[ZL] Recite nam par riječi o početku svoje vojne karijere?

Miholić: Kada je počinjao rat, radio sam u Općinskoj upravi, a kraće sam vrijeme bio i poduzetnik. Kada je situacija eskalirala, ja sam se, kao i tisuće drugih, uključio u obranu. Nitko od nas nije imao iskustva s ratom. Doma sam ostavio nezaposlenu ženu i troje djece u dobi od 2 do 6 godina, tako da nije baš bilo jednostavno. Nisam ja bio jedini, nisam ja nikakav poseban primjer u svemu tome, a ljudi koji to nisu probali teško mogu razumjeti što u toj situaciji znači ta odluka. I kasnije, svaki tvoj dolazak i odlazak je stresan za obitelj, djecu koja već razumiju da oca nema i na televiziji gledaju te ratne užase. Ideš, jednostavno te nešto vuče, nema tu previše razmišljanja. Tako je počelo. Ja sam bio prvi zapovjednik vojarne Stubička Slatina. Brzo sam završio na karlovačkom ratištu kao zapovjednik bojne.

[ZL] Kako je dalje tekao vaš ratni put?

Miholić: Gotovo nema ratišta u Hrvatskoj na kojem Zagorci nisu bili. Ja sam jedan značajan dio prošao sa 103. brigadom kao zapovjednik. Odlukom načelnika Glavnog stožera, stavili su me za zapovjednika taktičke grupe koja je imala 1300 ljudi, pripadnika 2. gardijske brigade, 103. brigade, samostalne postrojbe protuzračne obrane, jedna vrlo moćna operativna postrojba. Za to je trebalo imati suglasnost ministra obrane, sada pokojnog Gojka Šuška, načelnika Glavnog stožera i cjelokupnog vojnog vrha. Kao TG 103. izvršavali smo i dodatne zadaće, u vrijeme prijetnje rušenja brane Peruča u Sinju. Ljudi su tamo živjeli u teškim uvjetima, svi do jednog bili su u obrani i uspjelo se spasiti to područje kojem je prijetila poplava i strašna pogibelj, a ne bi ni mi puno bolje prošli. Onda smo bili na slavonsko – brodskom ratištu do pada Slavonskog Broda. Sve je to bilo 1992. godine. Potom sam otišao u 7. gardijsku brigadu, legendarne Pume, na formiranje te brigade koja je nastala iz 5. bojne 1. gardijske brigade i s njima sam proveo dugi period i prošao veliki dio ratišta, bio sam načelnik operativnog odjela. To je vrlo moćna dužnost. Neki od kolega kojima sam tada bio zapovjednik su sada generali, jedan od njih je i državni tajnik Ministarstva obrane. U tom periodu stekao sam mnoga prijateljstva koja su ostala do danas. Nakon odlaska iz 7. gardijske brigade jedno kraće vrijeme sam bio zapovjednik zbornog mjesta u Varaždinu. Nakon toga, obzirom da su se na mjesta nekoliko odabranih ratnih zapovjednika za završnu operaciju Oluja tražili ljudi koji su imali operativno - borbeno iskustvo iz gardijskih odnosno profesionalnih brigada, odlukom predsjednika države dr. Franje Tuđmana, postao sam zapovjednik 103. brigade HV. Brigada ima oko 2600 ljudi, to je moćan sustav uz borbenu tehniku i vozila. Dobili smo sisačko - moslavački prostor, uz rijeku Unu. Sunja, Hrvatska Kostajnica, Dubica i Dvor na Uni su bili predmet oslobađanja 103. brigade kojom sam ja zapovijedao. Bilo je dosta ozbiljno, kroz cijeli taj prostor prolazio je i zbjeg pa je bilo dosta osjetljivo za borbeno djelovanje, puno civila. Imati u takvoj operaciji oslobađajući prostor veličine dvije naše županije, sa 26 ranjenih, bez mrtvih pripadnika, veliki je uspjeh i Božji dar. Bravo, Zagorci i Zagorke. Bravo svi i moji niži zapovjednici. Poslije sam na prijedlog ministra obrane završio visoku zapovjedno - stožernu školu po NATO sustavu, stekao uvjete za daljnje napredovanje, pa sam radio kao načelnik G3 odjela u zbornom području Varaždin a kasnije u Zagrebačkom 1. korpusu. Otišao sam u mirovinu kod preustroja, također u 1. zagrebačkom korpusu. Zbog sijaset bolesti umirovio me Predsjednik Republike na prijedlog Ministarstva obrane 2004. godine. Bio sam mlad, 44 godine. Evo, i nedavno sam se vratio s treće operacije.

