Varaždinski HNK, dobivši status nacionalnoga kazališta, ima, među ostalim, misiju istraživanja, pronalaženja i postavljanja baštine upravo kajkavskog jezičnog izražaja. Pun pogodak, ako je suditi po pljesku publike, ostvaren je prošli tjedan premijernom izvedbom starokajkavske komedije nepoznatog autora „Čini barona Tamburlana“. Jedna je od ponajboljih hrvatskih komedija 18. stoljeća, a pronađena je stoljeće poslije. Teatrolozi kažu da spada u vrhunce hrvatske književnosti kajkavskog jezika te u komediografske vrhunce hrvatske književnosti uopće. U naslovnoj ulozi barona Tamburlana briljirao je gostujući glumac Vid Balog, a konce ove komedije, koja se događa “ vu Raguzi“, suvereno drži mladi glumac Denis Bosak iz Poznanovca, u zahtjevnoj ulozi Vrtirepa, fiškališa staroga barona. Redatelju Krešimiru Dolenčiću bila je to prva suradnja s varaždinskom kazališnom pozornicom.

Stazom zagorskih glumaca

Talentirani Denis Bosak, koji je prošle jeseni završio studij na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, u razredu Krešimira Dolenčića, uspješno je zakoračio na Talijine stube uspjeha, slijedeći trag etabliranih zagorskih glumaca, Ronalda Žlabura, Adama Končića i Marije Borić, te mlađih Mirele Videk Hranjec, brata joj Matea i Matije Šakoronje. Na glumačkim su studentskim stazama Krapinčani Dea Presečki i Martin Grđan. Odabir glume kao životnoga poziva za Denisa nije bio mladenački hir.

Denis Bosak s roditeljima

- U drugom razredu osnovne škole u Poznanovcu bio sam član dramske skupine, čija je voditeljica bila moja tadašnja učiteljica Darinka. Za potrebe neke školske priredbe radili smo „Bajku o dva Lj“. Riječ je o tekstu kojeg je učiteljica prilagodila kao dramski tekst za dva lika, odnosno o kraljici koja crpi eliksir života iz drveta jabuke i njezinog kraljevskog savjetnika. To je bila prva priredba u kojoj sam imao važniju ulogu. Svidio mi se način na koji smo stvorili tu predstavu koju smo često izvodili pred publikom na školskim priredbama, humanitarnim koncertima… Tu se rodila moja ljubav prema glumi. U petom i šestom razredu osnovne škole bio sam polaznik Centra KNAP na zagrebačkoj Peščenici, pod vodstvom Ive Lehunšek. Da se gluma može i studirati nisam znao sve do pred kraj osnovnoga obrazovanja, kada sam doznao za akademiju. Od toga trenutka više nije bilo sumnje čime se u životu želim baviti. Osim KNAP-a, u kojemu sada i sam držim dramsku grupu za polaznike od 7 do 11 godina na engleskom jeziku, pohađao sam i Dječje kazalište Dubrava radeći s dramskom pedagoginjom Majom Kovač i Učilište ZKM-a, surađujući s pedagoginjom Katarinom Kolega – priča o svojim dramskim počecima Denis o kojemu će se, u godinama što slijede, zacijelo još mnogo lijepoga čuti.

Učenik zlatarske gimnazije

Bio je učenik zlatarske gimnazije, o kojemu ravnateljica, Zdenka Rogina, govori biranim riječima. Sudjelovao je u svim školskim priredbama, vrlo svestran, i kad je maturirao ravnateljica je bila „na sto muka“ kako mu naći zamjenu. Ambiciozan, završio je i četiri razreda osnovne glazbene škole, glasovir, kod vrsne profesorice Josipe Hopek.

- Predstavljao sam svoju školu na županijskom natjecanju Lidrano. To je bilo vrijeme kada sam odlazio u ZKM, trudio se pročitati što više knjiga i drama, paralelno gledajući kazališne predstave- prisjeća se Denis kojemu su, u ostvarenju ambicija, najveća potpora bili roditelji, majka Ljiljana zaposlena u svetokriškoj „Prostoriji“ i tata Darko, stolarski poduzetnik koji radi namještaj po mjeri.

