Dok se na raznim skupovima i konferencijama izgovaraju velike riječi o važnosti zadržavanja mladih na zagorskim bregima, stvarnost koja se odvija na terenu govori drugačiju priču. Poljoprivrednici se suočavaju s nedostatkom podrške, kako od institucija, tako i od lokalnih vlasti. U ovakvim teškim trenucima, kada im je potrebna pomoć, nemaju uvijek pristup potrebnim resursima ni stručnom kadru, a to može dovesti do ozbiljnih posljedica za njihovu proizvodnju i egzistenciju. Dok političari ističu važnost ruralnog razvoja i potiču mlade da ostanu u tim područjima, (možda) je potrebno prepoznati konkretne izazove s kojima se suočavaju, kako bi se stvorili održivi uvjeti za rad. Razgovori o jačanju poljoprivrednog sektora trebaju se pretvoriti u akcije, jer bez odgovarajuće veterinarske i tehničke podrške, mladi poljoprivrednici bit će primorani napustiti svoja imanja, a naši će bregi ostati pusti.

Da je situacija dosta ozbiljna, najbolje opisuje nedavni slučaj zabilježen u Zagorju. Naime, mladi poljoprivrednik koji se sa svojim roditeljima, uz poljoprivredu, bavi stočarstvom i ima registriran OPG, našao se u nezavidnoj situaciji tijekom berbe, suočen s nevoljom prasenja krmače. Kada su mu hitno trebali stručni veterinarski savjeti i pomoć, upućen je na dežurnog veterinara, međutim, usprkos njegovim pozivima, pomoć nije stigla. U trenutku kada je bio pred zidom, spasonosnu intervenciju pružio je veterinar u mirovini.

Kratka priča

Do nedavno, ova je obitelj imala kravu koju su bili primorani prodati. Danas imaju 21 svinju, ovce koje čiste pašnjak, OPG kroz koji prodaju živu stoku. Imaju i bika, a želja im je u budućnosti imati veći tov. Kroz šalu kažu da, kada će prodati bika, stići će nova kuhinja s aparatima.

- Pokrije se to kaj mi doma potrošimo, mora se konstantno ulagati – kaže obitelj koja živi na vrhu brijega s bajkovitim pogledom. Ipak, nije sve tako bajno. Krajem kolovoza, u subotu cijeli je dan, kao i kod većine onih koji uzgajaju vinovu lozu, protekao u berbi, a onda se oko 20.30 sati počela prasiti krmača. Kada su stigli u staju, dva su praščića već stigla na svijet. - Bili smo pokraj nje, izašao i treći, pa četvrti, peti i šesti. A onda je došao sedmi, s dva jezika, invalid i bio je mrtav. Nakon toga, sat i pol nije se dešavalo ništa, ali vidjeli smo da nam krmača jedva diše i da se muči. Malenih je još bilo, ali jednostavno nije išlo jer su vjerojatno trudovi bili preslabi. Odlučili smo zvati veterinara oko 21.15 sati. Zvali smo svog veterinara koji nas je uputio na dežurnog veterinara. Ispričao sam mu situaciju, bojali smo se jer je već sve to dugo trajalo. Postojala je mogućnost da su mladi u njoj uginuli. Pitao me tko mi je dao broj i kamo spadam. Objasnio sam situaciju, rekao da tražim pomoć, a on me uputio da zovem dalje. Veterinar koji je bio dežuran rekao mi je da bi to trebao biti carski rez, da on to sada, u 10 sati navečer, ne ide raditi. Pitao sam kaj da napravimo, a on mi je rekao da uzmem nož i da ju zakoljem, ako to ne mogu gledati – priča nam mladi poljoprivrednik kojeg je cijela situacija vidno pogodila. Nadalje, ispričao nam je kako je uspio doći do trećeg veterinara koji se tada nalazio u Humu na Sutli, ali je došao u Malu Erpenju i riješio problem. 

