Glasoviti njemački književnik, Bertolt Brecht (1898. – 1956.) ,možda svojim dramskim opusom nije toliko prisutan na hrvatskim kazališnim pozornicama koliko to zaslužuje. Stoga premijera njegove epske drame „Majka Hrabrost i njezina djeca“, koja će biti u petak, 24. veljače, u varaždinskom HNK, privlači pozornost kazališnih znalaca i publike. Kroz osebujan lik Majke Courage i njezino putovanje ratom opustošenom južnom Švedskom (vrijeme je Tridesetogodišnjeg rata između katolika i protestanata za vrijeme kojeg je Njemačka izgubila dvije trećine stanovnika), Brecht progovara o uzrocima i posljedicama ratnih zbivanja i otuđenju kojeg rat izaziva. Aktualno i u ovo današnje vrijeme. Majka Courage u svoja je kola upregnula dvojicu svojih sinova, Švicarka i Ajlifa, a ona je gore, uz robu i gluhonijemu kćerku Kattrin. Oni tako putuju naokolo preživljavajući od tuđe smrti i nesreće. Majka Hrabrost čini sve da preživi i da zaštiti svoj porod, a posebice Kattrin.

U varaždinskoj izvedbi, u režiji jednog od naših najuglednijih redatelja, Krešimira Dolenčića, naslovnu ulogu tumači Ljiljana Bogojević, a nijemu Kattrin darovita mlada Krapinčanka, Dea Presečki. Varaždinsko kazalište omogućilo joj je glumački uzlet, a ulogom Matijaša Grabancijaša Dijaka osvojila je Nagradu hrvatskoga glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina , kao i nagradu na Marulićevim danima u Splitu. Dovoljan povod za razgovor s umjetnicom kojoj se smiješi lijepa glumačka budućnost.

ZL: Koliko ste razmišljali o svojoj profesionalnoj budućnosti kad ste, 2021. godine, bili pri kraju studija na Akademiji dramskih umjetnosti? Jeste li bili nečim opterećeni, možda strahom za egzistenciju, s obzirom na to da je mnogo mladih glumaca, a u ansamblima postojećih kazališta za sve nema mjesta?
DP: Nisam bila opterećena, jer sam bila usredotočena da u roku završim studij i obranim diplomu. Nakon toga sam razmišljala o nekim daljnjim ciljevima koje želim ostvariti, bila to neka uloga, posao i slično. Volim u životu funkcionirati korak po korak, živjeti u sadašnjosti, dosta dobrog mi se posrećilo, a strpljenje i smirenost valjda će mi donijeti još dosta dobroga.

ZL: Za sada ste se profesionalno skrasili u varaždinskom teatru i odigravši glavnu ulogu u Matijašu Grabancijašu Dijaku osvojili Nagradu hrvatskoga glumišta, zatim nagradu na Marulićevim danima u Splitu? Jeste li zadovoljni što ste u manjem gradu i njegovu HNK ?
DP: U HNK Varaždin trenutno mi je lijepo. Igram odličan repertoar, sve redom velike i zahvalne uloge, surađujem s vrhunskim redateljima i redateljicama, oko sebe imam divne kolege i kolegice koji mi drže leđa i od kojih svaki dan naučim nešto novo. Bio to odnos prema radu, profesionalnost ili neki novi recept za kolač. Mislim kako je to neki zdravi početak mlade glumice željne rada, scene i publike. Kao što mi je Varaždin dao moju prvu premijeru u naslovnoj ulozi, tako sad imam potrebu vratiti zahvalnost tom gradu i kazalištu, a kako ljepše nego kroz samo kazalište.

ZL: Ulogu Matijaša povjerio Vam je Vaš profesor Krešo Dolenčić koji režira i Brechtovu Majku Hrabrost u kojoj igrate njezinu kći Kattrin. Kako je raditi s nekadašnjim profesorom i imate li već prosudbu o predstavi koju radite u suradnji s dubrovačkim kazalištem Marina Držića?
DP: S Krešom mi je uvijek posebno kad radimo zajedno, još od Akademije. Prema njemu gajim veliko poštovanje i povjerenje, a istodobno imamo vrlo otvorenu komunikaciju. Ima tu svega, i smijeha i ljubavi, nekad i neslaganja i rasprava, ali to je, kao i u svakom iskrenom prijateljstvu, apsolutno normalno. Predstava je praktički gotova, bliži nam se premijera i sad su pred nama ključnih pet dana da se to “zglanca kak i treba”. Usudim se reći kako će Varaždin s 24. veljače imati predstavu na koju će biti ponosan i to jedva čekam.

