Njezine su ruke zlatne, potvrdila je Hrvatska obrtnička komora, dodijelivši Višnji Loparić iz Lobora najviše priznanje, Statuu ‘Zlatne ruke’ s poveljom, za izuzetna poslovna dostignuća u obrtu. Da su Višnjine ruke zlatne, potvrdile su i mušterije koje su čekale na uslugu u njezinom frizerskom salonu kada smo razgovarali s Višnjom, omiljenom loborskom frizerkom. Višnja Loparić vlasnica je Frizerske radnje za žene i muškarce od 1986. godine. U struci se kontinuirano usavršavala sudjelujući na mnogobrojnim revijama, stručnim seminarima, županijskim i državnim prvenstvima frizera. Bila je članica žirija na državnim takmičenjima, a dva puta je bila članica državnog tima kada su frizeri i kozmetičari iz Hrvatske sudjelovali na svjetskom prvenstvu frizera i kozmetičara u Parizu. Predsjednica je Ceha frizera i kozmetičara Udruženja obrtnika Zlatar, predsjednica Ceha frizera i kozmetičara Obrtničke komore Krapinsko-zagorske županije, članica Ceha frizera i kozmetičara Hrvatske obrtničke komore. U proteklom periodu 35 učenica obavilo je učeničku praksu u frizerskoj radnji koje je vlasnica, a nekoliko njih je otvorilo i vlastite obrte.

Zanimljiva priča
A kako je krenula karijera za koju je prije nekoliko dana dobila ovu vrijednu nagradu, pitamo Višnju. - To je zanimljiva priča. Ja sam se školovala po ‘Šuvarovom sistemu’, dvije godine opći smjer, u Zlataru, a smo se onda usmjeravali. Bila je ta neka kreativna crta oduvijek u meni, voljela sam crtati, od malih sam nogu znala šišati lutkice. No pošto je moja starija sestra, a uvijek nam je u starijoj sestri idol, bila medicinska sestra, i ja upisala i medicinsku i frizersku školu. Primili su me u obje škole i trebalo je odabrati. Bila sam malo vrkasti i otkačeni tip, pa sam bacala novčić. Pismo je bila medicinska, a glava je bila frizerska. Okrenula se glava i ja sam upisala frizersku školu u Zagrebu. Nije mi sada žao kaj je novčić tak odlučil – kaže simpatična Višnja. Kako je imala puno dara, školu je uspješno završila. Prakse je, kaže, bilo puno, šefica ju je često zvala i nakon škole u salon, kada je imala gužvu. – Jako se puno radilo, a jedino uz rad se može i steći i vještina. Završila sam srednju školu, upisala biologiju na PMF – u, ali sam valjda bila dobra frizerka i bilo je dosta potražnje za mojim radom. Mislila sam, budem preko ljeta radila. No bilo je jako dobro plaćeno i tako sam ja radila, malo me ponijelo i ta zarada i ta velika želja za osamostaljenjem. Odlučila sam otvoriti svoj salon, ispisala se s fakulteta i nakon 5,6 mjeseci otvorila svoj salon tu u Loboru – kaže Višnja. Bilo je to 1986. godine. U Loboru je postojao brico, ali nije bilo frizera za žene, pa je Višnja odmah imala dosta posla. A posla je puno bilo tijekom cijelog njezinog radnog vijeka, kaže. - Radilo se i po 20 sati, mlad si i možeš. Uvijek sam imala zaposlene radnike, onda je to bilo popularno zanimanje, uvijek je bilo naučnika, moram priznati kvalitetnih. Bilo je to drugačije vrijeme. Malo je tužno da je danas naša struka malo potcijenjena. Često se dogodi da netko ima loše ocjene, pa kad ne ide nešto drugo, upisuju za frizere. Nije to pravilo, naravno, ali ima toga puno – kaže Višnja.

Korona i lockdown
Vrijeme korone i lockdowna nije joj tako teško palo. – Čak mi je u neku ruku i dobro došlo, malo sam se odmorila, stala na loptu. Moram zahvaliti i državi koja nam je omogućila tu financijsku pomoć, 4000 kuna izgleda malo, no tada je jako puno značilo. Taj period sam si neke stvari u kući i oko kuće uredila, imamo poljoprivrede, malo sam se odmakla od posla, No, početak poslije lockdowna je bio malo zastrašujuć, bojala sam se toga, jer nikad ranije u mojem salonu nije bila jedna mušterija. Mislila sam, kako ću šiašati s tim maskama, pa jednokratni ogrtači, sve je bilo komplicirano, no na kraju se pokazala i dobra strana – do tada nisam primala narudžbe, a onda su to ljudi ozbiljno shvatili pa su se počeli naručivati. Par mjeseci prije lockdowna moja djelatnica je otišla u inozemstvo, a kada je lockdown završio, zbog naručivanja mušterija mogla sam i ostati sama u salonu. No posla je sve više, ipak uskoro neću moći sama. Uz to, imam 5 godina do mirovine. Ne znači da ću se odmah umiroviti, ali laganiji tempo bi dobro došao – razmišlja Višnja.

35 naučnika
Kroz njezin je salon prošlo 35 naučnika, a s njima, kaže, voli raditi. - Posao nije težak jer to stvarno volim. Volim raditi i s djecom, biram individualizirani pristup, treba biti malo i psiholog, ali prijatelj prije svega, nikako ne šef. Imam dobre rezultate takvim pristupom. Kad čovjek voli posao i ljude, ništa mu nije teško. Teško mi je kad me bole noge i kičma na večer, ali to je sve dio posla – smije se frizerka Višnja. Osim što zidove salona krase brojna priznanja i nagrade koje je osvajala ranijih godina, Višnja sudjeluje u humanitarnim aktivnostima koje se, između ostalih, odvijaju u pružanju besplatnih frizerskih usluga članovima Udruge Sveta Ana, korisnicima Doma za starije osobe u Loborgradu te članovima udruge za starije osobe. – Taj humanitarni rad, to je za mene opuštanje, lijepo mi se s njima družiti i falilo mi je za korone u ovih par godina rad s tim ljudima, koji ispunjuje. Nema tih novaca koji ti mogu to zadovoljstvo platiti, kad te zagrli korsinik Lobor grada ili dijete iz Udruge sv. Ana, to je neprocjenjivo – komentira Višnja. Kao predsjednica Ceha frizera i kozmetičara, kaže da je taj ceh jedan od najaktivnijih. – Prije korone organizirali smo i odlazili na edukacije, seminare. Ovu godinu za vrijeme Gospodarskog zbora planiramo u Krapini edukaciju odnosno seminar za sve frizere, svi će biti na vrijeme upoznati. Takav je seminar održan 2018. godine, imali smo jako dobar odzaiv i mislim da je to pravi put. Što se Udruženja obrtnika Zlatar tiče, renovira se zgrada udruženja. – Trebamo urediti okoliš, fasadu, nadam se da ćemo sve uspjeti riješiti ove godine. Sama nagrada, ‘Zlatne ruke’, Višnji, kaže, mnogo znači. – To je svojevsna kruna u mojoj karijeri iza mene velika stvar – kaže Višnja.