Prethodni članak
Sljedeći članak

'Borim se za svoju djecu da ne budu gladna, a susjedi me uporno prijavljuju zbog svinjca'


Nedeljko Marić u romskom naselju drži svinjac i nije jedini, no susjedi uporno prijavljuju samo njega zbog navodnog smrada, a priču donosi emedjimurje koju prenosimo u nastavku.

Rijetki su oni koji žive mirnim i bezbrižnim životom i kojima ništa ne nedostaje. Nažalost, sudbina često piše tužne priče pune borbe, neuspjeha i nerazumijevanja okoline. Tek se rijetki izbore za sebe i isplivaju na površinu – uz puno odricanja i rada. Jedna takva priča došla je iz romskog naselja u Orehovici, a ispričao nam ju je čovjek koji ju je proživio i dalje ju proživljava – Nedeljko Marić.

Želio je napredovati u životu
Njegova priča započela je njegovim rođenjem – Nedeljko je Rom koji je odrastao bez roditelja, s bakom, i još je u djetinjstvu odlučio da “romski način života” nije za njega. “Moja je baka prosila, išla je od kuće do kuće i molila hranu, odjeću, bilo što. Ja sam brzo uvidio da ne želim tako živjeti jer to nije bio pravi život i počeo sam raditi kao tinejdžer kod jednog poljoprivrednika, za nadnicu. No tu nisam napredovao pa sam upisao građevinsku školu. Potom sam bio upućen u bivšu vojsku na obuku i tada je počeo rat. Priključio sam se kao dobrovoljac u obranu hrvatskog suvereniteta i prošao ratište. Služio sam s tragično stradalim Krešimirom Madićem iz Čukovca i doživio sam njegove posljednje trenutke.

Rat je, kao i na svakome tko je to prošao, na meni ostavio neizbrisive posljedice. To su slike koje još dan danas sanjam. U listopadu 1995. napustio sam vojsku, a 1997. sam umirovljen kao stradalnik Domovinskog rata. Supruga i ja živjeli smo zajedno dvadeset godina i dobili smo desetero prekrasne djece, no ona je sama imala svoje probleme i često bi nas ostavljala.

Sada sam brinem za našu djecu. Moj najmlađi Janek ima godinu dana, a najstariji sin 22 godine. Cijeli moj život danas se vrti samo oko moje djece”, ispričao je dio svoje priče Nedeljko za emedjimurje, koji je do prije nekoliko godina bio zamjenik dugogodišnjeg načelnika Općine Orehovica, sada već pokojnog Franje Bukala.

Djecu odgaja da imaju bolji život
“Imam desetero djece za koju brinem, za koje radim, čistim i kuham. Naravno da mi svi pomažu u kućanskim poslovima. Četvero djece sada je i u srednjoj školi, idu za elektrotehničara, vodoinstalatera, upravnog referenta, prodavača… Usmjeravam ih prema dobrom životu, da se školuju, da imaju svoje živote, da žive kao i svi ostali. Usmjeravam ih i da napuste romsko naselje i da si srede život negdje drugdje. Želim da iskoriste mogućnosti koje ja nisam imao. Nekada su Romi jako teško živjeli, no sada napreduju, školuju se, odlaze van raditi. Ne želim da mi se djeca muče, da prosjače, kradu ili nešto gore”, govori Nedeljko o svojoj djeci.

Mirovina i dječji doplatak nisu dovoljni
No Nedeljko je svjestan da mirovina i dječji doplatak nisu dovoljni za sve životne troškove. Zato je prije šest godina odlučio krenuti u uzgoj svinja.

Počelo je sve s dva odojka u improviziranom drvenom svinjcu, a završilo s 14 svinja u zidanom svinjcu, u nedovršenoj zgradi koju je Nedeljko htio koristiti za vlastitu trgovinu, no sudbina je htjela nešto drugo.

“Znate, kao za inat, kada smo imali prve odojke, nitko ih od mene nije htio kupiti. Pa smo ih zadržali i othranili za vlastite potrebe. Sve što uzgajam je za nas, a vrlo rijetko prodam svinju za popuniti kućni budžet. Uskoro će početi škola, doći će zima – treba nabaviti školski pribor, odjeću za djecu. To što ne moramo kupovati meso, već puno pomaže”, kaže Nedeljko.

Problem sa susjedima
I tu dolazimo do njegovog problema. Netko od njegovih susjeda uporno prijavljuje Nedeljka zbog navodnog smrada iz njegovog svinja. Prema prijavi, navodno je smrad toliko jak da “se ljudi ruše”. O tome smo već prije tjedan dana pisali, a Nedeljko nas je sam kontaktirao i zatražio da prenesemo i njegovu stranu priče.

Na cijelu situaciju Nedeljko odlučno kaže: “Ja nisam jedini koji u romskom naselju drži svinje. Nekoliko mojih susjeda ima svinjce. Ja sam možda jedini koji je sredio odvod i septičku jamu, dok ostalima otpad iz svinjca teče po dvorištu. A ja sam sada glavna meta napada. Šest godina već držim svinje, a sada im je počelo smetati. Polomili su mi cijev za odvod, razbili prozore na svinjcu, bacali kamenje na svinje. Pokrali su mi kukuruz. Neka nadležni dođu, provjere i dokažu odakle dolazi smrad. Pa mi živimo na selu, ako im toliko smetaju svinje, neka odu živjeti u grad.”

“Ne smijem pokleknuti…”
Probleme sa susjedima Nedeljko ne želi. Kako kaže, cilj mu je imati normalan život u slobodnoj državi za koji se borio u ratu:

“Provociraju me vlastiti susjedi. Žele me uvući u sukob, a mene to ne zanima. Ja ću dalje raditi, neću pokleknuti. Borim se za svoju djecu da ne budu gladna i borim se za svoju egzistenciju. Prije sam imao, na mjestu gdje je sada svinjac, nasad krumpira. Taj su nasad susjedi koristili kao wc i ismijavali me. Ja sam sve trpio i šutio sam. Šutim i dalje kada susjedi pale madrace i smeće, kada galame do ponoći, a moja djeca ne mogu spavati. To meni ne smije smetati – ako se pobunim, odmah me proglašavaju agresivnim i psihičkim bolesnikom jer sam, eto, bio u ratu. Ne želim sukob, samo želim normalno živjeti.”

Zahvalan Bogu na životu i djeci
I za kraj Nedeljko je za emedjimurje otkrio nešto što bi raznježilo i najtvrđu stijenu:

“Žao mi je ponekada, nakon svih stradanja i strahota rata koje sam doživio, a i sada nakon svih muka koje sam proživio i koje proživljavam, što sam se uključio u vojsku, a što nisam kao izbjeglica otišao u inozemstvo. Danas bih sigurno imao bolji život. Možda bih imao drugačiji put. No za djecu ne žalim, ona su meni sve i za njih bih dao svoj život. Sretan sam zbog svoje djece jer sam ostvario vlastiti san iz djetinjstva koje sam proživio bez roditelja. Samo sam želio topli dom i da mi djeca nisu gladna. Zahvalan sam Bogu što mi je pokazao put kako doći do toga”.

Još članaka iz "Međimurje"

Facebook