- Da on nije došao, ja ne znam kak' bi mi to... Poslušao ju je, izmjerio joj je temperaturu koja je bila visoka, dao joj je injekciju protiv temperature. Jedno prase je izvadio, mrtvo. Dao je injekciju za trudove, i oprasila je još dvoje praščića – ispričao nam je, a veterinar koji je priskočio u pomoć kaže nam ˝Stvari su kompleksne.˝ Inače, radi se o veterinaru koji je u mirovini i koji trenutno radi na pola radnog vremena, a kaže, 44 godine je u struci, 30 godina bio je Savjetodavnoj službi, radio je u Švicarskoj od 80-e do 84-e godine, magistar je veterinarskih znanosti, i ˝Bog te pitaj kaj˝. Pomaže, kaže, kolegama jer veterinara nedostaje, a pogotovo su izazovna dežurstva.

Plačni glas

- Tri smo i Klanjcu, jedan je bio na godišnjem, jedan je dobio naglu zubobolju koji me molio da ga mijenjam. Išao sam jednoj kravi koja je imala upalu vimena, zvoni mi telefon i veli mi čovjek da li bi mogao doći u Malu Erpenju da se krmača prasi. Glas je bio plačni. Rekao sam da zove svog veterinara. Rekao mi je da je zvao već tri veterinara i svi su ga otpilili. Nisam ga mogao odbiti, došao sam. Krmača je bila iscrpljena, sedmi, osmi pajcek, jedan je deformiran, ne može izaći, dam injekcije, počinju pajceki izlaziti... Dao sam im upute i riješili smo to, sjeli smo na gemišt kak' se i šika – prepričava nam.

- Zvao je kolegu koji mu je rekao da ne može doći, što ja razumijem. On nije mogao doći, i tako je došao do mene, ja sam bio zadnja šansa. Sve je to za razumjeti, to je kompleksna priča i ima dvije strane, ali ono što primjećujem je da su se uvjeti rada i života našim poljoprivrednicima dramatično pogoršali. Oni su eksploatirani, dramatični, obezvrijeđeni, demoralizirani, gospodarstva propadaju. To je stvar agrarne politike koja uništava najvažniju granu proizvodnje, proizvodnju hrane. Mi to osjetimo. Od recimo 70 eura računa što je bila visina cijene u ovom slučaju, 25 posto ide državi, 50 posto su troškovi režija, meni od tih 70 eura, 7 eura dođe plaću. Radi se puno više za državu nego za sebe. Ovdje smo sada dva i pol veterinara. S jedne strane nemaš posla, s druge strane poljoprivrednik to ne može platiti, s treće strane onaj koji te zove i plati, a ja kao veterinar plaćam PDV – ispričao nam je, a onda se dotakao dežurstava.

Sustav vrijednosti

Naime, prema državi uskoro kreće prijedlog da ona veterinarima financira dežurstva jer: - Mi smo dežurni, ali ako u dežurstvu nemaš niti jednu intervenciju, nisi apsolutno ništa zaradio, ali si bio dežuran dok liječnici itekako dobiju koeficijent. Nedostatak veterinara je očit. Prije su, nastavlja, mnoge pretrage bile besplatne. - Recimo, krava ima upalu vimena, mlijeko je namirnica koju direktno jedeš praktički iz vimena, i da ne bi jeo gnoj i bakterije, država je rekla kad krava ima upalu vimena, uzmi mlijeko, pošalji na bakteriološki da vidimo kako i što prije liječiti. Sada se treba platiti nekih 15 eura po uzorku, to nitko ne radi. Poljoprivreda je Hrvatskoj uništena, to je sistem da postanemo ovisni o hrani i da, u biti, prodajemo i svoju zemlju, zrak i more da bismo imali za hranu. Od sto poljoprivrednih gospodarstva vi više nemate nasljednika. Vele meni poljoprivrednici da bi svojoj djeci radije noge odsjekli nego da rade poljoprivredu. U Austriji pak nema dovoljno farmi koliko je nasljednika zainteresirano. Kod nas su poljoprivrednici jadni, ali Boga mi, i veterinari skupa s njima. Veterinarska služba je organizirana na način da svaka bivša općina ima jednu veterinarsku organizaciju, ambulantu koja organizira dežurstva na svom području. Samo sada veterinar, ako je on iz Svetog Križa Začrteja i treba ići u Erpenju, njemu treba pol vure. A dok je veterinar bio u Krapinskim Toplicama on je bio na deset minuta. Danas su puno veće distance za prijeći. Tamo gdje su koncesije, obaveza je dežurstava, ali svako gospodarstvo može reći ˝Meni se zamjerio taj i taj veterinar i ja neću njega, hoću ovog iz Klanjca˝. Onda on prenese dokumente. Sami poljoprivrednici biraju, ali si neki niti ne mogu priuštiti veterinarske usluge. Problem je što veterinari nemaju posla i daleko im je ići na intervencije. Problem je što veterinara nema, nitko neće to raditi. Nitko neće žaliti živnare, bio je to nekad prije drugi ugled. Raspao se sustav vrijednosti. U Zagorju dajemo solidne poticaje, ali to je držanje nosa iznad vode i da nam sva ta naša zemlja ne zaraste. Nema turizma, ako ti ne možeš dati zagorski, domaći sir i mlijeko, kaj buš mu daval pišćeve žlundre iz Argentine – pita se.

