Školska zvona danas su označila početak nove školske godine, a za Silviju Adanić iz Lobora, i njezine dvije kćeri, Anu i Brigitu, susret s novim učenicima u osnovnoškolskim klupama. No ne i za njihovu baku, umirovljenu nastavnicu hrvatskoga jezika, Anu Šredl, koja je u srpnju proslavila 81. rođendan i čija je svakodnevica od prije dva mjeseca vezana za Dom za odrasle osobe Lobor-grad. Njih četiri čine obiteljski kvartet raspjevanih učiteljica, čija je poveznica ljubav prema glazbi, koju uspješno prenose i na mlađe naraštaje. No, počnimo život ispočetka.

Iz Podravine u Zagorje
Gospođa Ana rođena je u Podravini, u Vrbanovcu blizu Ludbrega, u Varaždinskoj županiji. Tijekom 16. stoljeća to je bio posjed plemićke obitelji  Hassaghy. Osnovnu je školu završila u Ludbregu, nakon koje se upisala u glasovitu varaždinsku Glazbenu školu.

-Oboljela sam od šarlaha i do prije Božića bila sam u bolnici, a drugo polugodište već sam bila učenica Državne učiteljske škole u Čakovcu, kao ona je svojim programom najbliža glazbenoj. Tijekom srednjoškolskog školovanja svaki sam dan vlakom putovala za Varaždin, pa zatim presjedala u vlak za Čakovec. Bilo je naporno, ali veselo. Vlak je bio pun učenika. Kad smo putovali u školu, u vlaku bismo ponavljali gradivo, a na povratku uvijek smo pjevali - prisjeća se učiteljica Ana, koja je diplomirala hrvatski jezik i razrednu nastavu na Pedagoškoj akademiji. Pogoršano zdravstveno stanje bilo je presudno što se iz svojega stana u Zlataru preselila u novu životnu sredinu, u kojoj se dobro snašla, puna hvale za zaposleno  osoblje.

Prošćenje za Petrovo 
Njezin je otac radio na željeznici,a majka je bila kućanica, čuvajući svoje četiri curice, od kojih je Ana najstarija. Dvije žive u Austriji, jedna u Imotskom, a nalaze se u rodnome kraju za Petrovo, kada je u rodnom kraju  prošćenje. Prvo radno mjesto, kao učiteljice razredne nastave,  bilo joj je u Martijancu, na zamjeni. Zatim je radila u osnovnoj školi u  Sv.Petru  kraj Ludbrega, gdje je počela učenike učiti plesanju folklora. Kako joj je kolega otišao na odsluženje vojnoga roka,  počela je predavati hrvatski jezik.

U Zlatar je  došla 1969. godine, primljena po objavljenom natječaju u Nedjeljnom Vjesniku. Baš je bila smjena ravnatelja. Milan Ružić je odlazio, a Željko Ceboci preuzeo ravnateljsku dužnost.  U zlatarskoj školi radila je do umirovljenja, 2011. godine, nakon 43 godine radnoga staža. U školi je upoznala i budućeg supruga, profesora povijesti  Emila Šredla. -Ničim me se nije dojmio. Čak sam ga pitala je li on podvornik? Vjenčali smo se 1972. godine- kaže sugovornica Ana, s pravom ponosna na njihovu djecu. 

Najstariji  Hrvoje, živi kraj Varaždina, završio je  informatiku na FOI-u u Varaždinu i poslije  još  teologiju. Silvija je učiteljica u zlatarskoj školi, čiji je suprug , Stjepan Adanić vlasnik kafića „Oliver“ u Zlataru. Jurica je završio promet i radi na varaždinskoj stanici. A Anamarija je socijalna radnica i  živi s obitelji u gradu Visu gdje je voditeljica Centra za socijalnu skrb. Njihovi  roditelji nisu baš utjecali na profesionalna opredjeljenja svoje djece.  

Stroga mama
Silvija je još kao djevojčica govorila kako će biti učiteljica. Na Anamariju utjecao je susjed, psiholog Boris Brežnjak, iz ovdašnjega Centra za socijalnu skrb. Obitelj Šredl udomila je i djevojčicu Ljerku, koja radi kao spremačica u zlatarbistričkoj OŠ.

-Jako teško sam se navikla na život u Zagorju. Nije to neka daljina od moje Podravine, ali drukčija je kajkavština. Čak mi je prof. Kazimir Sviben držao satove zlatarskoga jezika. Teže je bilo meni koja sam iz kraja drukčije kajkavštine, nego suprugu Slavoncu – kaže  Ana Šredl koja je baka 14 unučadi, a ima i dva praunuka, Hanu i Marka.

