Matija Gregurić (28) iz Zaboka nedavno je oduševio plasmanom u finale Europskog prvenstva u Rimu, u bacanju kadiva. Tijekom kvalifikacija za finale u prvoj seriji bacio je 73,74 metara, u drugoj 74,65, a u trećoj je seriji srušio osobni rekord s 75,42 metara.

Tim je rezultatima osvojio ukupno osmo mjesto u kvalifikacijama i plasman u finale. Prije nego je protekle nedjelje nastupio na silver mitingu, 2. Memoriał Czesława Cybulskiego u Poznanu, porazgovarali smo s njim o usponima i padovima, o balansiranju sportske karijere i privatnog života, o izazovnim treninzima, ali i o nedostatku podrške lokalne zajednice.

ZL: Živite Zaboku, a trenirate u zagrebačkom klubu Dinamo Zrinjevac. Koliko je vam je to naporno, imate li uopće slobodnog vremena?

GREGURIĆ: Svaki dan putujem, to je dosta zahtjevno. Imam sat vremena do posla, ali sreća je što mi je Akademija blizu, a klub na Maksimiru pa imam do treninga 5 minuta. Slobodnog vremena nađem jer koliko god da sportaši puno treniraju toliko trebaju i odmora, sna. Nekad treba jače stisnuti zube, ali kad se hoće, može se.

ZL: Završili ste Policijsku akademiju. Je li to neki back up plan?

GREGURIĆ: Od sportskih rezultata koje svi mi sportaši postižemo, nažalost, u Republici Hrvatskoj ne možemo živjeti. Treba imati plan B. Sport iziskuje velika financijska ulaganja i jednostavno je nemoguće samo trenirati.

ZL: Bili ste svjetski mlađejuniorski prvak 2013. godine. Kako su se stvari mijenjale kroz sve te godine do danas?

GREGURIĆ: Ja sam kao mlađi junior bio prvi u svijetu u Ukrajini. Sljedeće godine sam u juniorima bio peti na Svjetskom prvenstvu u Americi i to poslije povrede leđa. Na zadnjem natjecanju za juniore, 2016. godine, osvojio sam broncu na Europskom prvenstvu, za mlađe seniore bio brončani na Europskom kupu. To je okej dok ste mladi, dok nemate toliko obaveza, ali kad postanete senior i trebate pohvatati taj mode top forme, stagnirate. U bacanju kladiva s 20 godina ne možete biti sposobni kao ovi dečki s 30 godina. Tu su počeli problemi, prvo financijski, jer se želite osigurati kao i drugi, ali za to je u ono vrijeme trebalo 10.000 kuna za gorivo, vitaminizaciju, trening, rekvizite, putovanja... To su troškovi koji se dižu u nebesa. Zato sam stao na dvije godine pa su me iz kluba molili da vratim. Krenuo sam onda i na Policijsku akademiju da imam rezervni plan da mogu nastaviti. Te dvije godine, ja sam se svakog dana budio i mislio samo na sport jer znam da vrijedim. Radio sam sa strane, trenirao sam za sebe, ali kad shvatite da morate raditi posao od deset sati dnevno pa doći na trening, odraditi trening u teretani to ne možete jer ste umorni, a to je i forsiranje. U sportu treba biti 24 sata. Atletičarima iz nekih drugih zemalja je sve prilagođeno. Mi nažalost to ne možemo ni sanjati. Sve se svodi na financije. Zbog toga mnogi kvalitetni sportaši odustaju. Atletika je kraljica sporta, ali ima puno nesuglasnosti.

ZL: Postavili ste novi osobni rekord hicem od 75,42 metra i osvojili ste osmo mjesto u bacanju kladiva na Europskom prvenstvu u Rimu... Kakvo vam je bilo to iskustvo? 

