Kako je od 2003. do 2020 godine i nemali broj Zagoraca, kao pripadnika Hrvatske vojske, sudjelovalo u dvije NATO-ove mirovne misije koje su se provodile u Afganistanu, neke od njih smo ovih dana zamolili da nam ispričaju svoja osobna iskustva i dojmove iz te zemlje koja je u posljednje vrijeme goruća tema u čitavom svijetu. Naravno, razgovarali smo neformalno i pod uvjetom da ne otkrijemo njihove identitete. Neki od njih bili su tijekom tih godina i po nekoliko puta po šest mjeseci u Afganistanu i ne samo da su poprilično dobro upoznali tamošnje prilike, ljude, kulturu, mentalitet i običaje, nego su i relevantni svjedoci nekih promjena koje su se u toj, jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, događale tijekom posljednjih 20 godina.

Kulturološki šok

Inače, Afganistan je zemlja koja, prema nekim (posljednjih godina vjerojatno promijenjenim) podacima, broji oko 28 milijuna stanovnika, među kojima je gotovo 70 različitih naroda, a većinu čine Paštuni, odnosno Afganistanci, kojih je negdje oko 12,8 milijuna, a ima i velik broj Tadžika, Hazara i Uzbeka. No, bez obzira na etničku pripadnost, 99% stanovništva Afganistana su muslimani.  -Ne mogu reći da smo izrazito puno i redovito dolazili u kontakte s lokalnim stanovništvom, ali, naravno, bilo je kontakata. Pogotovo ih je bilo do 2010. godine, dok upravna vlast nije predana njima i dok nije oformljena njihova policija i vojska. Do tad je NATO provodio mjere nazočnosti, kontrolu osoba, kontrolu prometa i slično pa smo imali i više kontakata. Inače, kad smo prvi put išli u Afganistan, bili smo dobro pripremljeni jer smo se pripremali šest mjeseci i bili smo spremni na sve. No, koliko god bio spreman kao vojnik, kad stigneš tamo, ipak kao čovjek doživiš neki kulturološki šok. Dok te voze s aerodroma do kampa u kojem smo bili smješteni, kad vidiš vani taj svijet, imaš osjećaj kao da si se vratio u srednji vijek – rekao nam je jedan od naših sugovornika te dodao da je tijekom svoje prve šestomjesečne misije, prije više od 15 godina, asfalt vidio samo u najužem centru grada, dok su sve ostalo bili prašnjavi, zemljani putevi.

Pad podrške civilnog stanovništva

Nakon što su NATO snage, predvođene SAD-om, „skinule“ talibane s vlasti 2001. godine, je li lokalno stanovništvo podržavalo „zapadnjačke snage“, odnosno, jesu li naše vojnike doživljavali kao osloboditelje ili okupatore, bilo je jedno od pitanja koje smo uputili našim sugovornicima. -Teško mi je reći koliko su podržavali nas, a koliko talibane. No, mogu reći da je moj dojam, kako je vrijeme tijekom godina odmicalo, od našeg prvog dolaska, pa prema kraju misija, da su nas sve manje i manje pozitivno doživljavali. Iskreno, ne bih mogao reći koji su sve razlozi doveli do toga, mada, činjenica jest da su se dešavale neke stvari koje su mogle utjecati na to i postepeno među ljudima stvarati neki negativniji stav o svima nama.  Naravno, to se nije događalo s naše strane. Mi smo, kao Hrvati, uvijek bili maksimalno korektni prema njima i stvarno smo pazili. No, problem je bio što su paralelno išle dvije misije. Američka misija pod nazivom 'Enduring Freedom' i mirovna NATO misija ISAF, u kojoj smo sudjelovali i mi. Amerikanci su sudjelovali u obje misije, ali zadaće su bile potpuno drugačije. Naša zadaća je bila uspostava reda i mira, davanje potpore stanovništvu i njihovim institucijama, izgrađivanje, obučavanje, mentoriranje i savjetovanje njihove vojske i policije, dok je ova američka misija, u kojoj su sudjelovali samo oni, bila zapravo 'lov na talibane'. I mislim da je tu nastao problem jer je u toj njihovoj operaciji bilo ponekad i civilnih žrtava. Mislim da smo zbog toga možda s vremenom počeli svi skupa gubiti kredibilitet kod naroda, jer njima je teško razlikovati tko je tko među stranim vojnicima – ispričao nam je jedan od naših sugovornika.

