ZL: Koliko ste dugo već župnik u Oroslavju? Kakav je život ovdašnje vjerske zajednice?

Vlč. Bosnar: Župnik u Oroslavju sam već 19 godina. Ovdašnja vjerska zajednica je zanimljiva, barem meni, ja sam seosko dijete i nakon školovanja bio sam malo kapelan gotovo dvije u Prelogu, a zatim župnik u selu, u Podravini. Tu sam bio, recimo to tako, 'agro' raspoložen, trebaš raditi, kopati, sijati, žeti, a onda sam prešao u Orehovicu i potom u Oroslavje. Ovdje se susreću i prožimlju dva mentaliteta. To su sela kao Mokrice, Andraševec i Krušljevo Selo, kao Ptičekova ulica, ali središte Oroslavja je drugačiji mentalitet, tu je mentalitet grada, imamo lijep trg, no na njemu nema nekih osobitih događaja, nema tradicije. Župa je satkana od tradicionalnih vjernika, seoskoga tipa, i onih gradskoga mentaliteta gdje se živi malo otuđenije, zatvorenije, privatnije. Ljudi mogu stanovati na istom katu, idemo li hodnikom ne moramo pozdraviti, službeni smo i zatvoreni. Sve što se naziva vjerom i kršćanskom komunikacijom ne uspijeva se uključiti u takve šablone. Uzmimo blagoslov kuća, na selu je dosta da se kaže, ići će se tada i tada, ljudi su spremni, dočekuju vas, a u gradu se mora staviti u kaslić za poštu obavijest, ako niste doma, ako želite blagoslov javite mailom, telefonom, pa se posebno dogovaramo...

ZL: Spomenuli ste blagoslov kuća. Uvijek se u ovo vrijeme oko Božića u javnosti pojavljuju rasprave oko blagoslova i oko novaca za Crkvu... Kako to funkcionira?

Vlč. Bosnar: U zadnje vrijeme je opravdana diskusija među ljudima o ekonomskom stanju župe, župnika, župne zajednice, biskupije i Crkve. No, ne volim što se to vezuje uz blagoslov kuća. Ne volim da se ide s blagoslovom kuća kako se išlo prije pedesetak i više godina, nego da se ljudi doista, ako žele, dogovore za blagoslov. To niti ne mora u božićno vrijeme, nego tijekom godine, pa da se razumije što je zapravo blagoslov kuća odnosno obitelji. Nagrada ili neki ekonomski doprinos kod nas u oroslavskoj župi ide u jednu razinu, tijekom godine ljudi dobe uplatnice na kojima piše da je to za popravak ili gradnju nečega, što se već radi, ne piše se koliko, oni daju koliko mogu. A 'križec' bi trebao ići, ako se drugo pokrilo, za uzdržavanje služitelja u crkvi. To su župnik, suradnici, kapelan, orguljaši, zvonari, i što svaka župa doprinosi u fond naše nadbiskupije, a to je po glavi stanovnika, ne samo vjernika, nego svih stanovnika koji se deklarativno nisu ispisali iz župne zajednice. To je 4 kune po glavi i to ide nadbiskupiji. Mislim da je tu doprinos za 'križec' po obitelji oko 60, 70 kuna, negdje je manje, negdje više, ovo je oroslavski prosjek. No novci nisu uvjet za blagoslov. Siromašnima treba i pomoći. Meni je to neugodno o sebi govoriti, ali svaki župnik vjerojatno to i radi. Imamo ovdje i 50- ak obitelji godinama ništa ne daju jer ne mogu ili ne žele. No, pokrivaju oni koji ne oskudijevaju. Uvijek će prije svakome dati oni koji imaju manje, pa tako i župniku, a ostali... nećemo o tome.

ZL: Glavni je povod za ovaj intervju Božić. Puno je priprema za Božić – pokloni, kolači, dekoracije. No kakva je situacija s duhovnom pripremom?