GREGURIĆ: Ja sam ušao u seniorske vode taman kad sam stao, kad više to nisam mogao izdržati. Kad dvije godine niste u treningu, treba vam godinu, godinu i pol dana da se vratite na staro. Ovo je bilo moje prvo seniorsko Europsko prvenstvo, izborio sam 8. mjesto. Ja završim 8. u Europi i meni to nije dovoljno za Olimpijske igre. Prije su bile A i B norme, sad su tu neki rejtinzi, a norma je toliko visoka da je ima samo deset ljudi u svijetu. Teže se kvalificirati, ali ja sam zadovoljan jer kad vidite druge dečke koliko i kako treniraju to je za mene veliki napredak.

ZL: Koja je vaša omiljena aktivnost izvan sporta? Imate li neki hobi ili interes koji vam pomaže da se opustite?

GREGURIĆ: Koliko god mi vrijeme dopusti, volim s društvom odigrati partiju pikada ili partiju bele. To mi je relax. Oni su mi puno pomogli kad je bilo najteže. Bodre me i velika su mi podrška na čemu sam im iznimno zahvalan.

ZL: Odričete li se nekih stvari koje su vašim prijateljima recimo normalne, svakodnevne?

GREGURIĆ: Da me netko pita da li bi opet izabrao atletiku, bih. Koliko god da sport daje, toliko i uzima. Ljudi uvijek budu začuđeni, ali kad vi trenirate atletiku povreda tijela je neupitna. Meni su leđa u katastrofalno stanju. Zdravlje najviše pati. Nekad se ujutro probudim k'o da imam 80 godina. Pa dok se zagrijem, razgibam, onda dođe na svoje. Gotovo svi moji prijatelji su se već oženili, imaju djecu, a meni je to trenutno teško realizirati. Od 365 dana u godini mene 300 praktički nema jer sam na putu, pripremama, a i posao je tu. Teško je naći nekog tko je na to spreman. Ne možete biti na nekim važnim obiteljskim događajima, navečer imam suplementaciju, moram spavati na vrijeme i to pravilno da trening idući dan bude puno čim bolji. Teško je. Sport traje 24 sata dnevno. Odricanja ima, ali puno sam svijeta prošao, osvojio medalja, upoznao ljude koji su mi prijatelji... Lijepo je, ali medalja ima dvije strane.

ZL: Više ste puta spomenuli problem financija. Što vam znači biti sportaš iz Zaboka? Da li vam i kako vam vaša lokalna zajednica pa onda i naša Županija pomažu?

GREGURIĆ: Krapinsko – zagorska županija je jedina županija koja nema atletske staze. Toliko sportaša dolazi iz Zagorja, a kada vidite uvjete u kojima treniraju to je apsurdno. Grad Zabok recimo nije kune uložio u mene, kao ni Županija kad sam bio mlađi junior. Ja sam hodao u školu, išao na vlak za Zagreb na trening. U jednom smjeru mi je trebalo skoro dva i pol sata da dođem do stadiona. Tražio sam od Grada da mi bar daju obrok da pojedem u Zagrebu, nisam dobio nikakav odgovor. To kako mi treniramo, to nisu uvjeti. Nemamo ni atletsku stazu, ni bacalište. To je sramota. Ljuti smo jer slušamo laži o ulaganju u sport. Ja kad dođem tu u Zabok na Mladost i vidim djecu da trče u blatu jer nema staze koja košta 200.000 eura. Da se to organizira to ne bi bilo samo za profesionalne sportaše već i za rekreativce. Novci idu na nogomet i košarku, a ostali su zapostavljeni. Meni je sad ok, ali gledam djecu na čijoj sam ja nekad bio poziciji pa gledam gdje treniraju... Dođu mi suze na oči. To je baš žalosno, ali sportaši smo na vrhunskoj razini, pa neka to višim instancama bude motivacija.

Inače, u nedjelju je održan 2. Memoriał Czesława Cybulskiego u Poznanu, silver miting, na kojem je nastupio i Gregurić u bacanju kladiva i osvojio 4. mjesto s hicem od 73,80 metara.