Motivacija afganistanske vojske

Jedan od naših vojnika, s kojim smo također razgovarali, tijekom misije se najviše bavio mentoriranjem, odnosno obučavanjem afganistanskih vojnika. Pitali smo ga jesu li se toj, tada 'novoj' vojsci, Afganistanci priključivali zbog „zaposlenja“, odnosno zbog plaće, ili su bili motivirani demokratskim uvjerenjima. -Motivirani? Motivacija im baš nije jača strana. Oni bi rađe sjedili, čučali i pušili, nego nešto radili. No, zanimljiv detalj je bio kad su vidjeli na mojoj košulji hrvatsku zastavu, pitali su je li to američka zastava. Mi smo im objašnjavali da nije, da je to hrvatska zastava, ali oni nikad nisu čuli za Hrvatsku. Tada se javio jedan od njih da on zna za Hrvatsku. I u tom trenu, kao da si okrenuo prekidač. Počeli su normalno raditi, vježbati i normalno se ponašati. Naime, oni su imali veliki animozitet prema Amerikancima. No, velim, nisu bili baš motivirani, znali su otići na dopust pa se pola njih nije nikad vratilo s dopusta. Ili, na primjer, podijeliš im vojne rance, a oni si u njega stave jastuk da mogu leći – kaže naš sugovornik te naglašava kako on prenosi samo svoje dojmove o onom dijelu afganistanske vojske u čijoj je obuci sudjelovao. – Nemojte generalizirati i suditi po tome o čitavoj njihovoj vojsci. Imali su oni i ozbiljne vojne postrojbe i vrlo ozbiljne specijalne jedinice – napomenuo je.

Vjerski utjecaj

Kako to da ni Rusi tijekom desetogodišnjeg rata 80-godina prošlog stoljeća, a niti Amerikanci u posljednjih dvadeset godina, nisu uspjeli do kraja poraziti brojčano i vojno-tehnološki infernijorniju raznu „gerilu“ u Afganistanu, česta je tema brojnih analiza posljednjih mjeseci. Nakon što su nam naši sugovornici pokazali neke privatne fotografije s terena, sa surovog planinskog kamenjara kakav čini veći dio Afganistana, (posebno fotografije na kojima su zabilježeni njihovi susreti s lokalnim stanovnicima, a uz koje su nam komentirali kako je zanimljivo da se usred „kamene pustinje“ u kojoj „nigdje nikog nema“, Afganistanci samo od nekud iznenada pojave, kao da “iz zemlje iskoče“), pitali smo ih je li možda upravo to poznavanje teškog terena razlog zbog kojeg „lokalne gerilce“ nitko ne uspjeva trajno poraziti. –Ma ne. To nikako ne. Uostalom, oni su vojno poraženi. Oni su, zapravo, vrlo brzo bili vojno poraženi. No, ta njihova volja da zadrže svoj način života, stalno ih tjera da se bore i dalje. Njima je na prvom mjestu vjera, koja diktira cijelu dinamiku i to im je najveća snaga. Njihove vjerske vođe su ujedno i političke vođe i što oni kažu narodu, narod to bespogovorno sluša i u svojim se životima vodi njihovim riječima. Tako ih uče od malena -ispričao nam je jedan od vojnika, koji je od svih naših sugovornika, bio najviše puta u misiji u Afganistanu.

Vidljive promjene, ali...

Koliko god bila riječ o zemlji i narodu koji se, očito, teško odriče svog tradicionalnog načina života, ipak, kažu naši sugovornici, tijekom ovih godina, od prvih do posljednjih misija, bile su vidljive određene promjene. – Da, tijekom posljednjih petnaestak godina vidjele su se promjene. Počele su raditi određene institucije, škole... Isto tako, u prvim misijama žene smo viđali rijetko i to samo u burkama, a kasnije, tijekom godina, znali smo viđati i zapadnjački odjevene žene – ispričao nam je jedan naš sugovornik te je na naše pitanje jesu li te promjene, pogotovo kad je u pitanju odnos prema ženama, prihvatili i prosječni afganistanski muškarci, zamišljeno uzdahnuo. – Hmmm.... pa neki jesu, a neki nisu. I mislim da se to najbolje vidi sad posljednjih dana, da neki nisu prihvatili, jer koliko pratim situaciju preko medija, vidim da su neki objeručke prihvatili ponovu uspostavu Islamskog Emirata. Iako, ponavljam, dok smo mi bili tamo nismo vidjeli neke probleme. Makar, znate kako je to... Ne vidi se uvijek sve na ulici. U kući je to druga stvar – podijelio je s nama svoje dojmove te dodao da se stav prosječnog Afganistanca prema ženama, prema njegovom viđenju, nije promijenio te da je, zapravo, u svojoj biti čitavo vrijeme vrlo sličan onom kojeg imaju i talibani.

