Drvene dječje igračke prepoznatljivi su tradicijski proizvodi Hrvatskoga zagorja s dugom poviješću. Svatko od nas je barem jednom u životu dobio na 'prošćenju' u Mariji Bistrici jednu takvu igračku. Klepetaljku, konjića, tamburicu, zviždaljku.... One su drukčije, posebne, svaka je unikatna i ručni rad zanata koji izumire. Imamo ih samo mi, Zagorci. I nisam sigurna jesmo li dovoljno ponosni na njih!?

Igračke iz 19. stoljeća
Tradicijske drvene igračke 2009. postale su dio nematerijalne svjetske baštine na listi UNESCO-a, a nalaze se i na Listi zaštićenih dobara nematerijalne baštine u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske. Njihova izrada je započela u 19. stoljeću i zadržala se u selima općina Marija Bistrica i Gornje Stubice. Središta izrade su mjesta Bistrički Laz, Stubički Laz, Gornja Stubica, Marija Bistrica, Tugonica i Turnišće. Zahvaljujući entzuzijazmu i ljubavi još nekolicine zagorskih majstora, još uvijek imaju svoje mjesto' pod suncem'. Sasvim zasluženo.

Podijelili poslove
Među nekolicinom majstora su i Stjepan i Ljiljana Cesar, bračni par iz Marije Bistrice. Ljiljana je prije 15 -ak godina krenula na jednu radionicu izrade igračka koju je organizirala Turistička zajednica Marija Bistrica, upravo s ciljem, da ne izumru. Opčinile su je, i zajedno sa suprugom tako uživa osmišljajući razne ideje i cinfrajući različite igračke. Za njih je karakteristično da ih izrađuju ručno muškarci, a većinom ih oslikavaju žene. Tako su poslove podijelili i oni.

'Zagrepčani su najbolji kupci'
- Nema drveta iz kojeg se ne može napraviti igračka. Možda samo ne iz hrastovine, ona je pretvrda. I bukovina je tvrda, no bukovo drvo stvara najljepši zvuk za krila leptira koja moraju klepetati - pokazuje nam Stjepan. - Vi možda ovaj moj posel oko drveta zovete težim, no ja ja imam osjećaj da je posao od moje supruge teži. Ja nemam živaca za oslikavanje, imam grube, debele prste. Bi ja oslikal, ali to ne bilo toliko lijepo - pohvalio je Stjepan svoju suprugu.

Igračke prodaju u svojoj trgovini u centru Marije Bistrice. Od sajmova se pojavljuju na 100% Zagorsko u Zagrebu. Ljiljana ističe kako stranci, a posebno Zagrepčani cijene tradicijske drvene igračke. Kada su dva zagrebačka hodošašća tada i prodaju najviše svojih igračaka. Prije pandemije su izrađivali i za turiste u Dubrovniku i Zadru. Na pitanje da li se da zaraditi, kažu da, ali nije to sad ne znam kakva zarada. Iako ih je malo, još uvijek je tu konkurencija, no oni to ionako prvenstveno rade iz ljubavi.

Traktor od 22 dijela
Stjepan je ponosan na svoj traktor od 22 dijela i veliki avion, ali i na vjetrenjače koje krase parkove. Prvi su, kaže i počeli s tim velikim predimenzioniramim igračkama kada su na jednoj izložbi - trijenalu zagorskog suvenira - izradili su kaj sobu. Ljiljana trenutno oslikavala staru zibaljku za unučicu koja je na putu. Zibaljka je stara preko 100 godine. To joj je poseban gušt. Cesari zasada nemaju zainteresiranih za nastavak tradicije, no nikad se ne zna. Možda baš i ova mala unučića koju tako žarko išćekuju se u jedno doba života zainteresira za zanat koji se 'rodio' upravo u ovom kraju uz hodočasničke putove, prehranjivao mnoge