[ZL] Sjećate li se nekog trenutka kada je bilo najteže, najopasnije? Kako vam je padala ta odgovornost zapovijedanja?

Miholić: O svom ratnom putu puno ne razmišljam, što je bilo bilo je, ne možeš više vratiti vrijeme, a da mogu, ponovno bih isto napravio. Ima puno stvari s kojima se teško nositi, no vrijeme liječi rane i otupljuje oštrice. Mnoge sam stvari potisnuo. Ne samo ja, svi moji dečki su prošli i puno gore stvari od mene. Veliki dio mojih prijatelja i kolega s kojima sam bio na ratištu, posebno u 7. gardijskoj brigadi, je poginuo. U jednom trenu smo sjedili na sastanku i brifingu, a za pola sata te osobe više nema. Teško se s takvim stvarima nositi, ali počneš funkcionirati automatski, to je drugačije nego u normalnim uvjetima. Svakodnevno se susrećeš s tim. Što se zapovijedanja tiče, teško je bilo, jer se pokrivalo veliko područje. Da bi čovjek funkcionirao i mogao zapovijedati, mora puno toga biti posloženo. Trebaš pomiriti zadatak odgovornosti prema državi, prostoru, ljudima koji tamo žive, kao i prema vojsci kojom zapovijedaš. Nisi tamo da dijeliš lizalice nego da odradiš određenu zadaću, oslobodiš prostor i ponovno doneseš nešto drugačije, normalan ostatak života ljudima. Zapovijedao sam snagama u nekom periodu i veličine 4 brigade, 10 tisuća ljudi, gdje odlučujete o sudbini države, ali i o njihovim životima. To je vrlo složeno razdoblje. Nitko od ljudi koji su bili u ratu nije privilegiran. Taj dio života, i posljedice stradavanja, ne može vam nitko vratiti. To su bila vremena kada se vidio karakter čovjeka. Ja sam mogao sam funkcionirati u tom dijelu, no nismo svi za sve. Nikada ne treba potcjenjivati ljude koji su možda tada bili spremni po godinama i po zrelosti da idu u rat, jer nismo svi isti. Ja sam sreo ljude koji su došli prvi dan na ratište i nakon toga završili u bolnici jer psiha to nije mogla podnijeti. Ponekad je tu ismijavanje ljudi, kao 'vidiš, bil je jedan dan u ratu', to može pričati samo netko tko apsolutno ništa ne razumije i tko ništa nije probao. Prema tome, ja uvijek kažem, kapa dolje onima koji su bili, niti bih ja možda bio živ da nije bilo tih ljudi, koji su donosili odluke u određenom trenutku. No, rat nije mjesto ni vrijeme da plačeš nad nekim, moraš funkcionirati na drugi način. Jer ako ti ne funkcioniraš na taj drugi način, kako će vojska funkcionirati? Samo se budala ne boji, ali zato zapovjednici ne mogu biti svi, moraš imati nešto urođeno i u sebi formirano, da ti ljudi vjeruju, da vjeruju da je ispravno ono što tražiš od njih. U ratu je bitno donositi odluke. Moraš ih donijeti, nemaš koga pitati, ti si odgovorna osoba, ako si nešto pogriješio završiš u Haagu ili stradaju ljudi. Greške se plaćaju glavom.

[ZL] Vaša sjećanja na Oluju? I kakav je bio osjećaj nakon te operacije, kada je sve završilo?