Od  zagorske kuhinje prihvatila je  mlince , jer toga u Podravini nije bilo. Danas je drukčije kad ih ima raznih u trgovinama.  A i više su se jele pečene guske, nego purice, kojih je bilo malo u domaćinstvima, dok su jata gusaka po cijeli dan pasla po livadama uz potočić koji se ulijevao u Plitvicu. 

Mama razrednica
Gospođa Ana  bila je stroga učiteljica, što potvrđuje i kći Silvija, kojoj je mama bila razrednica. -Moja najbolja  učiteljica hrvatskoga! Prema meni je bila jako stroga. Morali smo imati uredne bilježnice. Gramatička pravila pisali smo u bojama.  Jednom na satu nisam imala drvene bojice. Mama je uzela bilježnicu, zašpotala me pred cijelim razredom i  automatski sam morala ići na dopunsku nastavu. Rekla sam joj:“Drugarice razrednice, mama mi nije dala novce za bojice“ – prisjeća se Silvija.

Silvijin tata Emil, koji je rođen isti dan, mjesec i godinu kad  i njezina mama Ana, iznenada je preminuo prije 12 godina, a ravnatelj škole bio je od 1990. godine . Ostavio je napisano vrijedno djelo „Zlatarsko pučko školstvo 1842.- 2007.“. Nije bio najsretniji što mu je kći Silvija odabrala učiteljsko zvanje, Vidio ju je u ekonomiji ili pravu. Mama je bila pomirljivija.

Nekad i sad
No, uspoređivati osnovnoškolsko obrazovanje nekad i sad je gotovo nemoguće - kaže Silvija naglašavajući razvitak suradničkog odnosa učitelj-učenik. A i roditelji su jako zahtjevni, čiji zahtjevi katkada i nemaju smisla. -Mi smo kao djeca bili motivirani. Veselili smo se priredbama. Nije nam teško bilo cijelo popodne provesti na probi za neku priredbu Dana kajkavske riječi. Danas se mora biti vrlo pažljiv. Ne smije se djecu zadržavati. Čini mi se da smo bili komunikativniji, otvoreniji, pod odmorom smo pjevali. Učiteljica Marija Bobinec nije nas trebala nagovarati  na pjevanje- kaže Silvija iza koje je 30 godina radnoga učiteljskog staža.

Glazbena obitelj
Njezina starija kći Ana radila je u Područnoj školi Donja Batina,zlatarske matične  škole Ante Kovačića, dok nije postala tehnološki višak, tako da je prošlu školsku godinu učiteljevala u PŠ Krušljevo selo, a ovu će početi s prvoškolcima u PŠ Sv. Matej OŠ Gornja Stubica. Anina mlađa sestra, Brigita, bolje je sreće. Predaje informatiku u rodnome mjestu, u OŠ Franje Horvata Kiša u Loboru. Anin i Brigitin brat Vid završio je Srednju glazbenu školu u Varaždinu i od jeseni bit će brucoš zagrebačke Muzičke akademije, na studiju tambure.

Upravo je glazba ta koja povezuje ovu radišnu obitelj. Naime, gospođa Ana  zarana je zavoljela glazbu, jer njezin otac Đuro imao je u Podravini  svoje bandiste. Kasnije je  uživala  u opernim i operetnim izvedbama. Silvija se prisjeća kako ju je često vodila na predstave u zagrebački HNK, na kojima je, kao djevojčica, nerijetko zaspala već nakon prvoga čina. Dok joj je zdravlje dopuštalo, pjevala je u zlatarskome crkvenom zboru.

Kći Silvija  priklonila se loborskome zboru, a kćeri joj, Ana i Brigita, pjevaju u Zboru mladih Vedrina u sklopu loborske župe sv. Ane. K tome, Brigita katkad i solo, a uspješna je i s voditeljskim mikrofonom.

Obiteljska okupljanja
I ono što je najljepše, Adanići gaje  tradiciju obiteljskoga okupljanja. U vikendici, u Puljku, za stolom ih se okupi četrdesetak, pred kojima Silvija dokazuje svoje kulinarsko umijeće, a voli i najbliže okupiti na nedjeljnom ručku. Ne smijemo zaobići ni „pater familiasa“, tatu Štefa, koji je također inficiran glazbom . Jedan je od loborskih čuvara Kristova groba, kuburaš i „črni Tomaš“. Kad se tako obitelj okupi, njegova sretna punica zapjeva si „sotto voce“ omiljene joj romanse, a obvezno „Bijele ruže, nježne ruže“.