Pokušali smo razgovarati i s veterinarom koji je odbio stići u Malu Erpenju. Kada smo mu objasnili zašto ga zovemo, pitao je: ˝Koga trebate vi? Gledajte, vozim se, ne mogu sada razgovarati. Doviđenja˝, i poklopio nam slušalicu.

Situacija je sve teža

Kontaktirali smo i druge Veterinarske stanice, a odgovori su pristigli iz Veterinarske stanice d.o.o. u Zagorju koja uključuje dvije ambulante i ljekarne, smještene u Pregradi i Desiniću. Trenutno zapošljavaju pet doktora veterinarske medicine i tri veterinarska tehničara, no situacija u veterini, u Zagorju, kažu, postaje sve teža. Broj stoke na gospodarstvima opada, a mladi veterinari odbijaju raditi na terenu, radije birajući područja poput liječenja malih životinja ili prodaje veterinarskih lijekova. Ističu da je jedan od ključnih problema nedostatak mladih stručnjaka u terenskoj veterini, što se dijelom može objasniti nesposobnošću Ministarstva poljoprivrede da implementira učinkovite mjere za potporu poljoprivredi. Kako starija generacija veterinara odlazi u mirovinu, na vidiku je opasnost od potpunog gašenja gospodarstava. Kažu nam, veterinari se suočavaju sa sve većim izazovima u svom poslu, jer terenska veterina zahtijeva puno truda, znanja i iskustva, a mladi se teško odlučuju za taj put zbog niskih plaća i velike odgovornosti.

- Biti terenski veterinar znači biti dostupni bilo kada, a to često uključuje odricanje od vlastitog slobodnog vremena. Ljudi nas trebaju, ali sustav nije prilagođen za potporu našim potrebama – kaže nam najmlađi direktor jedne veterinarske organizacije u Zagorju. 

- Terenska veterina zahtijeva rad tijekom noći i praznika, a naš tim veterinara dijeli pripravnost, što dodatno opterećuje njihovu svakodnevicu. Nekada su poljoprivrednici u selima imali samo nekoliko krava; danas je to većinom velika industrija s farmama koje imaju dvadeset ili više krava. Također, na selu imamo više kućnih ljubimaca nego farmskih životinja, što pokazuje kako se trendovi drastično promijenili – dodaje.

Dodatni pritisci

Veterinarske organizacije u Hrvatskoj većinom su privatne tvrtke koje same odlučuju o cijenama usluga, a Uprava za veterinarstvo propisuje mjere zaštite zdravlja životinja i sigurnosti hrane. Međutim, naš sugovornik naglašava da stupanj konkurencije između organizacija često nije koristan za samu struku, već stvara dodatne pritiske. - Zamislite potpisivanje ugovora s nekim tko ne garantira opseg posla. Radimo u uvjetima nesigurnosti, dok mlade generacije ne žele ići tim putem. S obzirom na trenutne ekonomske izazove, poput inflacije, cijene veterinarskih usluga koje određuju same organizacije korigirane su kako bi pratile inflaciju, dok su cijene usluga koje plaća država ostale iste. Veterinari se suočavaju s potrebom da pronađu ravnotežu između različitih usluga kako bi osigurali financijsku stabilnost – kaže i napominje kako je kroz godine struka veterine izgubila na važnosti.

