U Vukovaru je bilo Zagorca, ali ranije, u srpnju, kolovozu, rujnu. Ja sam bio jedini Zagorac koji je s Vukovarom proživljavao posljednja dva mjeseca prije pada tog grada heroja. Ono čime se mogu pohvaliti je da sam uspio u proboju i ostao živ – rekao nam je Žarko Fruk, porijeklom iz Popovca kraj Krapine, koji posljednjih pet godina živi u Svetom Križu Začretju. Prošao je Žarko, tada 23-godišnjak, pakao Vukovara zajedno s tim gradom, a ono što je nakon odlaska ostalo jednostavno je nazvao – Hirošimom. Kao mladić u kolovozu te 1991. godine pristupio je tadašnjoj 1.A brigadi Zbora narodne garde, kasnije Tigrova, i nakon nekoliko terena njih 19 iz vojarne u Petruševcu u bijelim majicama i u civilnom autobusu 30. rujna na večer krenuli su put Vukovara. Znali su što se tamo događa i od srca su bili sretni što idu braniti taj grad. Njegov 4. bataljun, današnja bojna, u Bogdanovce je stigla na večer, a iz Bogdanovca do Vukovara išli su pješke po poznatom kukuruznom putu. – 399196 kalašnjikov – odgovorio je kao iz topa brojem i vrstom puške Žarko na pitanje jesu li bili naoružani.

Pozicija na legendarnom sajmištu

- Ujutro smo napravili smjenu, dečki kojima smo došli na zamjenu otišli doma. No, taj dan 1. listopada pao je i kukuruzni put, a sljedećeg dana i Marinci. Više se nije moglo do Bogdanovaca, zapravo od Bogdanovaca do Vukovara se moglo, ali se nije moglo od Vinkovaca do Marinaca, sve je bilo kompletno okruženo. Kad smo došli stacionirali smo se na Vupikovom silosu na Dunavu i bili dva – tri dana, a onda je došla zapovijed i po grupama smo išli tamo gdje je trebala ispomoć. Bili su uvjereni da smo mi, dečki iz 1A brigade ZNG, obučeniji od ostalih i raštrkali su nas po cijelom Vukovaru. Ja sam bio na sajmištu i nakon tjedan– dva i svi ostali su se tu okupili. Jer, branili smo i silos. Ispod silosa je bilo naselje Lužac i kad je početkom 11. mjeseca pao Lužac presječena je komunikacija Borovog Naselja s Vukovarom. Znali smo da smo u okruženju i borili smo se kako smo se mogli – ispričao nam je Žarko Fruk, a na pitanje kako je to izgledalo odgovorio je da je dnevno na Vukovar palo i po nekoliko tisuća granata. Ranijih mjeseci kad su bili pješački napadi, to se rješavalo, ali sad su bili puškom protiv tenka. Tada još nitko nije niti pomišljao o nekakvoj predaji. Uglavnom, od njih 19 ostala su trojica. Po poginulom Saši Jezerniku Žarkov je sin dobio ime jer dečko je imao samo 18 godina i tri mjeseca. Još su neki poginuli, a neki završili u logoru ili na Ovčari. Još danas Žarko ne zna za jednog kolegu kojeg je odveo Šljivančanin.

Vodili su i psihološki rat

- Od nas 19 na kraju smo trojica uspjeli u proboju, četvorica su poginula i svi ostali bili su ranjeni, osim Vilima Karlovića koji je o svemu napisao knjigu. Kad je o Žarku riječ, on je ranjen 17. studenog, večer kad su krenuli u proboj, ali je mogao hodati i predaja nije dolazila u obzir. Prije toga prolazili su torturu na sajmištu. Osim što su stalno padale granate i puškaralo se pa se na položaju bilo 24 sata dnevno, vodio se i psihološki rat. – Posljednja dva tjedna svakih pola sata prolazio bi transporter s razglasom koji nam je govorio da se predamo JNA jer oni više ne mogu obuzdavati četnike pa da nam spase živote. Govorili su i da su nas Tuđman i Hrvatska izdali i neke druge gluposti, nakon čega bi dvije, tri minute bila tišina i potom su nam psovali majku ustašku. Govorili su i da će djecu poklati, žene nabiti na kolac, a muške silovati. To smo svakodnevno slušali i tko bi se onda predao? Borili smo se! – priča Žarko Fruk. Tako, svjesni svega, dečki mahom Žarkovo godište ili mlađi, polako su se povlačili prema rijeci Vuka, a kako su oni išli, tako su se povlačili i civili. Došli su do mosta na rijeci 17.11. i tu su držali položaj cijelog dana kako bi navečer mogli proći preko mosta i otići u bonicu. Tamo su bili njihovi kolege ranjenici, tada su već znali i mogli su birati između predaje i proboja, i trojici preostalih, među kojima je bio i Žarko, pridružili su se i ranjenici koji su mogli stajati na svojim nogama.