Miholić: Za operaciju Oluja nisu svi baš u državi bili sigurni da će to dobro završiti. Nije bilo lako preko noći dovesti ljude, stvoriti kolonu od 3 km, s preko 100 kamiona i kojekakvih vozila, 2500 ljudi, minobacača, višecijevnih raketnih bacača... i kroz noć ih dovesti u prostor koji nikad u životu nisu vidjeli. Ja sam bio na izviđanju, bile su solidne pripreme za to. I danas kad sa 60 godina razmišljam o tome vremenu, kada sam imao 34 godine, trebala mi je luda hrabrost jer je to strašna odgovornost... Puno mojih kolega iz 103. br. HV je umrlo, koji su i mlađi od mene, uglavnom od karcinoma. Od onih koji su bili u ratu sa mnom u brigadi, 1000 i nešto je umrlo od 1995. godine do danas, prosječan vijek branitelja je 52, 53 godine. Obitelji ljudi koji su bili u ratnom kaosu proživljavale su svašta, posebno djeca koja su bila veća, ali postoji jedan period u životu koji ti nitko ne može vratiti, a to je odrastanje vlastite djece. Ja 5 ili 6 godina nisam sudjelovao u odrastanju svoje djece i to mi nitko nikad ni na koji način ne može nadoknaditi i vratiti. I mnogim drugima, samo su moja djeca imala sreću, pa sam se ja vratio. U operaciji Oluja, proširio se glas da sam poginuo, jer od nas 4 zapovjednika koji smo radili Banovinu, dva su poginula, moja dva desna susjeda. Zapovjednik Željko Krapljan i ja smo ostali živi. I tu se to pročulo, i moja obitelj je mislila da sam poginuo... A nakon Oluje, nisam uopće imao taj osjećaj da je gotovo. S Olujom nije završio rat, mnogi misle da jest, no nije, još je to dosta trajalo, još je dosta ljudi poginulo nakon toga. Dosta mi je u sjećanju ostala ta operacija Una nakon Oluje, jako je puno ljudi tada poginulo, posebno iz 2. gardijske brigade.

[ZL] Sigurno ste primili brojna priznanja za svoj ratni put. Koliko vam znači ovo Krapinsko – zagorske županije?

Miholić: Dobio sam nagrade načelnika Glavnog stožera, ministra obrane, imam 6 najviših državnih odlikovanja dodijeljenih odukom Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana. 103. brigada HV također je kao postrojba odlikovana najvišim državnim odlikovanjem za operaciju Oluja. Plan borbenog djelovanja 103. brigade u operaciji Oluja izložen je među slavnim postrojbama u spomen sobi na Oltaru domovine na Medvedgradu. Ja sam primio i neka od visokih priznanja i časti tada Sisačko-moslavačke županije. A ova plaketa – drago mi je što su me predložili i što je Županijska skupština to prihvatila. To je priznanje svim tim ljudima, bez njih nema mene i obrnuto, ali isto tako i naglasak županije koliko joj je važno i bitno odnosno koliko živi taj doživljaj sudjelovanja u Domovinskom ratu, iako naša županija nije bila neposredno ugrožena. Naša je brigada bila jedna od rijetkih koja je bez većih gubitaka prošla Oluju. Poslije je cijelo područje bilo obrađivano od međunarodnih snaga da se vidi poštivanje Ženevske konvencije. To mi je važno i ističem, nije ostala za nama niti jedna mrlja. Osnovana je i Udruga veterana 103. brigade, kojoj sam ja predsjednik, a osnovni cilj je da napravimo monografiju 103. brigade, najjače i najveće postrojbe u KZŽ. Pristao sam pod jednim uvjetom, a to je da u toj monografiji ne postoji pojedinac, već da to bude zajednička priča, njenih pripadnika koji žele svjedočiti o tom vremenu, obitelji koje su proživljavale sve s njima, o primanjima izbjeglica i prognanika, o gospodarstvenicima koji su pomagali, o ženama koje su dale svoj doprinos.

[ZL] Hrvatska 20 – 25 godina nakon rata. Jesu li branitelji zadovoljni Hrvatskom za koju su se borili?

