Mirela Osrečak (41), rođena je Zlatarbistričanka, trenutno sa zagrebačkom adresom. Diplomirala je, a kasnije i doktorirala na Zavodu za vinogradarstvo i vinarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu, gdje i danas radi, a čitateljima našeg lista vjerojatno je najpoznatija po stručnim predavanjima na temu vinogradarstva i ocjenjivanjima vina. No, uz svoj redovni posao ova Zagorka se iz hobija vrlo uspješno bavi i slikarstvom. - Otkad znam za sebe, stalno sam nešto crtala, bojala i slikala. Još kao djetetu sve što mi se učinilo lijepim ili zanimljivim pokušavala sam prenijeti na papir, bilo olovkom, temperama ili samo kemijskom na poleđini kakve bilježnice. Nastavnici su poticali moj rad pa sam tijekom osnovne i srednje škole svoje radove izlagala na grupnim izložbama u Zlatar Bistrici, Konjščini i Zaboku. Onda je tijekom faksa i sa zaposlenjem slikanje palo u drugi plan i godinama nisam primila kist u ruke – ispričala nam je o počecima svog hobija Mirela.

„Iznenađuju me pozitivne reakcije na moje radove“
Zbog mnogobrojnih obaveza Mirela je s godinama zapustila ljubav prema slikarstvu. – Tek prije par godina, kad je moj partner Marko shvatio da su neke od slika koje mama drži uokvirene na zidu zapravo moji srednjoškolski radovi počeo me nagovarati da se ponovno uhvatim slikanja. Sjetila sam se onog dobrog osjećaja kad stvaraš nešto kreativno i ne razmišljaš o ničem, već se igraš bojama. Nekako u to vrijeme selili smo u novi stan pa se poklopilo i da sam imala sasvim određenu ideju što bih željela na jednom zidu i bila svjesna da bih to i sama mogla stvoriti. Kad sam za rođendan dobila novi štafelaj, više nije bilo izgovora da ne pokušam ponovno. Onaj zid je i dalje prazan, ali su u međuvremenu nastali deseci drugih slika i ponekad se pitam kako sam toliko vremena uspijevala zatomiti poriv da se izražavam na taj način – rekla nam je ova samouka umjetnica. Slikanje, kaže Mirela, nikad nije doživljavala ozbiljno, već tek kao nešto što radi za svoju dušu, a slike su imali prilike vidjeti samo obitelj i prijatelji. – Neki od njih pokazali su ih svojim prijateljima i znancima i moram priznati da su me vrlo iznenadile pozitivne reakcije nepoznatih ljudi, a pogotovo njihova spremnost da plate kako bi neki od mojih radova stajao na zidu u njihovom domu! Tako je nekoliko fotki došlo i do Alme Horvath iz Horvath galerije pa se unazad nešto više od godinu dana i tamo mogu pogledati i kupiti neke od njih. Tehnika u kojoj se uglavnom izražavam je akril na platnu. Obožavam debele nanose boje i strukturiranu površinu slike, tako da često koristim i strukturne paste, a umjesto kista slikarsku špatulu. Odnedavno sam počela koketirati i s akvarelom, međutim te slike još uvijek nisu za oči javnosti – samokritična je Mirela.

„Najveću inspiraciju pronalazim u prirodi“
Inspiracija za slikanje Mireli dolazi iz prirode koju smatra savršenom u svojoj ljepoti i jednostavnosti. – Na većini slika prevladavaju apstraktni pejzaži živog kolorita, a svojevremeno su me okupirali i minimalistički prikazi silueta konja u crno-bijeloj tehnici. Zapravo je dovoljno pogledati kroz prozor ili prošetati prirodom i nova ideja je tu. Zbog toga uvijek imam barem 5-6 nezapočetih slika u glavi koje samo čekaju da ih se prenese na platno. Problem je u tome što dan traje samo 24 sata. Što se slikarskih uzora tiče, stvarno ne znam što bih rekla. Budući da nemam formalnu slikarsku naobrazbu, prisiljena sam na internetu istraživati i proučavati razne autore, a onda iz svega toga stvaram nešto svoje. Sigurna sam da bih neke stvari naučila puno brže i jednostavnije u umjetničkim školama. Ovako sam često prisiljena na otkrivanje tople vode, što je svakako dugotrajnije. S druge strane, potpuno sam neopterećena povijesnim razvojem, pravilima i stilovima. Nemam potrebu kroz umjetnost kritički progovarati o teškim društvenim temama ni djelovati u okviru nekog zadanog pravca. Puštam da me vodi čista intuicija i neizmjerno uživam u tome. Ipak, fasciniraju me radovi suvremenih apstraktnih umjetnika, kao što su Christian Hetzel ili Victoria Schmidt – otkriva nam svoje slikarske uzore ova samozatajna umjetnica. – Često me pitaju koje mi je najdraže djelo, a zapravo nemam odgovor na to pitanje. Kad završim sa slikom i odlučim da sam zadovoljna te da neću preko nje napraviti novu (jer ima i takvih), automatski prelazi u novu najdražu. Na svakoj slici ima dijelova koji mi se ne sviđaju i koje bih rado napravila ponovo, ali nekako su one sve „moje“, s utkanim dijelom mene, i sve su mi drage. Zvuči smiješno, ali zapravo ih ne volim prodavati. Jasno mi je da nema mjesta za sve njih u stanu i da je pametno da vratim barem dio uloženog, ali uvijek mi bude žao kad odlaze od mene. Posebno novonastale. Sa starijima je malo lakše, valjda se s vremenom međusobno „izguštamo“ – ispričala nam je slikarica.

„Zagolica me ideja o vlastitom ateljeu“
Što se tiče budućnosti, Mirela kaže da je ona vrlo nepredvidiva i da uglavnom ne ispadne prema planu, ali uvijek ispadne baš onako kako treba biti. – Ponekad me zagolica ideja o ateljeu s visokim stropom i puno prozora, kreativnom stvaranju bez radnog vremena i mogućnosti da svjetlo dana ugledaju sve one slike što još uvijek čuče u meni. Međutim, jasno mi je da kad nešto postane full time job to više ne može biti samo zabava, odmor za duh i ispušni ventil. Više ne bih imala privilegiju čuvati neke slike samo zato što su mi drage niti slikati samo ono što se meni sviđa. Osim toga, dok je to samo hobi, ne moram voditi računa o izlaganju, promociji i marketingu; nemam puno vremena za slikanje pa ono što stvorim obično ode samo putem usmene predaje i preporuke. S druge strane, volim svoj pr(a)vi posao i predugo sam se školovala da bih odustala od njega. Za sada prilično uspješno balansiram sa svojom ljubavi prema slikanju i ljubavi prema vinu. Ono što je za sada sigurno je da od mene možete dobiti vinogradarski ili savjet o vinu, a ako zaškripi kod odabira poklona, u svakom trenutku na lageru imam i desetak gotovih slika koje treba udomiti – rekla nam je ova simpatična umjetnica kojoj želimo još puno uspješnih radova.