti vrlo rano, već s trinaest godina, a prve uloge ste ostvarili u Histrionima. Njihov osnivač, velikan hrvatskog glumišta, Zlatko Vitez, vaš je ujak. Je li vas on na neki način nagovorio da se počnete baviti glumom ili je to bila vaša želja?

TARA: Zlatko je odlučio da ćemo Mirna Potočnjak i ja uskočiti u predstavu “Romeo i Julija” statirati ali to u Histrionima tehničko osoblje i prijatelji kazališta često rade. Mislim da mu nije bilo na kraj pameti da ću ja zagristi za to. Kada je vidio da sam si po tom pitanju presudila, odlučio me barem iscrpno upoznati sa bogatsvima kajkavske kulture.

ZL: Nakon nekoliko uloga u kazališnim predstavama, odlučili ste upisati Akademiju. Je li mladom glumcu, koji već ima nekog glumačkog iskustva, to iskustvo olakšavajuća ili otežavajuća okolnost za, nazovimo to tako, 'stručno učenje akademskog glumačkog zanata'?

TARA: Ovisi o tome na kakvog pedagoga naiđeš, dvosjekli je mač. Na prvoj godini, u Ševinoj klasi, naišla sam baš na nekoga koji inzistira na svom, izvanjskom uspostavljanju hijerarhije u grupi između dvanaest talentiranih osamnaestogodišnjaka koju je dobio pred sebe. Inzistirao je da to jedini mogući način funkcioniranja kreativne grupe. Jasno, inzistirao je i na isključivo svom viđenju toga što je dobro, a što nije po pitanju glume, kazališta i hrvatskog glumišta uopće. Ja nisam imala potrebnu naivnost da povjerujem u tako jednu konstrukciju, vidjela sam da je pluralnost mišljenja, uzajamno poštovanje i ravnopravna suradnja puno poticanije okruženje za rast i učenje. Ta moja svjesnost i otpor prema opresiji je rezultirala raznim problemima. Ipak, zbog sigurnosti koju ti daje uspješno bavljenje praksom i pedagoga koji su uslijedili poslije, kad-tad sam se dočekala na noge. Za svoj diplomski rad sam bila nominirana za NHG.

ZL: Dobitnica ste i Nagrade hrvatskog glumišta za mlade umjetnike, ali izjavili ste da vam ta nagrada nije donijela gotovo ništa ili vrlo malo za vašu daljnju karijeru. Zašto je to tako?

TARA: Moja generacija glumaca je stasala u jednom sasvim novom vremenu, kada je komercijalno prevagnulo kulturno u javnosti. Nažalost, tako to sada biva i “Ma se je trijeba s bremenom akomodavat” kako kaže Držić. Nekako ipak ne osjetim veliko zadovoljstvo kada ugledam svoj lik u tabloidima. Samo da se ispričam kaj Zagorcima citiram Držića, zaključit ću sa “Nigdar ni bilo da ni nekak bilo!”

ZL: I evo, nedavno ste postali prava zvijezda malih ekrana igrajući glavnu ulogu u novoj telenoveli Čista ljubav. Pretpostavljam da vam je to dosta promijenilo svakodnevnicu, da vas ljudi više prepoznaju na cesti nego do sada….

TARA: Moja svakodnevica je potpuno ne prepoznatljiva, ali zbog količine posla… Što se tiče prepoznavanja na ulici, da, događa se. Sve su pozitivna iskustva do sad, a nije mi problem poslikati se sa nekim tko bi to htio. Mislim da ću dugoročne posljedice iskusiti tek po završetku projekta.

ZL: Neki vaše kolege s kojima smo razgovarali prijašnjih godina, a koji su također igrali u telenovelama, redovito su naglašavali da je to izrazito naporan posao. Da se nerijetko snima po cijele dane, nekad i noći… Da uz to imaju i obaveze u kazalištima… Kakva su vaša iskustva, koliko je vama naporno i jeste li se morali nečeg odreći zbog angažmana u Čistoj ljubavi?

TARA: Da, baš je zahtjevno i psihički i fizički. Ogromna je to količina materijala, brz tempo. No, dok se radi, dobro je!