Skupe ženidbe

Na tu temu nadovezao se još jedan od naših sugovornika te nam ispričao kako su u Afganistanu mnogi brakovi dogovoreni, a zanimljivo je da „miraz“ plaća mladoženja i to mladenkinoj obitelji te tako, zapravo, kao da na neki način „kupuje“ ženu. – Uz svo siromaštvo i plaće od po 100 ili 150 dolara, oni plaćaju za ženu po nekoliko tisuća dolara. Ne znam točno, ali recimo, nekih 6 ili 8 tisuća. To je za njih ogroman novac, kojeg moraju štedjeti godinama. I zanimljivo, iako im je infrastruktura, ali i kuće i zgrade, izgledala vrlo loše, imaju nekoliko ogromnih hala, zapravo zgrada za vjenčanja, koje u odnosu na sve ostalo djeluju vrlo luksuzno i moderno. Jer oni jako puno drže do svadbe. Za njih je to velika i bitna stvar. Kod njih je muškarcu dopušteno imati onoliko žena koliko ih može uzdržavati, a plus toga, ponavljam, moraju svaku poprilično platiti. I taj njihov odnos prema ženama je stalno bio vidljiv. Kad smo mi ili ostali saveznici izlazili u patrole, ako su u patroli bile vojnikinje, pogotovo ako su bile plavuše, što je njima posebno egzotično, oni su ponekad znali čak i kolegama vojnicima prilaziti i nuditi im novac za vojnikinju. Inače, nikad se nisu obraćali vojnikinjama. Kod njih se muškarac ne smije obraćati ženama koje nisu njegove, nego su se obraćali samo muškim vojnicima. Isto tako, kolegice vojnikinje se nisu obraćale lokalnim muškarcima prilikom ophodnje. Takva je njihova kultura, tako to kod njih funkcionira. Evo, desilo se prilikom jedne naše ophodnje, u kojoj je bila i jedna naša kolegica, hrvatska vojnikinja, da je jedan lokalni Afganistanac prišao našem kolegi i sasvim ozbiljno ponudio za tu našu kolegicu šest deva – prepričao nam je naš sugovornik.

Hrana i piće

Na kraju, ovaj razgovor smo završili uz temu o afganistanskj hrani i piću. Iako su se naši vojnici hranili isključivo u svom kampu, imali su prilike kušati ponešto od lokalne hrane. – Afganistanci najviše jedu rižu, voće i povrće. Riža im je glavna. Imaju nekoliko izrazito plodnih dolina, uz rijeke, u kojima uzgajaju voće i povrće i moram priznati da neke vrste voća nikad u životu nisam vidio toliko velike. Iako baš i nismo smjeli, stali smo par puta da kupimo nešto voća koje prodaju uz putove. Na ulicama prodaju i meso, uglavnom kozje i ovčje, a u jednom gradu blizu jezera vidjeli smo da tamo prodaju i nešto malo ribe. Što se tiče njihove kuhinje, probao sam par jela, neka su mi bila odlična, neka i ne, ali uglavnom sam to izbjegavao zbog brige za zdravlje jer higijena je kod njih nikakva, a voće i povrće prilikom uzgoja zalijevaju fekalijama, tako da treba biti oprezan. One njihove pogače, odnosno beskvasni kruh, kojeg isto prodaju, dosta je ukusan. No, htio bih na kraju napomenuti da su Afganistanci, kad steknu povjerenje, vrlo ljubazni i gostoljubivi i ponude ti sve što imaju, ako ništa drugo, barem vodu ili čaj. Alkohol nisam vidio, oni uglavnom piju vodu i čaj – prenio nam je za kraj svoja iskustva jedan od Zagoraca, nekadašnji sudionik NATO misija u Afganistanu, da bi se na to, zanimljivom anegdotom, nadovezao još jedan naš sugovornik.

Zagorska sorta grožđa

– Jedan naš kolega iz Zagorja, kad je bio u misiji u Afganistanu, pričao je našem prevoditelju, lokalcu, da u Zagorju imamo puno grožđa, ali da je to malo drugačije grožđe, drugačijeg, odličnog okusa i da bi on to trebao posaditi u Afganistanu. I kad se kolega vratio s misije u Zagorje, po jednom drugom našem kolegi, koji je tada odlazio u misiju u Afganistan, poslao je tom prevoditelju deset cijepova naše starinske, zagorske beline da ih posadi. E sad, kakva je daljnja sudbina tih cijepova bila, odnosno, jesu li uspješno izrasli i jesu li rodili, to ne znam, ali mislim da ni taj naš kolega to ne zna, jer nije u kontaktu s tim prevoditeljem, no, u svakom slučaju, naša belina je u Afganistanu – uz smijeh nam je ispričao naš sugovornik.