- Rijetko se tko može pohvaliti takvim roditeljima. Pet godina, dva puta tjedno, vozili su me u Zagreb, dok sam polazio dramska učilišta. Tijekom studija na Akademiji dramske umjetnosti nisu propustili ni jedan ispit,koji su na Akademiji javni. Nakon što sam magistrirao, prate svaku moju kazališnu i filmsku premijeru- s osjećajima zahvalnosti priča o svojim brižnim roditeljima. No, upis na zagrebačku Akademiju uspio mu je tek u trećem pokušaju, što samo po sebi kazuje o njegovoj upornosti i glumačkoj želji. Kako je bio otvoren i trogodišnji studij „Gluma i mediji“ u sklopu riječkoga Sveučilišta, što ga je programski osmislio slavni Rade Šerbedžija, Denis je na oba položio prijamni ispit. - Pripremala me Branka Cvitković,nacionalna glumačka prvakinja zagrebačkoga HNK. Pomogli su mi i glumci Nina Erak, Dubravka Obad i Antun Tudić. Za treći pokušaj upisa pripremio sam monolog Vidovića iz Krležine novele „Baraka Pet Be“ i „Ciganjsku“ iz Balada Petrice Kerempuha – spominje Denis koji je tijekom studija učio od mnogih velikana glume, scenskoga pokreta i govora, kakvi su, primjerice, Alma Prica, Ozren Grabarić, Joško Ševo, Rene Medvešek…a diplomirao je u razredu uglednog redatelja Krešimira Dolenčića, igrajući Puka u Shakespeareovoj komediji“ San ljetne noći“.

Genijalnost Kreše Dolenčića

- Na Akademiji smo svi kao obitelj. Nemoguće je da se cijelo vrijeme svi slažemo, ali osuđeni smo provoditi zajedno i više od 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu. To stvara veze i prijateljstva koja sasvim sigurno nadžive diplomu i potraju daleko u život- kaže Denis, hvaleći Dolenčića koji mu je povjerio veliku ulogu u svojem varaždinskom redateljskom debiju.

- Krešo je genijalni redatelj s vizijom koji ostavlja prostora glumačkoj intuiciji i stvaranju lika. Osim što sam u Varaždinu imao prilike puno naučiti od starijih kolega,poput Vida Baloga, Roberta Plemića, Zdenka Brleka i Barbare Rocco, rad s Krešom dao mi je slobodu koja je glumački neophodna, dakako u jasnim granicama tražene zadaće. To je savršena kombinacija slobode i pravila koja stvara plodno tlo za kreativni rad. Kaže kako mu je bilo zabavno kreirati lik negativca, fiškališa, jer „igranje negativaca nekako uvijek ispadne zabavnije od likova heroja“. Vrtirep je manipulator koji ni sekunde ne stoji mirno, uvijek ima asa u džepu i neprestano smišlja nove laskave riječi kojima od naivnog baronaTamburlana izvlači korist, odnosno 'intereš'. Bilo je zanimljivo tražiti poveznice između napisanog lika, suvremenog čitanja i stila smještenog u barok - kaže Denis koji s diplomom u džepu ide „kud koji mili moji“. Trenutno je slobodnjak koji „skače“ od projekta do projekta. I ima se čime pohvaliti! Otkako je magistrirao u rujnu prošle godine, pojavio se u filmu Eduarda Galića „ Za ona dobra stara vremena“ koji je ovih dana krenuo u kino dvorane. Snimajući, Denis se našao u zviježđu velikih glumačkih imena, među kojima je i Ivo Gregurević u jednoj od svojih posljednjih uloga.

Golotinja na sceni

Vodio je i festival dječjih slikovnica, radio na dječjoj predstavi „Neposlušna Pahulja“ s Teatrom Tirena u Maloj sceni i „Tri praščića sele na Jadran“ u režiji mladog kolege Mire Čabraje, zatim „Čudesno vodstvo Julija Klovića“, predstavu redateljice Arije Rizvić koja još uvijek igra vikendom u Klovićevim dvorima. Spominje i predstavu „ Table D'Hôte“ redatelja Nenada Glavana koja je svoju premijeru doživjela na velikoj sceni u Muzeju suvremene umjetnosti. Pojavio se i u nekoliko epizodnih uloga na televiziji u „Crno bijelom svijetu“ i „Tko te šiša“, a film „The Match“ Jakova Sedlara trenutno je u postprodukciji. Denisa posebice veseli sinkroniziranje crtića, posao koji ga uvijek vraća dječjem žaru. Spominjemo mu pojavu sve češćeg razgolićavanja glumaca u kazališnim predstavama, kao što je redatelj Paolo Magelli do „gole kože“ skinuo Zrinku Cvitešić i Filipa Vidovića u „Mački na vrućem limenom krovu“ u zagrebačkom HNK. Je li to stvarno dramska potreba ili samo mamac za publiku?.

- Teško je odgovoriti na ovo pitanje bez konteksta. Golo tijelo na sceni može biti estetski trik jednako kao i opravdana potreba. Ljudsko tijelo nije nešto čega se treba sramiti. Štoviše, vjerujem da tu famu treba demistificirati. Svi smo mi rođeni goli i u tome nema nikakve sramote. Naravno, ne bih se pristao skinuti ako uistinu ne vjerujem da za time ne postoji veća potreba od one - želimo vidjeti golog glumca jer znamo da će to privući gledatelje i stvoriti dobru priču. Golotinja na sceni i u filmu mora biti posljedica, a ne razlog.