ZL: Što znači jedna takva suradnja odnosno igrat ćete Kattrin na obje premijere, varaždinskoj i u ožujku dubrovačkoj?
DP: Tako je. Nakon premijere i repriza u Varaždinu, putujemo u Dubrovnik i tamo također imamo dubrovačku premijeru predstave. To je, naime, koprodukcija s Kazalištem Marina Držića u Dubrovniku tako da ovaj put imamo premijeru dva puta. Moram posebno spomenuti dvoje naših kolega iz dubrovačkog kazališta koji već dva mjeseca žive u Varaždinu i neumorno rade na predstavi. To su Branimir Vidić Flika i Zdeslav Čotić. Obojica sjajni , prepuni zdravog humora i dobre volje ,unijeli su novu energiju među nama što nas je sve međusobno i više povezalo. Veselim se putovanju naše predstave s krajnjeg sjevera Hrvatske na krajnji jug: Još nam samo nedostaje istok i zapad Lijepe Naše.

ZL: Kako izgleda Vaša svakodnevica, s obzirom na to da Vam se život odvija na tri lokacije: u Zagrebu, Varaždinu i Krapini?
DP: U posljednje vrijeme obično većinu vremena provodim u Zagrebu i Varaždinu. U Krapinu se rjeđe vraćam, jer nemam baš vremena. Ali neka, drago mi je što je posao razlog tome. Moja svakodnevica je zapravo svaki dan drukčija. Uglavnom se sastoji od termina probe u Varaždinu ili predstave prema kojima onda slažem neke druge termine obveza u Zagrebu. Nekad je to ujutro proba u Varaždinu, navečer predstava u Zagrebu, ili obrnuto, ili dvije predstave u Varaždinu i jedna u Zagrebu…svakakvih kombinacija ima, ali zasad se srećom sve stiže.

ZL: U Krapini smo Vas na pojedinim događanjima slušali i kao pjevačicu. Je li to bio samo prolazni hobi?
DP: Glazba je oduvijek u mojem životu jer sam odrasla u glazbenoj obitelji. Iako sam i pohađala Rock akademiju za solo pjevanje, rekla bih da je to zasad hobi koji tu i tamo ukomponiram i u posao koji radim. Svakako bih se u budućnosti tome htjela više posvetiti jer imam osjećaj da to još nisam iskoristila koliko bih htjela. Sa svojim bratom Tomom imam neke zanimljive ideje , ali čekam pravi trenutak da se to ostvari. Nek se još malo kuha!

ZL: Radite i na Akademiji kao asistentica na katedri scenskog pokreta. Kako je raditi s mladim kolegama i što je uopće Vaša zadaća kao asistentice odnosno koliko Vam vremena uzima ta aktivnost?
DP: Svakako izazovno i nadahnjuje. Počela sam volontirati jako rano, tako da sam odmah nakon diplome bila bačena u vatru. No, oduvijek sam voljela u kazalištu biti promatrač, ne samo na gotovoj predstavi nego i u procesu rada. Pohađala sam brojne radionice, hodala na probe, jednostavno me taj proces profesionalno okupira i dodatno gradi. Raditi s mladim kolegama je za mene dar. Dobila sam mogućnost i dalje brusiti svoj zanat, iako sam završila školu, preispitivati se, pronalaziti se i istodobno uživati u kreativnosti i inspiraciji kolega s kojima ću, a već i sad gradim i radim neko novo buduće kazalište.

ZL: A vrijeme za opuštanje?
DP: Zadnjih pola godine teško. Uglavnom gađam slobodne nedjelje. Koristim slobodno vrijeme da se vidim s roditeljima, prošećem šumom sa svojim psom Totekom, čitam knjige, izađem van, odradim neki dobar trening, da se emotivno i fizički napunim.

ZL: Nazire li se već kakvo će Vam biti ljeto- angažirano ili potpuni odmak od umjetnosti?
DP: Iskreno, ne znam ni sama. Planiram samu sebe iznenaditi u zadnji trenutak, tako da kasnije ne žalim ni za čim. Vidjet ćemo.

ZL: S afirmacijom koju ste stekli radom, je li se štogod promijenilo u Vašem odnosu prema okolini, prijateljstvima, druženjima…?
DP: Nije ništa, zasad. Možda nedostatak slobodnog vremena , posebice pred premijeru, pa obitelj i prijatelji malo ispaštaju. Još uvijek tražim taj balans da svi oko mene, a naposljetku i ja, budu zadovoljni. A tko hoće taj i nađe način!