Anica Tresk, 36 – godišnja profesorica kemije i biologije iz Velikog Trgovišća s pravom bi mogla dobiti epitet 'majka hrabrost'. Ona je naime, prije nekoliko tjedana po drugi puta postala majka. I to ne bi bilo ništa neobično niti povod da joj se takav epitet pripiše, da Anica nije posvojila dijete s posebnim potrebama. Ova 36 – godišnja profesorica je samohrana majka jedne biološke kćeri, a odnedavno i, zakonski gledano, majka 12 – godišnje djevojčice s Down sindromom.

Počelo s udomiteljstvom
No Aničina veza sa posvojenom kćeri nije nastala slučajno ni nedavno. Njena obitelj, naime, već dugi niz godina udomljuje djecu s posebnim potrebama, a tog su se izazova prihvatili njeni roditelji još 2003. Godine. Anica, tada studentica, kaže, nije ni slutila da će udomiteljstvo postati i njen životni put. – Moja je mama kao djevojčica također bila smještena u udomiteljsku obitelj gdje su je tretirali vrlo loše pa je ona htjela djeci koja su u istoj situaciji kao što je ona bila, uljepšati djetinjstvo i život. Velika je to dogovornost, pogotovo ako brinete o djeci s poteškoćama u razvoju – rekla je Tresk dodajući da je dosada kroz njihov dom prošlo mnogo djece od kojih su neka sretno posvojena i s njima imaju redovit kontakt. Biti udomiteljska obitelj izazov je s kojim se malo tko želi suočiti i prihvatiti ga. Anica priča kako mnogi misle kako je to unosan posao gdje se stječe velika materijalna korist, no zapravo to nije ni približno tako. – Velika je to odgovornost, ali u takvim vas misijama vodi samo srce i želja da pomognete nekome. To je riječima neopisiv osjećaj – dodala je Anica pričajući da trenutno u udomiteljstvu trenutno ima samo 21 – godišnjeg mladića s cerebralnom paralizom budući da je 12 – godišnja djevojčica, koja je devet godina bila kod njih u udomiteljstvu, 12. siječnja odlukom Centra za socijalnu skrb postala njena kći.

Problematična birokracija
Moja je kći došla u našu obitelj prije devet godina. Imala je jedva tri godine. Kod nas je sve učila, spoznati svijet oko sebe, učiti što je to ljubav i obitelj. Cijeli je svoj život dotada bila smještena u ustanovi – ispričala je ova hrabra 36 – godišnjakinja dodajući da je sa svojom djevojčicom prošla i tešku operaciju srca zbog problema sa srcem koji su karakteristični za djecu s Down sindromom. – Najbitnije mi je da ona napreduje, da je sretna i vesela djevojčica. Obožava ići u školu koju polazi u Centru za rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Puno smo i mi u obitelji učili uz nju. Down sindorm bio nam je potpuna nepoznanica. Nešto o čemu nismo znali gotovo ništa – rekla je Anica. Problem koji je istaknula kao jedan od najvećih kada je u pitanju posvajanje jest birokracija. Odluku o tome da je podobna za biti posvojitelj, čekala je otprilike dvije i pol godine iako je djevojčica devet godina živjela u njenoj obitelji. No problem koji je možda i veći od birokracije je stigmatizacija i osude okoline. U malim je mjestima poput onoga u kojem ona živi, još uvijek veliki problem. – Mnogo me i članova bliže i dalje obitelji odbacilo zato što sam se odlučila baviti udomiteljstvom i posvojiti dijete s posebnim potrebama. I sad kada dođem liječniku ili na neko događanje, ljudi baš bulje u nas, kao da misle da će se zaraziti. Nitko ne shvaća koliko su to topli i dragi klinci – ispričala je Tresk ističući da ljudi često osuđuju samo do trenutka dok se i njima ne dogodi nešto slično.

Složne sestre
Uz posvojenu kći, Anica ima i biološku kći koja se rodila u vrijeme kada je djevojčica s Downovim sindorom već bila udomljena u njenu obitelj. Dvije se djevojčice, kaže, odlično slažu. – One su prave sestre. Sve dijele, druže se i pomažu si. Moja biološka kćer upoznata je sa situacijom i zna da joj je seka posvojena. Njoj je to sasvim normalna stvar jer je odrastala s tim – ispričala nam je Anica dodajući da je nimalo ne muči to što je samohrana majka. Kaže, posložila si je prioritete u životu i posvetila se onome što ju ispunjava – briga o djeci. Potpora obitelji vrlo joj je važna, no najveći joj je poklon ljubav koju prima od svoje djece. Ova bi hrabra žena uskoro trebala udomiti još jednu malenu djevojčicu. Riječ je o bebi s Down sindromom koja se od rođenja nalazi u raznim ustanovama, pa bi Anica željela da čim prije dođe u obiteljsko okruženje. Iako je mnogo onih koji je osuđuju i gledaju ispod oka, Anica zna da postoje i oni koji bi željeli krenuti njenim putem. Takvima poručuje da krenu u udomiteljstvo i u posvojenje čistog srca i bez zadrške. Ako vas ispunjava briga za druge i toplina koju vraćaju oni kojima pomažete, onda nijedan problem s kojim se suočavate ne može biti nesavladiv i velik. Na pitanje što je ono najbolje što joj je donijelo posvojenje njene kćeri, Anica je ispričala jedan lijep primjer iz njihova zajedničkog života. Za Božić su u školi morali reći što žele kao poklon, a njena djevojčica rekla je da želi ručak i mamu. - Ta ljubav koju primam od nje najbolje je što mi se moglo dogoditi – priznala na je Anica.