Portal RODA, o porodu i rodilištima, donosi priču rodilje koja živi u Zagrebu i koja je već dva puta rodila u rodilištu Opće bolnice Zabok. Zašto iz Zagreba dolazi u Zabok na porod i zašto bi to ponovila, pročitajte u njenoj ispovijesti koju prenosimo u cijelosti:

"Rodila sam dva puta. Rodila sam dva puta u Zaboku. Živim u Zagrebu, i svaki put kad bi me neka mama u parku  pitala gdje sam rodila, a ja kažem u Zaboku, pogledala bi me kao da sam luda. "A zašto?“, pitala bi. E pa, evo zašto.

Realno ne mogu uspoređivati jer nisam nikad rodila nigdje drugdje, ali volim Zabočko rodilište. Volim osoblje i njihov pristup. Kad sam bila trudna prvi put u 2013. godini, čula sam o stolčiću za rađanje. Proučavala sam to i saznala da ga tada nisu imali u Zagrebu. Imala su ih Zabočko i Varaždinsko rodilište. Odlučila sam za Zabok. Bliže mi je (stanujemo na zapadnom dijelu Zagreba), a i muž mi je Zagorac.

Prvi porod mi je bio lagan i relativno brz, trajao je malo manje od dva sata, iako sam sama na kraju odlučila da neću stolčić. No, htjela sam vam pričati o drugom porodu, koji je bio baš nedavno.

Termin mog drugog poroda je bio na badnjak, 24. 12. 2016. Trudnoća mi je bila uredna kao i prvi put. Moj zadnji rutinski pregled kod primarnog ginekologa u Domu Zdravlja Zagreb Zapad je bio negdje u 36. tjednu trudnoće, pa sam krenula na CTG i bolničke preglede u Zabok u 38. tjednu. Dolazila sam doktorici koja je također bila uz mene tijekom prve trudnoće.

Badnjak se približavao i nije bilo znakova trudova. Doktorica me nije htjela ginekološki prečesto pregledavati – "Nema potrebe“, rekla bi mi. Pratila je na ultrazvuku i CTG-u, sve je bilo u redu.

Badnjak je prošao, i znala sam da kako mi je sad prošao termin, da moram dolaziti na CTG svaki drugi dan. Na dan Božića sam došla jer je ona bila dežurna, i pitala sam je: "Što sad?“, na što se ona smijala i rekla: "Čekamo, izaći će kad bude htjela, nikakve žurbe nemamo“. Okej, išla sam doma.

Iako sam se osjećala izvanredno, dosadilo mi je već odlaziti na CTG. Svaki drugi dan vozila sam za Zabok i nazad za Zagreb sama, provodila stvarno puno vremena u toj bolnici. Doduše, za to vrijeme sam pročitala dvije dobre knjige koje nikako nisam stigla prije dovršiti.

Dosadila su mi i pitanja ljudi. Svaki dan kad sam pokupila prvo dijete u vrtiću, tete su me pitale kad ću više roditi. Išla sam na prenatalnu yogu tri puta tjedno i svaki put kad sam pojavila u studiju svi bi se čudili pa kako sam još tu i još vježbam.

U međuvremenu, čula sam za plin za porod. Čula sam da je Zabočko rodilište prvo rodilište koje je uvelo plin za smanjenje bolova pri porodu. Proučavala sam to, pitala doktoricu, i sve super, htjela sam to probati! Nije invazivno i bila sam kandidat za to. Na svakom pregledu sam spomenula doktorici: "Hoću plin“, i ona bi rekla: "Dat ćemo Vam sve što god hoćete, i stolčić, i plin, sve!“.

I tako, 2016. godina je prošla. Kćer još nije htjela van. 1. 1. 2017. imala sam zakazan termin za pregled. "Moja“ doktorica je bila dežurna taj dan. Pregled mi je bio popodne, prenijela sam dakle već 8 dana. Doktorica je znala da sam već bila nervozna. I znam da bi puno doktora već predložilo indukciju, ali ona je došla u sobu kad sam bila prikopčana još na CTG i rekla je: "Vidim da je sve OK, idite doma, uživajte samo, nikakve žurbe nemamo, vidimo se za dva dana“.

Kako je bio neradni dan, muž i kćer su me tad vozili do bolnice, pa smo odlučili produžiti put do Bedekovčine, do bake tj. do moje svekrve. Šogorica mi je bila tamo, pa su se njeni klinci i moja kćer družili i igrali, a kasno navečer smo išli doma nazad u Zagreb spavati.

Spavala sam kao top. Probudila sam se u neko doba, digla se i odlučila ići na zahod. Gledala sam na sat, 5:05. 2. 1. 2017. Vratila sam se u krevet, gledala muža i kćerku kako spavaju. I nešto osjetila. Bolove. Ali nisu baš bolni. Trudovi. Jesu li to trudovi? Nisam sigurna. Neugodno.

