Bila je izvrsna profesorica, mentorica ne samo učenicima, već i profesorima, savjetnica, zaljubljenica u profesiju, struku, znanje i učenje. Bila je profesionalac toplog srca, riječi su s kojima se ravnateljica Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok Božica Šarić oprostila od profesorice Sofije Keča (65), koja je nedavno otišla u mirovinu. Profesorica je to koja je učila mnoge generacije u spomenutoj školi, cijeli svoj radni vijek, odnosno 43 godine. Upravo je to bio povod da ju posjetimo u njezinom domu u Zaboku. Baš kako ju je opisala ravnateljica Šarić i baš kako je pamte njezini bivši učenici, dočekala nas je sa širokim osmijehom i rado ispričala o sebi ono što neki učenici nisu znali. Profesorica Keča je osnovnu školu i gimnaziju završila u Zaboku, a Filozofski fakultet – hrvatski jezik i sociologiju u Zagrebu, Diplomirala je s 22 godine i počela odmah raditi u Zaboku. - Predavala sam sociologiju, hrvatski, logiku, tadašnji marksizam, teoriju i praksu upravnog socijalizma, a diplomirala sam i na interdisciplinarnom studiju na Političkoj ekonomiji, ekonomiju i filozofiju – rekla je Keča.

Lijepi trenuci

Profesorica Keča prisjetila se svog prvog trenutka kada je stupila u razred kao profesorica. - To su bili lijepi trenuci, baš kao i na kraju profesorske karijere. Htjela sam biti profesorica, predano sam to odradila cijeli svoj život. Volim djecu. Nikad nisam dvojila da bih bila nešto drugo osim da budem profesorica. Vjerojatno se tako ljudi rode. Od kad sam bila dijete igrala sam se učiteljice, obožavala sam svoje učiteljice, a zanimljivo je da živim u susjedstvu gdje živi više profesorica, koje su ujedno i moje prijateljice – ispričala nam je umirovljena profesorica. Kaže kako je veliku ulogu u odabiru njezinog zanimanja imao roditeljski odgoj. - Profesori i učitelji su se jako cijenili u našoj kući kao obrazovani ljudi i samo po sebi bilo je razumljivo da ću i ja krenuti tim putem – rekla je Keča. Dotakla se i teme kako je bilo raditi kao profesor nekada, a kako sad. Kaže, nije to lagan posao. - Generacije su se promijenile. U ono vrijeme je odgoj bio drugačiji, ljudi su bili više sa svojom djecom. Sada se vidi taj odmak i razlika u odnosu na ono vrijeme. Djeca su bila predanija u postizanju akademskih ciljeva, a odgoj su nosili od kuće. Sad profesor podjednako mora, a ako ne i više vremena posvećivati odgoju učenika i postizanju njegovih akademskih ciljeva – govori.

Posao profesora

Kaže i da se danas administrirala prosvjeta te da se vidi razlika u obavljanju profesorskog posla nekad i sad. - Kad slavim godišnjicu sa svojim razredima otprije dvadeset, trideset ili trideset i pet godina, obično uzmem imenik sa sobom. Vidi se koliko je tad bilo ocjena u imeniku. Sjećam se svojih gimnazijskih dana, tu je bila ocjena iz jedne kontrolne zadaće koja nikad nije bila najavljena, tu je bilo jedno usmeno odgovoranje tijekom jednog i drugo tijekom drugog polugodišta i tu je bila zaključna ocjena. Sada su profesori u situaciji da moraju često provjeravati znanje učenika pa tu znaju često biti nezadovoljni i roditelji, jer smatraju da njihovo dijete nije bilo spremno za provjeru - ispričala je.

Podrška prosvjedima

U mirovinu je otišla s 1. rujnom 2019. godine i govori kako fizički nije sudjelovala u školskim prosvjedima, ali da je svojim kolegama dala punu potporu. - Podržavam to da se profesori moraju izboriti za svoj status. Mi smo najobrazovanija struktura ovog društva. Iz toga slijedi da moramo imati odgovarajuću plaću i položaj u društvu. Drago mi je da su se profesori izborili za povećanje koeficijenta te dobili status službene osobe – objašnjava. Na spomen svoje škole ima samo riječi hvale te cijeni sav kolektiv koji ondje radi. - Kolektiv u ŠUDIGO-u bio je prijateljski. Profesorica Božica Šarić je odlična ravnateljica, stručno vodi školu i to ljudski i zato je moj odlazak u mirovinu bio topli. Na taj način kako su mene iznenadili pri mojem odlasku, tako se se kolektiv odnosi i prema drugima. Toplo mi je bilo oko srca kad sjetim tog trenutaka i iznanađenja koje su za mene pripremili iznenađenje – govori.

Spremnost za umirovljeničke dane

Zanimalo nas je i je li nakon toliko godina staža bila spremna na svoj odlazak u mirovinu. Rekla nam je kako je na početku 2019. godine ozlijedila nogu i bila u strogom mirovanju tri - četiri mjeseca i to je, kaže, spletom okolnosti bila priprema za mirovinu. - Prvo sam bila strašno ljuta zašto se to dogodilo baš zadnje polugodište, ali sam se primirila i shvatila to kao pripremu za mirovinu. Inače sam se pripremila za mirovinu unazad četiri godine. Polako sam se odricala svih svojih obaveza. Nisam se željela dovesti u situaciju da odjednom od toliko mnoštva obaveza ne ostane ništa. Polako sam prestala voditi Županijsko vijeće profesora hrvatskog jezika kojeg sam vodila preko dvadeset godina, pa programe i uredništvo PoZiCe, razredništvo. Mirovina nije bila neočekivana. Nije bilo stresno, nije bilo žaljenja, jer me mudrost i životno iskustvo naučilo da s lakoćom moraš otići, nema druge – istaknula je naša sugovornica, koja sad svoj raspored puni drugim obvezama. - Pripremila sam brdo litereture koju čitam u mirovini. Tu su klasici, od Andrića i Selimovića do Mišaka. Obaveza imam toliko da se pitam kako sam uopće imala vremena kad sam radila. Tu je i čuvanje mlađega unuka, imamo mali biznis, tu su šetnje, intenzivirali su se kontakti s prijateljima, izlasci, izleti. Divno ću provoditi umirovljeničke dane – kaže. Za kraj smo ju pitali bi li, da je danas tinejdžerka, opet odabrala isto zanimanje. - Profesor sam u duši i profesor sam do kraja, nema tu druge. Željela bih da svi profesori nakon svog radnog vijeka otiđu sretni, mirni i zdravi u mirovinu kao što sam ja – zaključila je.