Vlč. Bosnar: Komercijalizacija Božića je jako naglašena, tu si zapravo ne možemo pomoći. Svejedno slave li ljudi Božić kao kršćani, ili samo kao neki običaj, ili uopće nikako, nešto se mora imati, kupiti, očekivati, i tu se ljudi jako izmuče, osobito domaćice. Kićenje bi se trebalo zadržati na jaslicama u crkvi, kako kaže papa Franjo, dajte tim jaslicama vremena i mjesta, malo ih osmislite, jer to je na neki način povratak prirodi, sve drugo je otuđenje - kič, umjetni materijali, plastika. Sječa živih borova je na neki način isto obeščašćivanje prirode. No jaslice su glavne, ne moraju puno koštati, mogu biti jednostavne, u jaslice ljudi u kućnoj radinosti mogu uložiti svoj osobni trud, kreativnost, a ima obitelji, i mladih ljudi koji to jako njeguju i uspotrebljavaju mnogo mašte i kreativnosti.

ZL: Je li se u svim tim izvanjskim stvarima smisao Božića malo izgubio? Koji je smisao Božića?

Vlč. Bosnar: Jeste. Božić je blagdan siromašnih i jednostavnih. Takav bi trebao biti, takav je ispočetka i bio. Na selima gdje su ljudi živjeli siromašno, to je bio i blagdan kada se malo bolje pojelo, došli su gosti, bio je svetek, drugačiji nego sada, duhovno su se pripremali više, bilo zornicama, bilo ispovijedima u došašću, no sada je ritam života jako brz i čovjek si više ne može baš dati vremena i na neki način se sresti sam sa sobom, skockati se i vidjeti što bi osobno trebalo drugačije postaviti i s kim se nekako čvršće povezati. Čak i kad se moli, to se nekako brzo radi, šablonski, više površno, nema tišine i mira pa se ne može ući u neku dublju ili intimniju stvarnost. Ovih dana jedna bakica na ispovjedi, koja živi u Mokricama, a rodom je iz sela u stubičkom kraju pod Medvednicom, kaže: Mi smo čitavo vrijeme u adventu polako radili, išli smo kasne jeseni u šumu, narezali brezu, pa je raskalali, povezali grane, pa smo stavili dok su bila kolinja malo voska, masti i onda malo petroleja i tako smo si svijetlili kad smo išli k polnoćki vuru, dvije u procesijama, gazili blato ili snijeg, po kvrgavom smrznutom putu. To su bili događaji na kojima su ljudi komunicirali, zbližili se. A sada idete nekuda, na posao, na izlet, na te pobožnosti, oni koji idu su u manjini, i onda ostanete samo sa svojim praznim rukama, često puta zabrinutim srcem i priprema za Božić se svede na pripremu za primiti utjehu. A u novije vrijeme, ljudi doživljavaju utjehu kao nešto negativno. 'Daj me ti srećom potpuno napuni, pa ja ne ne trebam onda utjehu, nego kao neka napuhana lopta mogu fantastično skakati', misle. A kada se malo čita Sveto pismo, pred Božić, one koji su pripremali put Isusu, naziva se utjehom Izraelovom, onima koji su se Bogom tješili i od te utjehe obećanja Božja držali živima.

ZL: Za Božić, Uskrs, veće blagdane crkve su prepune ljudi, mnogih koji tijekom godine uopće ne dolaze u crkvu. Da li je to loše ili je to ipak dobra stvar?

Vlč. Bosnar: Uzmimo da sam među onima koji do mise baš ne drže, rijetko dolaze. Bio bih dosta žalostan ili zabrinut, ako dođem na takvo jedno druženje, ako bih bio promatran sa čuđenjem i kao da mi tu nije mjesto. Bilo bi mi loše. Ako 'božićno' gledamo na situaciju, onda mi se čini da je dobro gledati s te strane ljudi koji su rubni. Oni možda nisu u sebi na rubu, ali sa svega trenda koji se tog dana ili tih dana vrti, oni su izvan te vrtnje, na rubu. Pa neka uđu! Neka budu tu, događa se da ljude to koji put prodrma. Zajednica bi trebala toga dana, te večeri i noći ne gledati nikoga podazrivo, nego s radošću. Tomu nas uče upravo biblijski izvještaji koji se pred Božić i ovih dana čitaju, da je baš one koji su sebe smatrali upućenima, da znaju situaciju i da se njih mora pitati, često puta Bog zaobilazio. On ide svojim putevima i javi se ponekad onima na koje čovjek ne računa baš previše. Pitanje je na mjestu. Dobro je da svi dođu, samo rijetko koji svećenik, pa tako i ja, je oslobođen napasti da se na neki način na to ne osvrne, možda nekom pošalicom. Sad je pitanje kako netko to doživi. Ne bi trebalo biti mjesta oholosti niti s jedne niti s druge strane.