Uzela sam mobitel, otvorila onu aplikaciju za mjerenje razmaka trudova. Nakon četiri runde bolova, skužila sam, svake tri minute su. Ups. Probudila sam muža i on me pitao: "Što? Idemo roditi?“. Malo je paničario. Uzeo je kćer s kreveta i spakirao je, ubacio ju u sjedalicu u autu. Ja sam bila spremna, torba za bolnicu mi je već tjednima bila u autu.

Oko 5:30 smo krenuli iz Zagreba, zvali moju svekrvu, rekli joj da dolazimo u Bedekovčinu sada ostaviti malu, jer idemo roditi. Oko 6:00 smo stigli baki, mala je bila još u polusnu, poljubila sam je i ona mene, pa smo muž i ja krenuli za Zabok. Htjela sam zvati doktoricu, ali nisam, jer sam znala da je pri kraju dežurstva, taj dan je do 7:00 bi trebala biti tamo. Dosta smo bili skulirani u autu, ono, malo jači bolovi.

6:20 smo stigli, primljena sam u rađaonu. Primalja me pustila, ali molila je da muž čeka vani prvo, pa će ga poslije pustiti. Primalja i sestra su mi uzeli papire, imala sam sve kao štreberica, pitali su me nebitne podatke koje su ionako mogle vidjeti na papiru. Pokušavala sam odgovoriti na sva pitanja uz bolove, iako nisam baš za to bila raspoložena. Rekli su mi da obučem spavaćicu, pa sam stavila istu spavaćicu koju sam imala na prvom porodu.

Doktorica je došla u sobu, pozdravila me uz smijeh: "Ooo pa to ste Vi!“. Odmah me pregledala ginekološki, pa uz najveći smijeh – doslovno od uha do uha – rekla je primalji "9 cm smo“. I tako, trk u boks. Nema klistira. Pitala sam sestru: "A muž? Hoću muža!“, pa su trčali van po njega.

Donijeli su mi stolčić, ali opet sam sama odlučila ležati na krevetu. "Hoću plin“, rekla sam primalji, "A mišu, nema više plina za izgon, to je za kad se otvarate, do negdje 8 cm, sad ga ne trebate, bit ćete gotovi za čas“. Ajoj, zakasnila sam.

Doktorica je probušila vodenjak uz moje dopuštenje. Muž je došao i smjestio se na mojoj lijevoj strani. Bolovi su bili nešto češći i bolniji, ali bila sam svjesna  svake sekunde. Primalja mi je rekla da sam spremna za izgon, pa kad budem spremna tiskati, neka tiskam kad osjetim jake bolove. Došli su bolovi, ja nisam bila spremna, prodisala sam, nisam još htjela tiskati. Muž je disao sa mnom.

Tišina.

Brzo su opet stigli trudovi, ovaj put sam odlučila tiskati, muž je držao moju lijevu nogu, a sestra desnu. Zatvorila sam oči, tiskala što jače sam mogla, do kraja daha. Onda sam se smirila. "Još malo kad dođu trudovi“, rekla je primalja, a doktorica je bila na kutu u sobi, pila kavu iz šalice na ruci, smirena pomatrala i rekla meni: "Pol' glave je vani već, 'ajde možete to“.

U sljedećim trudovima sam tiskala opet, zatvorenih očiju, u potpunoj tišini, bila sam svjesna, osjetila točno položaj bebe cijelo vrijeme, i znala sam kad je konačno bila van. Plač. Jaki plač. Vrlo glasan plač.

Pogledali smo se muž i ja, nasmijali - "Pa to bilo jako brzo“. 6:40 je rođena, 20 minuta nakon što smo stigli u bolnicu. Primalja ju je odmah stavila na moj goli trbuh, rodila sam i posteljicu, čekali su da prestane pulsirati pupčana vrpca pa su je onda tek rezali. Brzinski su zamotali bebu da joj bude toplo, a u to vrijeme doktorica me je šivala. 2 šava, popucala sam malo. Epiziotomiju inače ne rade. Vratili su mi bebicu da ju odmah dojim, primalja mi ju je stavila na desnu dojku. Odmah je cicala kao velika.

Osoblje nas je pustilo da budemo nasamo nas troje, doktorica me pozdravila, išla je doma, kraj joj je dežurstva. Mi smo se hranile, tata fotkao, obavijestio obitelji … Nakon nekog vremena primalja je uzela bebu da ju malo očiste, mjere, pregledaju. 3 720 g, 50 cm, apgar 10/10. Danas lijepa, vesela, voljena bebica koju starija seka jako voli gnjaviti.

I tako, ako budem opet rodila, ponovo ću ići u Zabok roditi. Jer tamo se osjećam kao vođa svog poroda. Ne porodi me doktorica, ni primalja. Porodim se sama, vodim svoj porod, uz muža, doktoricu i primalju kraj mene, spremne pomoći u svakom trenutku"