Miholić: Pokušavam biti realan. Ono što je dobro, bez razlike s koje strane dolazi je dobro. Hrvatska država je nastala na pomirdbi naroda za što je odgovoran predsjednik Tuđman. Danas kažem da je ministar Tomo Medved jedan od najboljih kojeg su branitelji imali do sada. Puno je konkretnih stvari urađeno, jer ako dolazimo iz istog ratnog puta i sličnih doživljanja naših vojnika, onda kada razgovaramo razumijemo o čemu govorimo, ali i razumijemo kada predlažemo zakon koji se odnosi na stradalničku populaciju. A ako je položaj isključivo političke naravi, onda to je teže. Na neki je način nestalo u zadnjih par godina političko prepucavanje i korištenje braniteljske populacije u predizborne svrhe. Kada sam otišao u mirovinu, dobio sam 3600 kuna, imao sam 3 puta veću plaću kroz Domovinski rat. Troje djece, nezaposlena supruga. Danas je mirovina 5600 kuna, po dva puta smo je smanjivali. Ljudi misle da su branitelji populacija koja živi iznad strandarda društva. Branitelji nisu i ne bi smjeli živjeti iznad standarda građana ove države, ali im je Hrvatska država dužna dati ono što je odredila i propisala da im treba dati. Dugo smo se igrali tko ima status, tko nema status, tko je bio u borbi, tko u neborbenom, loptali se s ljudima, no prosječni životni vijek branitelsjke populacije je 52 godine. Ljudi umiru, a mi smo još ponosni da dijelimo stanove ljudima koji su već 20 godina bez stana, a imaju status hrvatskog branitelja, neki nisu ni doživjeli da bi dobili stan. Još ima puno toga gdje se treba popraviti, ali u zadnjih par godina je ipak dosta napravljeno. U onom drugom dijelu, otvorila se EU i europsko tržište. Bijeda od plaće, koja se ljudima isplaćivala, od 2800 i 3000 kuna, je dovela do toga da su ljudi potražili posao negdje drugdje jer su dovoljno dugo bili u radu potcjenjivani. Otišli su van, jer se s tim novcem ovdje ne može sagraditi obitelj, treba biti teški čarobnjak. Ljudi vole svoju domovinu kao domovinu. Ne radi se o tome da netko tko je otišao ne voli domovinu, no na naplatu su došli silni lopovluci i nekažnjene stvari. A moraju se poduzimati radikalne mjere protiv ljudi koji su dužni 100 kuna komunalne naknade? Jedan dan došao je u Općinu čovjek, u kaputu skoro malo dužem od njega samoga, u 80.godini, u čizmama u kakvima su prije dosta godina hodali moji baka i djed, moliti da li može na 3 rate platiti 150 kuna obaveze prema Općini. Došao je pješke s 3 km udaljenosti. Izvadio sam 150 kuna svojih novaca i molio da se to uplati, a djelatnika da čovjeka odveze doma. Ne radi se tu o domoljublju, u ovoj državi domoljublje nikad nije bilo upitno, ali je velika gospodarska devastacija i potcjenjivanje rada čovjeka dovelo do toga da su ljudi bili prisiljeni otići.

[ZL] I na kraju, nakon rata, nakon 12 godina vođenja Općine Zlatar Bistrica, opet izvanredno stanje, situacija s epidemijom koronavirusa. Koja je poruka građanima?

Miholić: Smatram da je sudbina stanovnika države kroz ovu priču oko pandemije u dobrim rukama. U toj školi po NATO sustavu jedan od predmeta bio je upravljanje velikim sustavima u izvanrednim situacijama, pa skromno, s odmakom vremena, stvarno mislim da je trenutno upitno može li Hrvatska izdvojiti jače i kvalitetnije ljude koji bi stručno mogli dati veći doprinos nego sada. Jednostavno se treba poštivati ono što se nalaže, ništa od toga nije ishitreno, ne radi se o nacionalnim i lokalnim šerifima, radi se o životima ljudi. Svi zajedno trebamo uprijeti. Jasno da nam nakon slobode teško sjeda ova situacija i da se teško s tim pomiriti, ali treba vjerovati. Ima različitih razmišljanja s kojima se čovjek može i ne mora složiti, ali ovo je za sada jedini način da spasimo zdravlje, živote, obitelji, mislim da sve ide za sada u dobrom smjeru i da najveći dio poštuje ono što se dešava i nalaže. Nije vrijeme za apsolutno nikakva politikanstva i mislim kao što sam mislio i i 90 – tih godina kada je bila ratna situacija, a sada se borimo protiv nevidljivog neprijatelja – sada dolaze do izražaja najveće kvalitete, ali i najniže osobine čovjeka.