ZL: I sada kad vam je poprilično porasla popularnost, u smislu da ste četiri večeri u tjednu prisutni u mnogim domovima, sasvim je razumljivo da je došlo i do povećanog zanimanja javnosti za vaš privatni život. Vi ste više puta rekli da ga ne želite dijeliti s javnošću. Možete li nam barem otkriti postoji li 'čista ljubav' u Tarinom životu ili je 'komplicirano', kao što je to u prvim epizodama u životu Sonje, koju igrate? ☺

TARA: Odnedavno pet večeri tjedno! Evo, ja ne znam kada ljubav nije komplicirana. Pogotovo Sonji i Tomi. Što oni neće proći kroz ovu sezonu?!

ZL: Obzirom da ste vrlo mladi i da je pred vama, očito, velika karijera, imate li kakve planove i ciljeve koje biste svakako željeli ostvariti? Možda neku međunarodnu karijeru?

TARA: Glumac može planirati samo do prve iduće uloge, a migracija me ne privlači poslovno. Htjela bih zafrkati rukave u “Gavelli” nakon ovog perioda. Nedavno sam ušla u kazalište, jedva čekam još prionuti poslu.

ZL: Dakako da smo primijetili i nekoliko vaših nastupa na Glumačkom festivalu u Krapini. Kakvi su vaši dojmovi o tom i sličnim festivalima koji, na konkretan način, dovode kazalište publici?

TARA: Festivali i manifestacije poput GFUK-a i turneja Histriona su bastioni kulture u Hrvatskoj, to se mora znati. Odgojena sam tako da smatram da je funkcija kazališta i prosvjećivanje, kao i to da kultura mora biti svima dostupna. Budući da kazalište živi od poreznih obveznika, a mnogi nisu u mogućnosti dovesti se u Zagreb i platiti kartu, na nama je da dođemo k njima. Osobno obožavam dolaziti publici po malim mjestima, nema otvorenije i blagonaklonije atmosfere! Uostalom, kako po udaljenijim mjestima uvijek nedostaje sadržaja, drago mi je kada sam u mogućnosti tu večer ljudima nešto “prirediti”. Ne škodi ni to kaj se s GFUK-a nemre otić’ gladan!

ZL: S našim Adamom Končićem snimili ste i jedan video spot za jedan zagorski glazbeni sastav. Kako je došlo do te suradnje i je li bilo kakvih zanimljivosti tijekom samog snimanja u Zaboku?

TARA: Upoznala sam Adama Končića kad sam se još kao klinka muvala po Histrionima. S vremenom smo postali kolege i partneri u nekoliko predstava, a Adam je nastavio biti jednako brižan prema meni kao prema djevojčici. Tako me i valjda pozvao u ovaj mali projekt, da čim više radim nakon diplome. To samo drugi kolega razumije, taj težak period prilagodbe kada si gotov sa studiranjem i moraš krenuti u punopravni glumački život. Adamovom pozivu na suradnju se uvijek samo radujem.

ZL: I za kraj, što vam prvo padne na pamet kad netko spomene Zagorje? Koje su neke vaše osobne povezanosti sa Zagorjem i imate li kakvu zanimljivu anegdotu vezanu uz Zagorje?

TARA: Zlatkova klet i vinograd koji sam puno put obrala, lepi bregi i mljekara “Veronika” su mi prve asocijacije na Zagorje. Moji su kajkavci, to će mi uvijek biti materinji jezik, iako sam odrasla u “zagrebačkom”. Sjećam se prilike kada smo tijekom turnejice s GFUK-om, imali sastanak na “Tifonu”. Ansambl predstave se trebao tamo sresti pa nas je netko trebao odvesti dalje prema mjestu gdje imamo predstavu. Bili smo na putu prema tamo kada mi je zazvonio nepoznat broj, po glasu stariji gospodin koji nas je trebao odvesti do dvorane. Gospodin je pričao na “tvrdom” kajkavskom i pitao kad stižemo jer on već dugo čeka s traktorom. Iznenadila sam se organizaciji, ali tko sam ja da sudim i rekla da stižemo kroz desetak minuta.  Uskoro je gospodin opet zvao, uzrujaniji i meni sad već popuno nerazumljiv, ali sam uspjela razabrat kako će uskoro morati krenuti. Ja sam mu pokušavala objasniti da nije problem, neka ode, sigurno će nas Adam nekako dovesti tamo. Svejedno, gospodin je bio sve uzrujaniji, meni je bilo sve neugodnije, pokušavala sam ga umiriti, dok nisam čula prepoznatljivi smijeh Vida Baloga sa strane. Ispostavilo se da je Drele dobio moj broj i odlučio me zeznut. Prilično duhovito, kao i uvijek od tog dvojca.