- Nisam veterinar, ekonomista sam, dijete sa sela, sin terenskog veterinara, odmalena sam hodao po terenu sa svojim ocem jer mi je to kao djetetu bilo jako zanimljivo, svaka intervencija uzbudljiva i na svoj način drugačija također bilo je tu dosta trenutaka kada njega nije bilo jer to je veterina, kada netko zove nema načina da se to riješi preko telefona, ostavljaš sve i odlaziš na intervenciju. Danas kad razmišljam o svemu tome nije mi jasno kako se kroz godine jedna struka toliko bitna i cijenjena u svijetu kod nas toliko srozala. Nadam se da će država naći rješenje i model kojim će mlade zainteresirati da ostanu na selu i bave se poljoprivredom, a time se osigurava opstanak terenske veterine kao i školovanje mladih veterinara u tom smjeru – poručio je.

Ministarstvo 

Dakako, upit smo poslali i u Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva koje priznaje nedostatak veterinara u ruralnim područjima, ali dodaje kako osigurava sredstva za veterinarske usluge kroz javne ovlasti, no tržišne usluge liječenja životinja nisu pod njegovim nadzorom. 

- Propisima nije određeno obvezno dežurstvo, već je propisana obveza pripravnosti najmanje jednoga veterinara. Ministarstvo sve eventualne aktivnosti veterinara koje se provode izvan radnoga vremena plaća sukladno propisanim cijenama, ali s obzirom da se radi mjerama kontrole zdravlja životinja te mjere provode se većinom u okviru redovnog radnog vremena. Hitne intervencije veterinara vezano za liječenje životinja izvan redovnog radnog vremena su poslovi koji nisu sukladno zakonu poslovi javnih ovlasti nego poslovi slobodnog tržišta, no takve usluge bi u pravilu trebale biti skuplje za korisnike takvih veterinarskih usluga. Ministarstvo poljoprivrede nema zakonsku osnovu kojom bi privatnim trgovačkim društvima snosilo troškove dežurstva za usluge koje su tržišna kategorija - objašnjavaju i dodaju kako za podršku poljoprivrednicima, Ministarstvo koristi EU fondove i vlastite programe, uključujući Strateški plan do 2027. godine, kroz koji su osigurana značajna sredstva za različite intervencije, poput potpore dohotku, ulaganja u infrastrukturu, ekološku poljoprivredu i druge sektore. Male poljoprivrednike podržavaju posebni natječaji s ciljem poboljšanja njihovih kapaciteta i održivosti, dodaju.

Nedostatak radne snage u poljoprivredi, posebno među mlađim generacijama, također je prepoznat problem pa Ministarstvo provodi programe potpore mladim poljoprivrednicima kroz financijske instrumente i subvencije, kako bi motiviralo mlade da ostanu u ruralnim područjima i preuzmu obiteljska gospodarstva. Dodaju i kako mladi poljoprivrednici imaju prednost u korištenju poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu.

- Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva provodi čitav niz mjera s ciljem povećanja konkurentnosti poljoprivredne proizvodnje i stabilizacije dohodaka poljoprivrednika. Međutim, uspjeh tih mjera ovisi i o poljoprivrednicima, njihovoj spremnosti za promjenu poslovanja u uvjetima otvorenog tržišta EU-a. To primjerice znači prelazak na uzgoj kultura u kojima je Hrvatska deficitarna, koje zahtijevaju više ulaganja i rada, ali i donose veću zaradu. Također, to znači udruživanje poljoprivrednika kako bi lakše plasirali svoje proizvode na tržište. Ponovno upućujemo poljoprivrednike da se obrate savjetodavnoj službi, koja im u tome može pomoći - zaključuju.