U proboj preko rijeke Vuke

- 17. studenog na večer Bog nas je nagradio i padala je kiša, ali ne jako, baš kako nam je odgovaralo. U proboj je išlo više grupa, a ja sam bio u grupi u kojoj nas je bilo 202-je. Taman kad se krene s ceste moralo se pregaziti po toj zimi Vuku. Voda je bila gotovo do ramena, a jedan dečko iz Vinkovaca nagazio je minsko polje i nastradao je on i ja, ali mogli smo dalje hodati. Došli smo preko i nismo znali kamo idemo. Hodali smo cijelu noć, između kukuruza visokog 2,5 metra po kiši, blatu i onako mokri. Kad se svanulo u ponedjeljak, po danu nismo mogli hodati, a koliko nam je kukuruz donio sreću, donio je i nesreću jer čim bi jedan muškarac malo skrenuo, svi ostali bi išli za njim. Baš to nam se dogodilo. U utorak ujutro kad smo se prebrojali bilo nas je 44. Znači, u ponedjeljak smo cijeli dan pročučali u kukuruzu sto metara od njihovih transportera i tenkova, ponedjeljak na utorak noć smo prohodali opet kroz kukuruz, a u utorak smo upali u zasjedu. Našli su nas i tamo je bilo svega, i pucali su po nama, jedni su vikali da se predaju i neka prestane pucnjava, mrtvi su padali i ne možeš zapravo ništa – ispričao nam je Žarko koji je ipak i tu uspio pa je mic po mic puzeći odlazio u dio kukuruzišta gdje nije bilo pucnjave.

Nakon četiri dana uspio se probiti

– Ne znam kuda sam puzao i hodao. Ali ja sam uspio, mic po mic kroz kukuruz samo puzao da bi otišao na drugi dio kukuruza, danas ne znam kuda sam hodao i puzao i na kraju sam ostao sam. Taj utorak cijeli dan, utorak na srijedu noć, srijedu, srijedu na četvrtak noć sam hodao i u četvrtak ujutro sam ugledao prugu Vinkovci – Vukovar, no nisam znao trebam li ići lijevo ili desno. Ali dobro sam skrenuo – desno i po pruzi sam išao kao narodni heroj, nisam više mogao, otupio sam od svega, bio sam ranjen, ali su me zaustavili HOS-ovi, dovezli me u svoje zapovjedništvo gdje su me nahranili, a onda u prihvatni centar gdje sam se nakon dva mjeseca prvi put okupao i u brijačnici obrijao – priča svoju vukovarsku priču Žarko Fruk. Organiziranim prijevozom tada je odvezen u Đakovo, a od tamo autobusom do Zagreba. U noći 21./22. studenog javio se u bazu, ujutro išao kod doktora, dobio dva tjedna bolovanja i vratio se natrag i tako je po bojištima bio sve do kraja rata, 1.prosinca 1996. otišao je u mirovinu.

'Vukovar nije izdan!

'Danas Žarko Fruk svakodnevno razmišlja i putem društvenih mreža razgovara sa suborcima, ali gleda i neke video snimke i vidi, kaže, samo mladost. Misli da nitko ne zna niti će ikada znati koliko se je od 202 ili 44 borca uspjelo probiti i spasiti. Danas ima svoju obitelj, suprugu i dva sina i djeluje u svetokriškoj HVIDRA-i. U životu puno mu pomaže rad i hobiji, a kad ga uhvati neka kriza najradije ode i popriča s nekim. Ono što ga smeta, a kaže da se svatko ima pravo ljutiti, je kad netko kaže da je Vukovar izdan. – Da se to dogodilo u današnjem vremenu, to bi onda bila izdaja, ali Vukovar nije izdan! Svi znamo kakvo smo mi imali naoružanje. I ne može mi netko reći da se s puškom moglo protiv 400 – 500 tenkova. Uz to, nitko se ni u snu nije mogao nadati da će Vukovar pružati takav otpor puna tri mjeseca. Samo iz osvete nastala je Ovčara i sve ostalo – mišljenja je Žarko Fruk, dodavši da je lako biti general poslije bitke. Smeta ga i što mu spotiču povlaštenu mirovinu. – Sad sam ja povlašten, a moglo mi se dogoditi da zauvijek ostanem tamo. Uostalom, 1991. godine svi su imali šanse stati u obranu Hrvatske. Moji roditelji, od kad sam im javio da idem u Vukovar, dva mjeseca nisu čuli ni glasa o meni! – zaključuje Žarko koji svake godine s obitelji pohodi Vukovar ili Škabrnju, najviše zbog njih, kako bi znali cijeniti ono što se tamo događalo.