Na Škrlčevu brijegu ponad Zlatara od 2007. godine živi samozatajni gospodin Fahir Šahbaz, kojega Zlatarščani jednostavno zovu Faik. Kad jutrom dolazi „u grad“, na „malu crnu“ u caffe „Purger“, gdje ga čeka njegovo svakodnevno društvance, sugrađani ga pozdravljaju s posebnom naklonošću. Naime, većina Zlatarščana zna kako već više od desetljeća u njemu kuca – varaždinsko srce!

U noći, s 14. na 15. ožujka  2015. godine, ušao je u predoperacijsku dvoranu Kliničke bolnice Dubrava, a u osam sati ujutro bio je u jedinici intenzivne njege. Izašao je nakon četiri dana, a već drugi dan po izlasku iz intenzivne  bio je na nogama. Tim pod vodstvom prof.dr.sc. Igora Rudeža, pročelnika Zavoda za kardijalnu i transplantacijsku kirurgiju i voditelja transplantacijskog programa KB Dubrava, Faiku je presadio srce koje je stiglo iz varaždinske bolnice. I do danas besprijekorno kuca! Faik o donatoru ne zna ništa, jer se takvi podaci ni ne govore pacijentu,niti je on na tome inzistirao, ali je zahvalan obitelji koja je dopustila doniranje organa.

Desetljeće s tuđim srcem

Desetljeće je njegova života s tuđim srcem, a dobio ga je s 55 godina. Ujedno je i podsjetnik na revolucionarni medicinski događaj i prvu  transplantaciju srca s čovjeka na čovjeka. Izvedena je 1967. godine,a izveo ju je  Christian Bernard u Cape Townu.  Potkraj 2023. obilježena je 35. obljetnica prve transplantacije srca u Hrvatskoj, koja je bila obavljena u KBC-u Zagreb pod vodstvom prof. dr. sc. Josipa Sokolića. Riječ je o povijesnom događaju za hrvatsku medicinu, tim više što je bila riječ o prvoj presadbi srca u jugoistočnoj Europi.

To je vrlo zahtjevna operacija koja, uz kardiokirurga, u timu ima kardiologa, anesteziologa, medicinske sestre, nutricionistu. Indikacije za transplantaciju srca su bolesnici s teškim i terminalnim zatajivanjem srca te drugim težim bolestima. Darivatelj srca može biti osoba kod koje je utvrđena moždana smrt ,koja ima manje od 60 godina te normalnu funkciju srca i pluća.  Da bi transplantacija srca bila uspješna potreban je što primjereniji odabir primatelja pojedinog srčanog presatka. Donator i primatelj moraju imati podudaranje u ABO-sustavu krvnih grupa te po veličini srca. Faik je morao  proći široku obradu kako bi se isključilo postojanje neke od kontraindikacija. Podaci pokazuju kako oko 25 posto bolesnika s terminalnim zatajenjem srca umre prilikom čekanja transplantacije srca, točnije, za vrijeme čekanja prigodnog donatora. Dužina čekanja nije uvijek apsolutan kriterij za određivanje prioriteta kod odabira primatelja donatorskog  organa.Danas je  Hrvatska vodeća zemlja u Europi po broju transplantacija srca na milijun stanovnika. Transplantacija bi zacijelo  bilo i više, no veliki su organizacijski problemi, kao i nedostatak organa.  

 Spas u KB Dubrava

-Godine 2000. dobio sam  tahikardiju, 160 otkucaja . Srce zdrave odrasle osobe u stanju mirovanja uobičajeno ima od 60 do 100 otkucaja u minuti, a kod sportaša čak i manje. Testirali su me, odredili terapiju i dvije godine je to funkcioniralo. Ugradili su mi i elektrostimulator odnosno pacemaker (engleski naziv za srčani elektrostimulator), uređaj koji osjeća srčane impulse te po potrebi šalje električne impulse radi aktivacije srčanog mišića i održavanja normalnog srčanog ritma. Nosio sam ga do 2012. godine. Onda mi je ugrađen novi, a  tri godine poslije srce je toliko atrofiralo da jednostavno više nije bilo izbora. Prim. dr. Danijel Planinc , koji je od  2000. do umirovljenja 2017. bio voditelj Kardiologije II odnosno Zavoda za kardiomiopatije, zatajivanje srca i bolesti srčanih zalistaka, a bio je i član tima za transplantaciju srca od početka programa transplantacije u RH Hrvatskoj 1988.godine, kazao je kako u mene više ne postoje druge opcije i stavljen sam bio na listu za transplantaciju. Pomirio sam se s time. Nakon 23 mjeseca dobio sam novo srce. Bila je subota popodne, kad me oko 17,30 nazvao primarijus. Nije me bilo strah. Laknulo mi je . Bio sam presretan. U društvu supruge Katice  odvezao sam se  u KB Dubrava. Okupao sam se, razgovarao s liječnicima i sestrama- prisjeća se Faik znajući kako nakon jedne godine s novim srcem preživi više od 90 posto, nakon pet 76 posto, a nakon deset 65 posto ljudi.

Bosanska domaja

Samo ime kazuje kako Faik nije Zagorec. Podrijetlom je iz tešanjsko-usorskoga podneblja u Federaciji BiH, bogatoga mineralnim vodama,  ali ne osjeća nostalgiju za rodnim podnebljem. Tamo ga nije bilo pet godina. U Zagrebu je živio od 1987. godine. Po obrazovanju inženjer je procesne opreme. Radio je u dvjema tvrtkama. Petnaest godina u Tvornici mlijeka Dukat i sedam godina u predstavništvu norveške tvrtke Elopak, koja je vodeći svjetski dobavljač opreme  za kartonsko pakiranje i punjenje. Posao je bio stresan, s mnogo putovanja i Faiku su se počele javljati tahikardije. Oduvijek je volio prirodu, posebice zagorske brege i Žumberak. U zlatarski kraj dolazio je u posjetu prijateljima, kumovima, svidjelo mu se i sa suprugom Katicom, Slavonkom iz požeškoga kraja, kupio je klijet od šezdesetak četvornih  metara. Malo je adaptirao i uredio za funkcionalan život i po umirovljenju  preselio se u Zagorje.

-Nastojim živjeti zdravim životom. Ushićen sam, sretan i poletan. Svakodnevno šećem po prirodi, šumama, bregima…Jedem sve, ali umjereno. Omiljena su mi jela „na žlicu“, posebice mahune s junetinom.  Ne pijem alkohol. Do 1996. godine, jedno 13 godina, bio sam pušač. Počeo se mnogo jesti i počeo sam se debljati. Nakupio sam dvadesetak kilograma i tako su počele tegobe - prisjeća se Faik koji voli zagorska rosna jutra i  pogled s terase svojega doma, a posebice svoj voćnjak s pedesetak voćaka. Jabuke su dobro rodile, valjda će i kruške i smokve.