ZL: Crkva i politika. Predsjednički su izbori, da li će možda malo 'pokvariti' taj božićni duh?

Vlč. Bosnar: Svakako. Znate, mi smo takva zemlja, narod i zajednica gdje se mnogo toga neki puta ispreplitalo, ali nikada na neku sreću, nego se radi o manipuliranju, iskorištavanju. U javnoj politici, manifestiranju nekih osoba, institucija, udruga, pa tako i Crkve, uvijek se nekako naglašava korist, a onda i napast manipulacije nekime u tu svrhu koristi. Mislim da nikako, niti na jednom velikom skupu i svetku ne bi trebalo s oltara u to uplitati politiku. Pojave u društvu plod su izvjesnih političkih igara. Jest, ne može čovjek ostati po strani svih događanja, potrebno je nešto reći, ali puno više bi se u crkvi trebalo govoriti o Božjoj prisutnosti i svetosti, a onda, sve ono što je kvrgavo, odnosno što ne paše, On to ispraviti. On ispravlja, ne mi. Nitko neće reći, ajmo izliječiti to u društvu što mlade ljude sili da se otuđuju od ljudi koji tu nešto kroje, pa idu van, ne samo zato što je vani bolje nego tu, nego i zato jer ih tamo politika ne dotiče, niti u nju ulaze. Oni imaju svoj posao, plan, budućnost, ne kažem da je to bolji život od našega, ali barem obični ljudi nisu opterećeni, a kod nas je sve što se tu događa politički teret ljudima. I još kad se vidi, sluti, potencira da je tu puno više igara nego poštivanja prospisa i zakona, onda se čovjeku zgadi. To je taj mentalitet, sve se pohabalo, sve se mora unovčiti, isplatiti...

ZL: Što je s mladima i Crkvom?

Vlč. Bosnar: Svakako, posvetiti se mladima je zadatak Crkve jer su ta djeca i ljudi kršteni, primili su kršćanski odgoj kao djeca, prihvatili su neke kršćanske vrednote i našli su se kao mladi ljudi u neobranoj poziciji. Nisu odrasli, nisu gospodari svoga života, ne znaju što će biti, a nisu više djeca koja slijepo ili poslušno slušaju odrasle i starije. Stvoriti od ljude jednu zajednicu koja zna propitkivati stanje, koja ne želi samo vjerovati manifestativno, već dosita živjeti vjeru, to je odgovoran i težak put. Crkva tu pokušava, da li ima uspjeha, ne znam. Treba raditi i nije važno da li se učinci vide baš odmah, nekad se vide kada čovjek uđe u kasnu zrelu dob.

ZL: Za kraj, koja bi bila Vaša božićna poruka župljanima i svim građanima?

Vlč. Bosnar: Božić je uvijek priča, priča Božjih ljudi koji su se u nju nekako utkali, pa kao pripovjedači ili samo kao slušatelji. Budući da se svaka priča oblikuje samo slušanjem čovjeka, tako bi trebali ovih dana, o Božiću, ljudi u obitelji naći vremena i volje uzajamno pričati. Da kaže muž ženi, žena mužu, idemo razgovarati, 10 minuta, jedan sat, dva sata, jedno popodne. Hajdemo razgovarazi, ne poslovno, ne kaj bi trebalo, idemo se jednostavno spominati. Mi smo to zaboravili, i to je, čini mi se, ključ svega, zato smo nezadovoljni, često puta i frustrirani, jer naš govor i razgovor je prešao samo u ciljanu komunikaciju dogovora, događaja... Kad sam bio mladi župnik u Podravini, biciklirao sam iz jednog sela na misu, pa bi tamo gdje su se snimali Gruntovčani, bio zavoj i 30 – ak kuća, a vani starinske klupice. Tu bi se djeca igrala, a odrasli po cijeli dan razgovarali. To je bio naraštaj ljudi koji još nije bio opčinjen televizijom, imali su jedni druge. Taj razgovor je danas potreban. Priča koje nam je mama pričala niti se ne sjećamo, ali tako su nas uspavljivali, pa smo bili smireni i povezani. Ima nešto što se može nazvati podsvjesnim, iracionanim, mitskim vezama koje su stvarnije i dublje nego logika pameti, uma i intelekta. Malo podariti svojoj intimi više vremena, naći nekoga s kim možemo se spominati - to je moja božićna poruka.